Na današnji dan 1859. godine razriješen je s dužnosti austrijski ministar unutarnjih poslova Alexandar Bach. Kraj njegove političke karijere nagovijestio je ukidanje Bachovog apsolutizma, perioda od cijelog jednog desetljeća kada je u Habsburškoj Monarhiji vladao strogi režim koji je zatvarao političke protivnike i ograničavao slobodu medija.
Bio je to vrlo specifičan period u povijesti Hrvatske. Radi se o vremenu kada je taman stupala na snagu druga generacija političara i intelektualaca iz razdoblja hrvatskog narodnog preporoda. Umjesto da argumentiraju svoje ideje u Saboru i pokušavaju izboriti svoja prava, političari su se tada tajno sastajali te bježali od carske policije, koja je u vrijeme apsolutizma bila izrazito stroga.
Zašto apsolutizam?
Bachov apsolutizam direktna je posljedica događaja 1848. i 1849. godine. Tih se godina bečka uprava suočavala s totalnom propašću države i brojnim revolucijama. Prvo je nastupila pobuna u samome Beču, koja je za posljedicu imala smjenu najpoznatijeg političara Europe prve polovice 19. stoljeća (a da se ne zove Napoleon), Klemensa von Metternicha.
Nedugo nakon toga u Budimpešti su mađarski plemići svoje negodovanje oko boljeg položaja u Monarhiji uskoro pretvorili u otvoreni oružani sukob, proglašujući nezavisnu državu Mađarsku.
Mađarska je revolucija propala 1849., kada je ugušena prvenstveno zahvaljujući ruskoj intervenciji. Cijela je zemlja okupirana, a umjesto lokalne samouprave, svakim mjestom upravljao je neki carski namjesnik iz Beča ili neka druga osoba koja je u potpunosti odana novom caru Franji Josipu I.
Međutim, tadašnji ministar Alexandar Bach odlučio je postaviti carske namjesnike posvuda po monarhiji, a ne samo u Mađarskoj. Odjednom su u svim većim centrima bili Alexandrovi ljudi bez kojih se nije mogla donijeti ni jedna odluka.
Čistu volju cara najlakše je bilo provesti doma, ali i u Hrvatskoj
U Hrvatskoj je bilo isto tako, ali carski namjesnici nisu zamijenili poziciju bana. Tu je titulu i dalje držao Josip Jelačić, čije su politike uglavnom bile usklađene s onima iz Beča. Caru je zapravo taj apsolutizam bilo najlakše provesti u Austriji i Hrvatskoj, gdje je ionako već imao svoje ljude na čelu.
Upravo zbog toga, nakon Jelačićeve smrti u svibnju 1859. godine, nije pokrenut proces o imenovanju novog bana. Novoizabrani ban Anton Šokčević imenovan je tek krajem 1860. godine.
U periodu Bachovog apsolutizma, osjetila se sveopća germanizacija institucija jer su novi carski namjesnici tražili od svojih suradnika da pričaju isključivo njemački.
Oni koji su to odbijali raditi, smijenjeni su. Isto tako, zabranjeno je bilo kakvo političko okupljanje, a cijela je zemlja funkcionirala kao policijska država. Mnogi su građani uhićeni radi slutnji da kuju planove protiv cara iz Beča i pripremaju ponovo revoluciju kao 1848. godine.
Neuspjeh u vanjskoj politici doveo je do sloma represivnog sustava
Kada su savjetnici tada mladog Franje Josipa I. bili sigurni da su pohvatali sve moguće organizatore eventualnih revolucija, odlučili su zaratiti s Talijanima i Prusima s kojima su tih godina imali vrlo napete odnose. Međutim, austrijska je vojska tada doživjela jedan od najgorih poraza u ratu protiv Prusa. U sedam tjedana izgubili su baš svaku bitku, što je debelo naštetilo režimu u Beču.
Nakon što su u mirovnim pregovorima izgubili svoje posjede na zapadu, u korist zemlje koju su u ratu itekako pobijedili, a ne izgubili (radi se, naravno, o Italiji), politički pritisak sa svake strane Monarhije postao je nepodnošljiv.
Krajem 1860. godine Franjo Josip donosi Listopadsku diplomu, dokument koji je poništio odluke iz 1849. godine - ukinuo je cenzuru, politička uhićenja te ponovo dopustio političko organiziranje.
Bach je nakon otkaza s pozicije ministra unutarnjih vanjskih poslova dobio posao ambasadora u Papinskoj Državi. Tako ga je Franjo Josip mogao maknuti iz centra bečke politike, no i dalje mu omogućiti da radi u službi. Treba napomenuti da je Alexandar Bach umro tek 1893. godine, tridesetak godina nakon ukinuća apsolutizma.