Za pravilno razumijevanje razine krize na europskom kontinentu, uvjetovane ruskom agresijom na Ukrajinu, nije dovoljno analizirati stavove samo jedne strane. Naime, ustaljena je praksa većine promatrača da se kao reper za donošenje sudova uzimaju stavovi ili interesi znanstvene zajednice, političara odnosno visokih dužnosnika koji dolaze sa Zapada. Kao posljedicu imamo nemali broj ljudi, ne samo u našoj regiji već i šire, koji dovode u pitanje objektivnost analiza, ali i kredibilnost operativnih agendi zapadnih zemalja prema Ruskoj Federaciji.
Iz tog razloga odlučio sam ad litteram prenijeti dio stavova prominentnih ruskih znanstvenika u vezi ukrajinske krize te širih, europskih sigurnosnih izazova. Riječ je o znanstvenicima okupljenim u Russian International Affairs Councilu (RIAC), akademskom i diplomatskom think tanku osnovanom predsjedničkim dekretom 2. veljače 2010. godine. Napominjem da će moje intervencije biti sukladne profesionalnim referencama i onim što je objektivno, činjenično stanje.
Što je međunarodni pravni poredak?
RIAC: "Opće je prihvaćeno da međunarodni poredak nije rezultat posebnih sporazuma, već proizvod zajedničkog razumijevanja onoga što se može, a što ne može učiniti u odnosima između država. Također, općeprihvaćeno je da sve velike sile moraju imati relativno zajedničke ideje o tome zašto jedna drugoj priznaju pravo na postojanje i ne miješaju se u njihove unutarnje stvari. Upravo napad na njih uvijek postaje uzrokom sukoba, u što nas uvjerava primjer aktualnog vojno-političkog sukoba u Europi."
Dakle, po mom dubokom uvjerenju, kada bi međunarodni pravni poredak bio kompromis interesa velikih sila, a ne sustav koji regulira djelovanje država sukladno međunarodnom pravu, imali bismo situaciju sličnu onoj koja je prethodila Drugom svjetskom ratu kada je Liga naroda funkcionirala samo na papiru. O napadu na Rusku Federaciju u kontekstu rusko-ukrajinskog sukoba degutantno je davati bilo kakve komentare."
Zaštitni mehanizmi
RIAC: "U svom govoru u Vijeću sigurnosti UN-a, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov naglasio je da će svaki budući sporazum sa Zapadom o europskoj sigurnosti morati sadržavati "zaštitne mjere protiv beskrupuloznih tumačenja". Jasno je da te mjere ili mehanizmi trebaju biti usmjereni protiv negativnih manifestacija ponašanja Zapada. Radi se o želji Zapada da neprestano stvara prijetnje drugima, kao središnji dio globalne diplomatske igre. Širenje NATO-a na istok, zapravo, širenje teritorijalne baze američke vojne prisutnosti u Europi ostavilo je bez smisla sve dogovore u području konvencionalnog naoružanja."
Prema izvorima kojima raspolažem, ne postoji formalno pravni dokument kojim su se Sjedinjene Države ili bilo koji europski NATO partner obvezali Ruskoj Federaciji da neće djelovati u smjeru potpore proširenju NATO saveza na nove članice. Također, vrlo je lako pribaviti vjerodostojne informacije u vezi američkog vojnog prisustva na europskom kontinentu.
Naime, rat u Afganistanu 2001. i invazija na Irak 2003. donijeli su velike promjene u vojnoj poziciji Sjedinjenih Država na globalnoj razini jer je fokus djelovanja pomaknut s Europe na središnju Aziju i Bliski istok. Kao potvrda prethodnoj tezi govore i egzaktni podaci prema kojima su tijekom 1989. Sjedinjene Države imale ukupno 248.621 stalnog vojnika stacioniranog u Zapadnoj Njemačkoj, 27.639 u Ujedinjenom Kraljevstvu, 15.706 u Italiji i 3382 u Grčkoj. Do rujna 2021. broj američkih vojnika drastično se smanjio i pao na 35.457 u Njemačkoj, 9563 u Ujedinjenom Kraljevstvu, 12.434 u Italiji i 429 u Grčkoj.
Je li unutarnji poredak isključivo unutarnja stvar suverene države?
RIAC: "Univerzalni poredak koji bi svima odgovarao sada je malo vjerojatan. I ranije je imao relativan karakter. Međutim, u pretprošlom stoljeću među velikim silama postojala je barem opća ideja o načelima na kojima bi se trebao temeljiti unutarnji poredak u svakoj od njih. Sada je teško pomisliti da će zapadne zemlje priznati pravo Rusiji, Kini ili drugim državama da uređuju živote vlastitih građana. Prvo, svaki budući sigurnosni poredak neizbježno će biti tehničke prirode, a ne temeljen na zajedničkom razumijevanju izazova i prijetnji.
Drugo, teško je zamisliti da će u budućim sporazumima biti mjesta za takav koncept kao što je povjerenje. I sami vidimo kako Amerikanci otvoreno izjavljuju da svaka nova administracija može lako revidirati dogovore koje je postigla prethodna. Na Zapadu nestaje kontinuitet politike, a to je uvijek bila osnova stabilnih diplomatskih odnosa."
Premda se mogu suglasiti s tezom da je kao posljedica unutarnje polarizacije došlo do nekonzistentnosti po određenim pitanjima u vanjskim agendama posljednja dva američka predsjednika, prije svega daljnjoj egzistenciji multilateralizma kao temelja suvremenih međunarodnih odnosa, stav ruske znanosti ukazuje na potpuno nerazumijevanje vrijednosti ideja univerzalnih ljudskih prava i sloboda.
Neshvatljivo je da netko u 21 stoljeću razmišlja kako bi ova prava trebala biti limitirana državnim granicama. Uz ogradu, naravno, da se pozivanje na njih ne bi smjelo zloupotrebljavati u smislu plasiranja nekih drugih interesa.
Opasne konstrukcije koje podrivaju temelje Europe
RIAC: "Pravni temelj europske sigurnosti najvjerojatnije će postati širi. Situacija u Europi odavno više nije stvar samih Europljana. Tim više što se ovdje izravno dodiruju pozicije dviju sila s najvećim zalihama nuklearnog oružja u svijetu, Rusije i Sjedinjenih Država. Njihova neizravna blizina zabrinjava cijeli svijet i nema mnogo veze s europskim poslovima."
RIAC nastavlja: "Nažalost, praksa posljednjih 30 godina pokazala je da ne mogu sve države podnijeti tako težak teret kao što je pravo da samostalno određuju parametre svoje obrambene politike. Baltičke zemlje, Finska ili ista ta nesretna Ukrajina mogle su živjeti sasvim sretno da njihove političke elite nisu bile u iskušenju iskoristiti sukob s Rusijom kako bi zadržale vlast unatoč ekonomskim poteškoćama. Drugim riječima, zemlje koje ne mogu imati samostalnu ulogu u određivanju regionalne sigurnosti treba osloboditi fizičke mogućnosti da joj stvaraju probleme."
U konačnici, dakle, ruski znanstvenici plasiraju i opasnu tezu osporavanja suvereniteta manjih zemalja odnosno "jednakopravnost država članica UN-a bez obzira na veličinu" sukladno poglavlju 1, članku 2, Povelje UN-a.
Jasno je da se ovim očitim kršenjem međunarodnog prava pokušava kreirati legitimitet za nezakonitu invaziju Kremlja na Ukrajinu. Unatoč činjenici da Ruska Federacija u ovom trenutku nema vojnih kapaciteta ugroziti ostatak Europe, ali i ispuniti prvotne ciljeve u Ukrajini, za sve europske zemlje je od temeljnog značaja prepoznati opasnost ideje suspenzije pozitivnog međunarodnog prava u korist samoproglašenog "prava" velike sile.
Jer uvijek treba voditi računa o tome da izuzetak može postati pravilo.