AVIONSKE nesreće su prilično rijetke u današnje doba. Putovanje nebom nikada nije bilo sigurnije. Upravo zato, kad se neka nesreća dogodi, ona danima dominira medijima.
No, velike avionske nesreće u povijesti su se događale puno češće. Hrvatska, tada kao dio Jugoslavije, svjedočila je nekoliko užasnih nesreća u kojima su stotine ljudi izgubile živote. Jedan od najpoznatijih hrvatskih pjesnika Josip Pupačić život je izgubio u strašnoj avionskoj nesreći koja se dogodila 23. svibnja 1971. godine nešto prije 20 sati. Putnički avion Tupoljev TU 134a, koji je letio iz Londona prema Omišlju, upao je u oluju kod Rijeke. Do piste je stigao velikom brzinom, a pri slijetanju je udario krilom o pistu te se zapalio. Od 76 putnika preživio je samo jedan. Među poginulima su bili Josip Pupačić, njegova supruga i kći. Većina poginulih zapravo je stradala od trovanja ugljikovim monoksidom, a ne od udaraca.
Nije to bila jedina nesreća. U doba slabije razvijene tehnologije i komunikacije nesreće su se događale relativno često.
No, malo koja nesreća, ne samo u hrvatskim nego i u svjetskim razmjerima, može se usporediti sa sudarom dvaju aviona u kojem je poginulo 176 osoba. Baš na današnji dan 1976. godine u 11:14 iznad Vrbovca na visini od oko 10.000 metara sudarili su se zrakoplovi Douglas DC-9 tvrtke Inex-Adria Aviopromet i Hawker Siddeley Trident 3B British Airwaysa. Poginulo je ukupno 176 osoba - 162 putnika i 14 članova posade iz oba zrakoplova.
Osuđen 28-godišnjak
Zrakoplov British Airwaysa na letu 476 poletio je s londonskog aerodroma Heathrow i bio je na putu prema aerodromu Ataturk u Istanbulu. U njemu su se nalazila 54 putnika i devet članova posade. Zrakoplov Inex-Adria Avioprometa na letu 550 bio je na putu iz Splita prema zračnoj luci Koeln-Bonn, u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj. U tom se zrakoplovu nalazilo 108 putnika i pet članova posade. Zrakoplovima su upravljali iskusni piloti, za kojima je bilo više od 10.000 sati letenja.
Krivac za nesreću bila je kontrola zračnog prometa u Zagrebu. Jugoslavija je u to doba bila među nesvrstanim zemljama, više-manje u dobrim odnosima i s Istokom i sa Zapadom. Jedna od posljedica toga, ali i činjenice da se Jugoslavija nalazi na strateškom mjestu, bio je gust promet na nebu. No, tehnologija kojom su se koristili djelatnici kontrole zračnog prometa bila je stara i nedovoljno dobra. Osim toga, tih je godina kronično nedostajalo stručnih ljudi koji bi mogli obavljati ovaj zamršeni posao.
Naposljetku je došlo do toga da su iz zračne kontrole kasno javili jednom od aviona da se ne podiže. Da je informacija kontrole leta do aviona došla par sekundi ranije, nesreća bi vjerojatno bila izbjegnuta.
Dvadesetosmogodišnji kontrolor leta Gradimir Tasić proglašen je krivim i osuđen na sedam godina zatvora. No, kazna mu je ubrzo smanjena zbog pobune njegovih kolega. On je, naime, tri dana zaredom radio 12-satnu smjenu jer je, kako smo ranije spomenuli, nedostajalo zaposlenika.
Leševi padali s neba
Stanovnici Vrbovca ni dan danas ne mogu zaboraviti scene koje su se tog rujanskog dana odvijale na nebu iznad njihovih glava. Sudeći po njihovim kasnijim svjedočanstvima, prvo se čula jaka eksplozija, nešto poput grmljavine. Onda su ugledali dva aviona kako padaju. Jedan je padao ravno, drugi je kružio. U krugu od nekoliko kilometara padali su dijelovi aviona, torbe, boce i slične stvari. No, puno jezivija su bila tijela koja su padala s neba. Neka su bila raspolovljena, a neka su pala u svojim sjedalima, još uvijek zavezana pojasom.
Među poginulima najbrojniji su bili Nijemci, točnije stanovnici Zapadne Njemačke koji su se vraćali s ljetovanja. Zbog toga je ova nesreća bila velika vijest i u svjetskoj javnosti.
Obitelji poginulih posjećivale su mjesto pada zrakoplova dugo nakon nesreće, a na jednom mjestu se nalazio i mali križ koji je simbolizirao sjećanje na nju. Od ove nesreće je prošlo puno godina, a Vrbovec sve rjeđe posjećuju obitelji pokojnika te ona polako pada u zaborav.