PRIJE točno deset godina Miroslav Šeparović plakao je pred novinarima i zajedno s njima trusio rakijice, izigravajući žrtvu istog onog represivnog aparata kojemu je do jučer služio. Prošloga tjedna Miroslav Šeparović, miljenik vladajuće politike, golemom većinom glasova saborskih zastupnika imenovan je za suca Ustavnog suda. Godinama je taj čovjek plivao kroz blato (da ne kažemo govna) i napokon izašao čist na kraju tunela.
Od ministra pravosuđa do ispiranja suza rakijom
Primjerice, bio je ministar pravosuđa između svibnja 1995. i travnja 1998. godine, upravo u periodu oko kojeg je formirana haška optužnica zbog neprocesuiranja hrvatskih ratnih zločina. Šeparović se pravdao da njegovo ministarstvo nije bilo zaduženo za djela koja su počinile uniformirane osobe, ali ostaje činjenica da je u njegovu mandatu Hrvatska ignorirala sustavne pljačke, palež i uništavanje imovine izbjeglih Srba. Šeparović je nekim čudom izbjegao uvrštenje u famoznu "zločinačku organizaciju" na čelu s Tuđmanom i Šuškom, ali se ipak zbog sukoba interesa morao odreći uloge branitelja Mladena Markača. Sud je ocijenio da bi Šeparović u Haagu mogao na kraju braniti sebe, a ne svog klijenta.
Šeparović je u post-olujnoj Vladi Zlatka Mateše tako dobro obavljao dužnost ministra pravosuđa da je zaslužio imenovanje za ravnatelja HIS-a, Tuđmanove tajne službe. Dogodilo se to upravo u vrijeme kad je režimska represija protiv novinara, opozicije i drugih nepoćudnih društvenih elemenata bila u punom zamahu. Izdržao je godinu dana. Odstupio je na vlastitu inicijativu, ali nije uspio izbjeći jedan od najvećih skandala u povijesti hrvatske politike.
U lipnju 1999. godine, nakon što je Nacional objavio dokumente o namještanju nogometnog prvenstva uz pomoć tajnih službi, Šeparović je uhićen pod sumnjom da je on dostavio novinama dokumente označene kao državna tajna. Policija je izvršila pretres njegova stana, odnijela sef s povjerljivim dokumentima koje je zadržao nakon odlaska s dužnosti, bivši šef tajne službe nakratko je završio u zatvoru, a mediji, politika i cijela država digli se na noge. Šeparović je tih dana pred novinarima suze ispirao rakijom i tumačio kako je riječ o osveti Ivića Pašalića. Na kraju je Šeparović pušten, nikad nije suđen, kao što se nikad nije otkrilo je li on bio taj koji je dostavio dokumente.
Jednom špijun, vazda špijun
Pola godine kasnije Tuđman je umro. HDZ je sišao s vlasti, Ivić Pašalić ubrzo izgubio stranačku bitku s Ivom Sanaderom i Šeparović je iz čitavog meteža izašao s aureolom žrtve i moralnog pobjednika. No još važnije, s titulom miljenika novog vodstva HDZ-a, čija je siva eminencija ibo njegov kum i prijatelj Vladimir Šeks. U nedostatku političkih funkcija, Šeparović se otisnuo u odvjetničke vode, zastupajući uglavnom stare partijske drugove, od Hrvoja Šarinića do Vladimira Šeksa. Nije dugo trajalo, HDZ se brzo dočepao vlasti.
I budući da stare navike teško umiru, ni Šeparović nije mogao pobjeći od tajnih službi. Prerušen u odvjetnika, infiltrirao se kao HDZ-ov agent u Vijeće za civilni nadzor tajnih službi, upravo u trenutku kad je izbila afera s Helenom Puljiz.
Bio je jedan od onih koji su - tiše od ostalih - opstruirali procesuiranje agenata POA-e koji su pet sati saslušavali i ucjenjivali novinarku Puljiz, s predsjednikom Mesićem kao glavnim ciljem ispitivanja. Na kraju je smijenjen ravnatelj POA-e Joško Podbevšek, dok je Šeparović u Vijeću za civilni nadzor uspješno prekinuo sve veze koje bi išle prema stranačkom i državnom vrhu.
Kakav ustavni sud, takav i ustavni sudac
Kad je i tu stranačku dužnost obavio, Šeparović se u potpunosti posvetio odvjetništvu, figurirajući preko stranačkih veza kao ministar pravosuđa u sjeni. Na kraju je srušio Vesnu Škare Ožbolt, i to na izboru Šeparovićeva prijatelja Ivana Turudića za predsjednika Županijskog suda u Zagrebu.
Bavio se Šeparović i Haaškim sudom gdje je plaća bila sjajna, a promocija besplatna, dok je u tišini, daleko od očiju javnosti - ali opet preko političkih veza - dobivao milijunske aranžmane s državnim tvrtkama, poput Plinacroa, Hrvatskih željeznica, Hrvatskih pošta, Ine i drugih.
A sad su ga te iste političke veze dogurale i do Ustavnog suda. Za to uhljebljenje dobio je i podršku saborske oporbe, unatoč biografiji u kojoj stoji da je ignorirao ratne zločine, vodio Tuđmanove tajne službe, opstruirao tijela za građanski nadzor tajnih službi, štitio špijune te koristio političke veze za dobivanje unosnih poslova s državnim tvrtkama. No, u ovoj državi to su obično bile preporuke za ugledno imenovanje, a ne otežavajuće okolnosti. Kakav Ustavni sud, takav i ustavni sudac.
Miroslav Šeparović je možda bezličan, ali nije naivan. Tajna njegova utpjeha krije se u inteligenciji, lukavosti i dobrom korištenju stranačkog zaleđa. I naravno, sjajnoj primjeni formule za njegovanje imidža u javnosti: održavao je dobre odnose s novinarima, dijelio informacije protiv zajedničkih neprijatelja i tako kupovao mir od medijske hajke. Nemojte misliti da je s novinarima samo pio rakiju. Znao je nekad s njima i nazdraviti.
I doista, koliko god je teško sjetiti se kad je netko tako bezličan ostvario tako impresivnu karijeru, još je teže navesti primjer kad se netko s tako zapaženom karijerom uspio provući tako nezapaženo. A to je u današnje vrijeme zaista vrijedno divljenja.
> Ostale komentare autora pročitajte ovdje
Foto: Siniša Sunara / CROPIX