SVE je bilo spremno da mu ispale čelično tane iz mesarskog pištolja u čelo. Ne među rogove jer Jerry nema rogove. Modernom uzgoju goveda rogovi smetaju, zauzimaju previše mjesta, životinja može u skučenom prostoru ozlijediti drugu, a i uzgajivači se manje boje kada barataju nervoznom životinjom od pola tone koja na glavi nema oštre izrasline.
Odlučio je ne biti glupi vol
Sve je, dakle, bilo spremno da Jerryja humano ošamute pa mu prerežu grkljan, odrežu obrazine, brizle i latežinu za one koji cijene takvu deliciju, oderu kožu, istrančiraju butove i potrbušinu, odrežu komade vrata za dobru domaću juhu. No suočen s blještavim interijerom klaonice, nehrđajućim čelikom strojeva, pila i noževa, Jerry je odlučio da njegova muda neće nitko zvati bijelim bubrezima. Kad je testise već sačuvao od vlasnikovog malja ili gume za podvezivanje, zaključio je da se ne bi trebao ponašati kao glupi vol i da se ne mora baš dati zaklati samo zato što ga je vlasnik dovezao u klaonicu. I zbrisao je.
Sve je bilo protiv njega, ali uspio je
Protiv svih pravila i građevinskih zahvata napravljenih da osiguraju da govedo živo dovezeno u klaonicu iz nje izađe kao govedska polovica, Jerry je šmugnuo i otisnuo se u slobodu. Uhvatili su ga, ali nije odustao te je opet pobjegao. Digli su se na noge policajci, lovili su ga kao da na leđima nosi tonu duhana iz Hercegovine, lovci su čistili puške spremni zapucati ako im se da signal da je Jerry opasan po kaštelanski živalj.
Napravio je što i bolji dio Hrvatske
"Svjesni smo da je bik postao jako popularan. S obzirom na reputaciju koju uživa, sada bi nam bilo žao skončati mu život. Jučer bi ga ubili da smo ga uhvatili, ali danas ga želimo uloviti živoga i razmisliti što ćemo s njim dalje", rekao je vlasnik klaonice. Jerryjev gazda, pak, rekao je da se bik uopće ne zove Jerry, nego je bezimen i označen samo markicom i brojem i da bi mu sada negdje u Zagori mogao naći ugodno mjesto za život.
Bik osuđen na trančiranje pokazao je volju za životom, još važnije, za slobodom, pa je dobio i ime i možda priliku da ne završi kao jeftiniji kobasičarski proizvod. Pola fejsbučne Hrvatske navija za Jerryja, o njemu pišu austrijske i njemačke novine, a Jerry je napravio samo ono što je posljednjih godina učinio poduzetniji, hrabriji, biološki vredniji dio Hrvatske – pobjegao je.
Tupo slušamo oštrenje noževa
Jerry nije stigao do Münchena ili Dublina, a i što bi bik tamo? Ista bi ga sudbina čekala. Muvao se po Rudinama i Salinama u potrazi za srećom i ne samo boljim životom nego baš životom. Upravo kao što su stotine tisuća mladih, ali i starijih, pobjegle iz Hrvatske ne samo u potrazi za boljim, lagodnijim i bogatijim životom nego tražeći mjesto gdje ih neće iz dana u dan klati glupostima, trančirati porezima, derati im kožu da bi nahranili gladna uhljepska usta.
Iako su sagrađene sve moguće prepreke, od školstva koje ne potiče akciju, do mentaliteta koji uči da je najtoplije u domaćem krdu bez obzira koliko smrdljivo i opasno po život bilo, ne osvrćući se pobjegli su iz Hrvatske. I za njih navija pola fejsbučne Hrvatske. I samo navijaju, klikću po društvenim mrežama, bijes iskaljuju po komentarima, ako nisu već toliko dresirani da tupo gledaju u šarena svjetla središnjeg Dnevnika.
I ne čine ništa ni da pobjegnu iz klaonice, ni da kao ljudi uzmu klaonicu u svoje ruke – što bikovima baš nikako ne može poći za papcima, nego poput volova slušaju oštrenje noževa, cviljenje mesarskih pila i lažna obećanja o boljoj budućnosti. Kao ono da će dobiti hotel s pet zvjezdica u Zagori. Ne vjeruj im, Jerry, ne budi Hrvat!
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala