Foto: Wikipedia, James Caird Society
No, dvojica iz njegovih redova ostavili su svoje živote u snijegu i ledu Bijelog kontinenta; Belgrave Ninnis pao je u duboki procjep u ledu, a Xavier Mertz bio je žrtva izgladnjelosti i izloženosti neizdrživoj hladnoći.
Mawson, koji se čitav mjesec nastavio sam probijati kroz mećave i dubok snijeg, po povratku je čašćen epitetima zbog svoje izdržljivosti i umijeća preživljavanja. No, prava priča o njemu mogla bi biti mnogo mračnija no što je itko mogao pomisliti, piše nagrađivani povjesničar David Day u svojoj novoj knjizi tvrdeći da je Mawson namjerno izgladnjivao Mertza do smrti te zatim njegovo meso skuhao i pojeo.
Day također piše o navodnoj vatrenoj Mawsonovoj vezi s udovicom njegovog bivšeg velikog rivala, britanskog istraživača Sir Roberta Scotta, dok su ga njegova žena i kćer čekale u Australiji. Day nije propustio ni optužiti ga za kukavičluk zbog izbjegavanja aktivne vojne dužnosti, dok je u isto vrijeme druge mladiće nagovarao da se pridruže vojsci.
Mawson, čija se obitelj u njegovim dječačkim danima preselila iz Yorkshirea u Sydney, prvi je put stupio na tlo Antarktike kao član ekspedicije Ernesta Shackletona koja je trajala od 1907. do 1909. godine. Dvije godine kasnije postao je prvi Australac koji je kao vođa ekspedicije kročio na zaleđeni kontinent. Za razliku od Shackletona, Mawson nije bio rođeni vođa, a nije uživao ni naklonost svojih podređenih istraživača u ekspediciji, piše Independent.
Ekspedicija se uskoro podijelila na pet dijelova, a Ninnis, mladi britanski vojnik, te Mertz, bivši švicarski skijaški prvak, slijedili su Mawsona. Nakon pet tjedana, na oko 480 kilometara udaljenosti od baze, Ninnis je pao u duboki procjep u ledu, a zajedno s njim strovalilo se i šest haskija, šator i saonice s većinom hrane koja im je preostala.
Mawson je odmah sebi i Mertzu smanjio porcije hrane kako bi izdržali do baze, piše Day u novoj knjizi "In Flaws In The Ice: In Search of Douglas Mawson", koja bi u Velikoj Britaniji trebala biti objavljena sljedeće godine. Prema Dayevom mišljenju, moguće je da je Mawson te porcije smanjio kako bi Mertz umro prije, što bi mu omogućilo da za sebe osigura dovoljno hrane za povratak u bazu.
"Je li Mawson došao do strašnog zaključka da ima dovoljno hrane za samo jednog od njih? Je li Mawsonu vlastito iskustvo dalo samopouzdanje koje ga je natjeralo da pomisli kako on ima veće šanse da preživi nego Mertz?", piše Day.
Mertz je ipak posustao i preminuo u tim teškim uvjetima, a Mawson je zadnju etapu puta morao prevaliti sam. U svom je dnevniku zabilježio kako je "skuhao zadnji komad psećeg mesa" i pojeo ga, no Mertz je zadnje psa ustrijelio prije dva tjedna, što znači da je vrlo malo vjerojatno da bi njegovi ostaci potrajali sve do tada.
"Je li Mawson kuhao nešto drugo možda?", autor knjige postavlja zapravo retoričko pitanje na koje već sam sugestivno nudi odgovor. "Je li Mawson skuhao komad Mertzovog mesa kako bi si povećao šanse za preživljavanje do baze?", piše dalje Day pozivajući se na iskaz jednog američkog novinara iz 1915. koji tvrdi da mu je Mawson rekao kako mu je ta ideja pala na pamet, no nije je proveo u djelo jer bi mu "zauvijek ostao gorak okus u ustima". Mawson je porekao da je išta slično tome ikad izjavio.
Iako je ekspedicija provela značajno istraživanje Antarktike, njen je uspjeh zasjenjen utrkom za osvajajanje Južnog pola između Scotta i Roald Amundsena te početkom rata.
Tim Jarvis, koji je Mawsonovim stopama po Antarktici pošao 2007. godine, kaže kako je "lako kritizirati te ljude stotinu godina kasnije". Mawsonova praunuka, Emma McEwin, također nije uvjerena u Dayeve tvrdnje i ne vjeruje kako su priče o aferi s Kathleen Scott točne, no Dayeva knjiga govori o mnogo "krivih odluka, krivih proračuna i slijepih točaka" po pitanju Douglasa Mawsona i njegove slavne ekspedicije na Bijelom kontinentu.