POVIJEST je puna suparništva, naročito onih među poznatim ljudima.
Većina suparništva nastajala je zbog nečijeg odmjeravanja snaga ili ponosa, a nerijetko je u pitanju i kombinacija ova dva motiva. Naravno, najzanimljivija su ona suparništva koja nam daju legendarne priče. Zato je možda vrijedno spomenuti priču o tome kako je Henry Ford II. pokušao kupiti Ferrari 1963. godine započevši tako svađu s Enzom Ferrarijem – moćnim čovjekom koji je bio vlasnik talijanske tvornice automobila.
Ova zanimljiva priča, koju prenosi Forbes, o sukobu dva moćna čovjeka automobilske industrije, dostići će svoj vrhunac u holivudskom ostvarenju Ford protiv Ferrarija u kojem glavne uloge tumače Matt Damon i Christian Bale. Naime, priča govori o propalom poslu i reakciji tvrdoglavog, egoističnog automobilskog giganta, koji je bio spreman potrošiti 25 milijuna dolara i tisuće inženjerskih radnih sati kako bi osvetio svoj povrijeđeni ponos.
Ferrari dominirao u velikoj utrci, a Ford to više nije mogao gledati
Za Forda je to značilo pobijediti Ferrarija u najprestižnijoj automobilskoj utrci “24 sata Le Mansa” kojom je Propeti Konj dominirao kroz povijest.
Ova priča, zapravo, počinje 1960. godine. Američke potrošačke navike su se mijenjale onako kako su mlađe generacije sazrijevale. Prvi put u povijesti mladi su bili važniji za američku kompaniju od njihovih roditelja. Mladi su imali dovoljno novca koji su željeli trošiti na stvari, automobile i kuće, za razliku od svojih roditelja koji su se vodili principom “ušteđen novac je zarađen novac”.
Dakle, oni koji su preživjeli svjetsku krizu i Drugi svjetski rat tražili su jednostavnost kad su automobili u pitanju. S druge strane, mladi su željeli moćne automobile i cijenili su brzinu i izgled više negoli sigurnost i udobnost. Željeli su sportske automobile i ta činjenica nikako nije promaknula kompaniji Ford.
Ford je imao sve – osim sportskog automobila
Godine 1962. Ford je ispao iz velikog prodajnog lanca zahvaljujući neuspješnim proizvodima, poput Edsela, i sve većoj popularnosti suparničkih proizvođača – GM-a i Chryslera. Generalni ravnatelj Forda Henry Ford II, najstariji unuk Henryja Forda, tražio je načine kako bi stvari okrenuo u povoljnijem smjeru. Vrhunski rukovoditelji kompanije, uključujući i generalnog ravnatelja Leeja Iacocca, uvjerili su ga da je jedini pravi odgovor na trenutnu situaciju – sportski auto.
Postojao je samo jedan problem – Ford nije imao sportski auto u svom portfelju i nije bilo plana za njegovu izradu. (Iacoccin legendarni Mustang bio je još godinama udaljen od svoje proizvodnje.)
Pregovori propali u zadnji čas
Jedini način kako bi se takvo vozilo dovelo na tržište bio je – nabaviti ga. Tada se rodila ideja o kupnji Ferrarija, koji je tih godina bio samo kompanija za proizvodnju trkaćih automobila koja je prodavala ulične strojeve samo kako bi mogla financirati svoje eksploatacije.
U proljeće 1963. godine, nakon višemjesečnih pregovora, činilo se da je dogovor blizu. Ford je htio platiti Enzu Ferrariju 10 milijuna dolara za njegovu kompaniju i cjelokupnu imovinu. Enzo, koji je bio bivši vozač utrka, htio je sklopiti dogovor s Fordom jer bi ga to oslobodilo tereta svakodnevnog vođenja kompanije. Međutim, Ferrari je sastavio klauzulu u ugovoru koja kaže da će Ford kontrolirati proračun i, prema tome, donositi sve odluke koje se tiču trkaće momčadi Ferrarija.
Enzo nije bio voljan odreći se kontrole nad programom motosporta svoje kompanije i rekao je predstavnicima Forda da nikada neće prodati kompaniju pod tim uvjetima niti će je, dodao je, prodati “ružnoj kompaniji koja pravi ružne automobile u ružnoj tvornici”. Također se priča da je osobno vrijeđao Henryja II.
Kako bi što više uvrijedio Forda, Enzo Ferrari je većinski udio u svojoj kompaniji prodao svom kolegi, talijanskom proizvođaču automobila – Fiatu. Neki ravnatelji Forda govorili su kako Enzo uopće nije ozbiljno prodavao kompaniju Fordu, već je samo pregovarao s njim kako bi izvršio pritisak na Fiat da bi postigao visoku cijenu.
Kako je nastao legendarni GT40?
Kako bi dobio svoj udio u čitavoj priči, Henry Ford II odlučio je napraviti sportski automobil koji bi ponizio Ferrarija tamo gdje će ga najviše zaboljeti – na “24 sata Le Mansu”. Tada su posađene klice za nastanak GT40.
Isprva je zadatak izrade tzv. “Ferrarijevog ubojice” bio povjeren Fordovoj grupi za napredna vozila u Velikoj Britaniji. Oni su već proizvodili vozilo koje će koristiti motor koji je napravila Fordova eksperimentalna grupa motora smještena u Michiganu.
Iako je prva serija GT40 bila brza, ovi automobili su, također, bili nestabilni i nepouzdani, dok su im kočnice bile prilično opasne.
Prema časopisu Popularna mehanika, Fordovi inženjeri su izračunali da će se, kada vozač pritisne kočnice na kraju Le Mansove utrke, prednji rotori kočnice zagrijavati i do 1500 stupnjeva po Fahrenheitu u roku od nekoliko sekundi, uzrokujući njihovo ispadanje. Ovo bi se pokazalo katastrofalnim, čak smrtonosnim, za bilo kojeg vozača koji se nađe za volanom, pa bio on i najbolji na svijetu. Na kraju Fordov tim nije mogao smisliti kako napraviti automobile koji će ostati čvrsto na asfaltu, a kamoli pobijediti u Le Mansu.
Dolazak velikog mehaničara
Nakon što je 1964. i 1965. godine izgubio od Ferrarija u Le Mansu, Ford se okrenuo legendarnom dizajneru automobila iz Los Angelesa Carrollu Shelbyju, jednom od rijetkih američkih vozača koji je ikada pobijedio u ovoj utrci.
Shelby je i ranije bio savjetnik na projektu, ali je ovog puta dobio glavnu ulogu i bio je odgovoran za njegov uspjeh ili neuspjeh.
Nakon izazovnog početka Shelby i njegov bliski prijatelj, testni vozač i specijalist za inženjerstvo Ken Miles osmislili su GT40. To su učinili savjetujući se s grupom za savjetovanje o vozilima i Fordovom eksperimentalnom grupom motora, umjesto da krenu od nule. Testiranjem protoka zraka Shelby i Miles su poboljšali aerodinamičnost vozila. Dodavali su vunene strelice ili vatu u unutrašnjost vozila kako bi vidjeli kako se zrak kreće oko vozila. Što bolje automobil prolazi kroz zrak, to je manje energije potrebno za samo njegovo pokretanje te se tako troši i manje goriva. Tako prikupljeni podaci pomogli su Shelbyju i Milesu izvršiti izmjene na karoseriji i još nekim dijelovima koje su pomogle da GT40 bude stabilniji i da se njime lakše upravlja na stazi.
Problem s kočnicama riješio je Phil Remington, inženjer iz Fordove ekipe. On je osmislio brzi sustav kočenja, koji je omogućio mehaničarima da mijenjaju nove rotore tijekom promjene vozača, tako da momčad nije morala brinuti oko toga kako će kočnice izdržati čitavu utrku.
Da riješi problem pouzdanosti, momčad je koristila dinamometar. To je uređaj koji može mjeriti silu, snagu i brzinu – tako da znate koliko vam je snage potrebno. Na vježbama prije Le Mansa momčad je pokretala motor 24 do 48 sati na dinamometru, praktično stvorivši uvjete u kojima bi se motor nalazio tijekom trke, kako se ne bi pokvario prije cilja.
Ford je ponizio sve na utrci
Sav taj napor se isplatio i GT40 Mk. II je rođen. Ford nije pobijedio samo Ferrarija 1966. godine u Le Mansu, on je ponizio sve talijanske standarde. Dok nijedan Ferrarijev automobil nije ni završio utrku, Fordovi novi automobili našli su se na prva tri mjesta!
Kraj, naravno, nije protekao bez skandala. Tijekom utrke Miles je bio daleko ispred konkurencije, na putu da okonča Ferrarijevu dominaciju u Le Mansu i postane jedini vozač koji je pobijedio u tri najveće utrke izdržljivosti na svijetu: 24 sata u Daytonu, 12 sati u Sebringu i 24 sata u Le Mansu iste godine.
Fordov glasnogovornik Leo Beebe htio je proslaviti pobjedu fotografijom tri njihova automobila koji zajedno prelaze ciljnu liniju. Dakle, tražio je od Shelbyja da kaže Milesu da uspori pri dolasku na cilj, što je ovaj i učinio. Kasnije, nakon prelaska linije, Milesu je priopćeno da nije pobijedio u utrci. Pobjednik je bio drugi čovjek njihove momčadi – Bruce McLaren. Iako je, zapravo, McLaren bio sporiji – Miles je usporio, što je njegov kolega iskoristio i zauzeo prvo mjesto.
Nažalost, Miles je umro prije negoli je imao priliku još jednom natjecati se u Le Mansu. Poginuo je 1966. godine u Kaliforniji kad je testirao još jedan Fordov automobil.
Ford je, međutim, iduće godine dobio priliku ponovno okusiti koliko je slatka osveta – Ford GT40 Mk. IV, koji je izradio Shelby, pobijedio je u utrci 1967., dok je Ferrari završio na drugom mjestu.
Što se ovog Fordovog modela tiče, on i danas slovi kao jedan od najboljih automobila. Ford GT za 2020. godinu stajat će 500.000 dolara, dok se Ford GT Mk. II prodaje za 1,2 milijuna dolara, a prvi automobil iz Fordove tvornice stajao je više od milijun dolara.
Očigledno, Ford je znao kako se slatko osvetiti svom velikom suparniku.