Foto: 123rf
JEDNO JE govorimo li o novorođenčadi, pa čak i o bebama koje još uvijek ne sjede samostalno, no kada ti mali ljudi jednom krenu u svijet istraživanja, pustite ih da budu sami.
Nije to samo savjet za dobrobit djeteta jer će dijete koje nije ovisno o rukama definitivno postati samostalnije, to je savjet koji će reći svatko tko brine o djeci. Ne činite im uslugu ako ih, unatoč tome što već hodaju, i dalje držite čvrsto uz sebe jer takva djeca nemaju nimalo povjerenja u svoje vlastito ja. Za njih ste vi i dalje strogi centar svijeta bez vizije o tome da pravi svijet još nisu ni počeli otkrivati.
Dajte im šansu, ostavite ih, koliko god to možda grozno zvučalo, ali "gurnite" ih od sebe da se otisnu u šarenilo života, posebno ako ih s godinu dana namjeravate ostaviti nekom drugom na brizi. Tu zapravo i leži najveći problem jer kako ističu tete iz jaslica, vidljivo je da se djeca koja su mjesecima prije adaptacije bila puštena iz ruku mnogo lakše privikavaju na novu sredinu u kojoj malo pomalo, nakon neizostavnih početnih negodovanja, kreću sami stvarati svoju zanimaciju.
Toj djeci tete postaju novi centar svijeta, no od njih ne traže da ih se stalno nosi. Dovoljno su veliki da shvate kako teta nije mama, i nije samo njihova teta, pa se samim time lakše priviknu na novi kolektiv. Takva će se djeca rado pomaziti sa svojim vrtićkim tetama no na tome će i stati jer će ostatak vremena provoditi u igri sa svojim prijateljima.
S druge strane - djeca naviknuta na stalnu blizinu mama/tata/baka, djeca koja su veći dio vremena u nečijem krilu, u novonastaloj će situaciji tražiti isti tretman i istu pažnju. Ako ne još i veću jer će se logično htjeti više utješiti nego onda kada su u svom poznatom domu i okruženju.
Vrtićke tete nisu Šive, imaju samo jedan par ruku, a iako većinu vremena u jasličkim skupinama borave dvije tete ni četiri ruke ponekad jednostavno nisu dovoljne.
Računica je vrlo jasna - dvije tete, desetak djece, desetak guza, desetak šmrkavih nosića, desetak čaša s vodom, desetak obroka, desetak zimskih odjevnih kombinacija za van, plus desetak cipelica, desetak pidžama i dvoje djece naviknute na stalno nošenje. Pa vi izračunajte kako je tetama koje pored svega pobrojanog imaju još čitav niz igara, igračaka i dekoracija koje svakodnevno rade s djecom.
O toj smo temi popričale s dvije tete iz mlađe jasličke skupine iz jednog zagrebačkog vrtića koje su s vječitim osmjehom na licu i dvoje uplakane djece u krilu razgovarale kao da smo na kavi. Opuštene, s jednim okom neprimjetno pazeći ostale male puzavce koji se slobodno kreću prostorom (gore-dolje; lijevo-desno, penju se, guraju, otimaju si igračke...) i sve bi to s lakoćom rješavale da ne moraju svaki put kada ustaju s poda tom malom ugniježdenom dvojcu objasniti da teta nigdje ne ide, samo mora malo pripaziti i na drugu djecu.
"Najgore nam je kada nam mame kažu da ih tuga slama kada moraju ostaviti svoje malo dijete jer im se čini da njihovo dijete nije sretno u vrtiću. Čini im se da stalno plaču i da se ne vole igrati s drugom djecom. Ponekad prešutimo i kažemo, ma bit će sve u redu, svako se dijete prilagođava na svoj način. Nekom treba duže, nekom kraće da se oslobodi, no kada za neku djecu konkretno kažemo da nam se čini kako je dijete previše naviklo biti na rukama pa u tome leži glavni razlog njihove tuge i nezainteresiranosti za drugu djecu, roditelji, posebno mame, obično kažu - ali naše je dijete naviklo biti u krilu. Mi se tako mazimo i iskazujemo ljubav."
Jedno je iskazivati ljubav, jedno je biti uvijek tu za svoje dijete, no isto će to dijete s polaskom u vrtić, kod tete čuvalice ili bake na čuvanje, trebati biti spremno odvojiti se od krila. Što je više dijete naviklo biti stalno u krilu to će se djetetu od toga biti teže odviknuti.
Odvikavanje će tim više biti bolnije i to upravo za dijete jer mama o tome neće razmišljati dok je na poslu. O tome će razmišljati samo tete u vrtiću kojima takva djeca, najiskrenije rečeno, stvaraju veliki problem. Nije tetama teško pomaziti se, ali ne moći se mrdnuti cijelo radno vrijeme od njih dok moraju paziti i na drugu djecu - to je onda problem kojeg osjete svi u grupi. Svi osim roditelja koji i nakon tetinog vapaja ne odustaju od svog načina odgoja jer u svom domu ionako nemaju drugu malu dušu kojoj je potrebno jednako toliko pažnje kao i spomenutom djetetu.