RODITELJSTVO nikada ne dolazi s uputama pa je svakom roditelju pravi izazov disciplinirati i odgojiti svoje dijete. Između ostaloga, tvrde stručnjaci, važno je naučiti ih potencijalnim opasnostima kako bi se, jednom kad odrastu, sami mogli obraniti od negativnih utjecaja svijeta oko sebe. Ipak, određena ponašanja roditelja mogu napraviti više štete nego koristi, donosi Your Tango. Evo o kojima se radi.
Uče djecu da nikad ne razgovaraju sa strancima
U svijetu koji postaje sve nesigurniji i opasniji, naročito za djecu, sasvim je razumljivo da roditelji uče svoje mališane da imaju malo ili nemaju uopće povjerenja u ljude koje tek susreću. Čak i kada želimo potaknuti neovisno razmišljanje i učenje, za koje se pokazalo da vode boljem akademskom uspjehu u školi, povećanoj motivaciji i samopouzdanju te boljoj samosvijesti i regulaciji, suočavamo se s potrebom da uravnotežimo tu neovisnost i njihovo očuvanje. Psiholog Gavin DeBecker objašnjava da stvaranje žrtava od djece ne čini ništa dobroga, ni za njihovu sadašnjost ni za budućnost.
''Kada štitimo svoju djecu od bolne stvarnosti i potičemo prakse temeljene na strahu kao što je izbjegavanje razgovora sa strancima, činimo upravo to. Pripremamo ih da budu žrtve, da s nepovjerenjem gledaju na svijet oko sebe, umjesto da ih učimo kako prepoznati opasno ponašanje te obrasce kod ljudi koje moramo izbjegavati'', govori.
Naime, DeBecker objašnjava da svi ljudi imaju sposobnost predvidjeti nasilje i nasilno ponašanje. Osobito su roditelji, tvrdi on, osposobljeni za to. Nadalje, možemo poticati i njegovati ovu sposobnost kod djece, ali i nas samih i trebali bismo to činiti kako bismo stvorili tolerantnije društvo puno povjerenja.
''Potaknite svoju djecu da razgovaraju sa strancima, dok ih pritom podučavate koje instinkte slušati i koristiti kako bi prepoznali eventualnu opasnost.''
Korištenje time outa kao kažnjavanja lošeg ponašanja
Time out, stajanje u kutu i slične metode odgoja bile su česta praksa u prošlosti, ali ispostavilo se da su mnoga istraživanja pokazala da ova navika dugoročno može učiniti više štete nego koristi te bismo trebali preispitati njezinu upotrebu u obrazovnom i roditeljskom kontekstu. S istim se slažu i psiholozi, a jedna od njih, dr. Dona Matthews, objašnjava kako dječji mozgovi nemaju neurološki kapacitet da razumiju što stoji iza ovakvog načina kažnjavanja, a još manje da mogu nešto naučiti iz toga.
Umjesto toga, izolacija djeteta samo je još jedan oblik kažnjavanja temeljenog na stidu. Budući da nisu u stanju uspostaviti vezu između onoga što su trebali ili što su mogli učiniti bolje, korištenje time outa je samo još jedan način da im se kaže da su loši i da zbog toga zaslužuju da budu udaljeni od drugih, tvrde psiholozi.
''Kad se dijete namjerno loše ponaša, nijedna razumna odrasla osoba ne bi kaznila dijete zbog neznanja ili pogreške'', objašnjava Matthews, ''ono se ionako ne osjeća baš dobro. Korištenje time outa samo potvrđuje tu negativnu sliku koje dijete već ima o sebi.''
Umjesto toga, ona tvrdi da bi roditelji trebali naučiti regulirati vlastite emocije, možda si dati malo vremena kako bi se smirili, razmislili i maknuli se od neugodne situacije izazvane neprimjerenim ponašanja djeteta. To bi moglo pomoći roditelju da formulira prikladnije rješenje problema, s radnjom koja je izravnije povezana s učenjem djeteta boljem ponašanju, umjesto da pojačava poruku da je ono samo po sebi loše.
Problem je, prema psihologinji Vanessi Lapointe, u tome što odrasli ne prepoznaju "loše" ponašanje samo kao nešto primjereno njihovoj dobi, već ponašanje uzrujane djece odrasli često doživljavaju kao svojevoljno ili zločesto.