Ona je profesorica i komparativne književnosti i jugoslavenskih jezika i književnosti. U svom profesionalnom životu radila je kao urednica programa u Centru za kulturu Trešnjevka i Kulturno-informativnom centru, profesorica u gimnaziji, novinarka u filmskom magazinu, voditeljica poslovne škole, ali je najduži staž ostvarila kao aktivistkinja u organizaciji B.a.B.e. (Budi aktivna. Budi emancipirana). Osnivačica je i sedam je godina bila predsjednica Kuće ljudskih prava.
U svom aktivističkom djelovanju Sarnavka se bavila nasiljem protiv žena, diskriminacijom, rodnom ravnopravnošću, slobodom izražavanja, zaštitom osoba sa psihičkom bolesti… Producirala je 14 dokumentarnih filmova i više socijalnih reklama, uređivala i jedno vrijeme vodila radijsku emisiju Mjesečnica. Autorica je nekoliko knjiga, a od prije nekoliko godina je formalno u mirovini, iako Sarnavka nikad ne miruje.
“Izbor komparativne književnosti i jugoslavenskih jezika i književnosti kao studijskih grupa bio je prirodna posljedica opčinjenosti čitanjem. Zapravo nema najdražih knjiga, pogotovo ne pet, jer je u svakom razdoblju života jedna ili više njih bitno utjecalo na mene – bilo učvršćujući neke moje stavove ili ih u cijelosti dovodeći u pitanje. Nekoć davno L.M. Alcott i Male žene, pa u mladosti Kafka romanom Proces, R. Musil romanom Čovjek bez svojstava ili Miroslav Krleža gotovo cjelokupnim opusom. Kad moram, izdvajam pet djela kojima se, s vremena na vrijeme, još uvijek vraćam, a u određenom su mi trenutku bile izuzetno važne”, objašnjava Sarnavka svoj izbor.
Ovaj me se ciklus toliko dojmio da sam ga, stigavši do zadnje stranice, krenula čitati ispočetka. Neke sam ulomke znala napamet i izazivala čuđenje profesora Gaje Peleša. Čitala sam u trenutku razmišljanja o smislu života, odnosima s drugim ljudima, smrti. Roman je potvrdio ondašnji osjećaj usamljenosti, svijesti o nemogućnosti bivanja s drugima u nekom dubokom neraskidivom odnosu, prolaznosti i smislu života. Izvanredan prijevod (između ostalih Tina Ujevića), istančanost opisa, uočavanje detalja, bogatstvo jezika, ma sve mi je bilo i jest fascinantno. Sad čitam roman Moja borba Karl Ovea Knausgårda, ali me nije uspio uvući u svoju priču kao što je to učinio Proust.
Petrogradske pripovijetke - Nikolaj Vasiljevič Gogolj
Nemilosrdno seciranje društva, nevjerojatni prijelazi iz sentimentalnog u groteskno i danas, ili pogotovo danas, pogađaju me jednako snažno i u suglasju su s mojim viđenjem svijeta u kojem glupost prečesto pobjeđuje pamet, licemjerstvo iskrenost, a moć stječu zli i častohlepni a ne časni i brižni. Ironija, sarkazam kao obrana od svepreplavljujuće bezidejnosti i bešćutnosti.
Vreme čuda - Borislav Pekić
Jedno od najpotresnijih iskustava. Sloboda čovjeka koji se usuđuje propitivati nešto što se ili prihvaća kao neprikosnovena istina ili tek zanimljiv mit, uzdrmala me i probudila. Pomaknuti se, gledati stvari iz posve drugačijeg kuta, kako to osnažuje sive moždane ćelije i tjera ih na aktivaciju. Isusova čuda kojima čini da slijepac progleda, nijemi progovori, mrtvac uskrsne, bezumni postanu razboriti, a da ih pritom ne pita žele li oni to i ne promišlja što im zapravo promjena donosi, rezultiraju užasom i porazom. Od tog djela, stalno ponavljam, bez dogmi, molim. Sve treba propitivati, mijenjati očišta, dekonstruirati.
Women Who Run With the Wolves - Clarissa Pinkola Estés
Knjiga koja me uvjerila da sam na pravom putu, da trebam vjerovati u sebe i svoju odluku da ne podilazim nikom, ni privatno niti javno, da govorim ono što mislim, da radim samo ono u što vjerujem, da budem što bliže Divljoj ženi. Iako nije uvijek lako, iako se često briše pljuvačka s lica, kad mi je teško posežem za ovom knjigom punom poezije, fantastike, snovitog a za žene osnažujućeg.
Ciklus Igre - Vasko Popa
Treba čitati poeziju jer vrhunski stihovi očuđuju stvari, ljude, pojave, misli i tjeraju nas da vidimo svijet i sebe na drugačiji način. Posebno mi je drag ovaj ciklus kojem se često vraćam.
PRE IGRE
Zažmuri se, na jedno oko.
Zaviri se, u sebe, u svaki ugao.
Pogleda se, da nema eksera, da nema lopova.
Da nema kukavičijih jaja
Zažmuri se i na drugo oko.
Čučne se, pa se skoči.
Skoči se, visoko, visoko, visoko…
Do na vrh, samoga sebe.
A odatle se padne, svom težinom.
Danima se pada, duboko, duboko, duboko…
Na dno svoga ponora
Ko se ne razbije u paramparčad,
Ko ostane čitav i čitav ustane.
Taj igra…
I tako ja igram - do daljnjega.