Početke hrvatske književnosti vežemo uz Marka Marulića i njegovu Juditu, no postoje i drugi pioniri hrvatske najranije književnosti koji su svojim pisanjem doprinijeli razvoju hrvatske kulture. Među njima je i Petar Zoranić, čovjek koji je napisao najstariji sačuvani hrvatski roman – Planine.
Zoranić je rođen 1508. godine u Zadru. Njegovo vrijeme obilježile su učestale provale osmanskih pljačkaša, kao i česte epidemije bolesti. Ipak, njih je preživio, a umro je nekad sredinom 16. stoljeća. Pravi datum njegove smrti ostaje nam nepoznat.
Planine govore o ljubavi i domovini, ali se bave i pitanjem jezika
Planine su alegorijski roman pisan u prozi i stihu. Radi se jednom pastiru Zoranu koji luta zadarskim zaleđem da bi zaboravio na ljubavne brige. Roman sadrži nekoliko lirskih pjesama koje pjeva upravo on.
Osim toga, roman opisuje rascjepkanost domovine zbog turskih provala i naglašava važnost lokalnog jezika, što će iskoristiti i preporoditelji tijekom 19. stoljeća kako bi naglasili važnost i posebnost hrvatskog jezika.
Zoranić svakako nije preteča hrvatskog nacionalizma, no njegov roman ističe važnost jezične isprepletenosti koja se događa upravo tijekom ranog novog vijeka na području Hrvatske. Zoranić isto tako opisuje stvarne lokalitete zadarskog zaleđa. Pored toga, spominje i božje pročišćenje te ga vodi njegova riječ, gdje je jasan utjecaj ranijih hrvatskih autora, posebno Marka Marulića.
Zoranić u svom djelu daje naslutiti da je bio humanistički obrazovan, a studij je vrlo vjerojatno završio u rodnom Zadru. Roman Planine završio je 20. rujna 1536. godine, a Zoranić ga je posvetio svom učitelju iz mladosti, Mateju Matijeviću.