HRVATSKA je izgubila arbitražu koju je MOL pokrenuo na Međunarodnom centru za rješavanje investicijskih sporova u Washingtonu (ICSID), a procjenjuje se da će morati platiti između 250 i 300 milijuna dolara s kamatama, što je ukupno od 1.83 do 2.2 milijarde kuna.
To bi bila glavna tema u javnom i političkom prostoru da neposredno prije toga nije objavljeno da je ministar financija Zdravko Marić podnio ostavku. Budući da je navodno premijer Plenković već tjednima znao da Marić želi podnijeti ostavku, postoji sumnja da je dan objave ostavke dogovoren kako bi se jednom viješću prikrila druga.
Plenkoviću odgovara da se šuti o gubitku arbitraže
Plenkoviću daleko više odgovara da se raspravlja o ostavci Marića, pa čak na neki način i žali zbog njegova odlaska, nego da je glavna tema gubitak spora između Republike Hrvatske i MOL-a, što je ujedno politički poraz vladajuće garniture.
Još na Badnjak 2016. premijer i šef HDZ-a je na hitnoj konferenciji za medije objavio da će njegova vlada vratiti Inu u državne ruke. To je uslijedilo nakon što je Arbitražni sud komisije UN-a za međunarodno trgovačko pravo u Ženevi odlučio da dokazi koje je Hrvatska podnijela nisu dovoljni da dokažu kako su ugovori sklopljeni 2009. nastali kao plod koruptivnih aktivnosti.
To je bila arbitraža koju je pokrenula Hrvatska 2014., nakon što je MOL 2013. pokrenuo arbitražu u Washingtonu. Dakle, Hrvatska nije dobila ni spor koji je sama pokrenula pa nije trebalo ni očekivati puno od spora koji je pokrenuo MOL.
No, to nije sve. Točno pet godina nakon gubitka arbitraže koju je sama otvorila u Švicarskoj, Hrvatska pokreće reviziju te arbitraže pred istim sudom. Za to je zaduženo Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja, na čijem je čelu tada bio Tomislav Ćorić (tć).
Ipak, još nije sve izgubljeno. Nakon što je Hrvatska izgubila arbitražu koju je sama pokrenula i onu koju je pokrenuo MOL, još ima nade da se revidira odluku švicarskog suda u procesu koji je pokrenula Hrvatska. Ili bi barem taj argument mogao koristiti Plenković, ma koliko to nategnuto bilo.
Poraz cjelokupne hrvatske politike u zadnjih 20 godina
On se može opravdavati da za prva dva poraza nisu krivi njegova vlada ni HDZ, nego vlada nekadašnjeg premijera Zorana Milanovića i Kukuriku koalicije. No poraz u sporu za reviziju arbitraže, koju će Hrvatska najvjerojatnije izgubiti, ne može svaliti ni na koga. Ulazak u to bila je njegova odluka.
Poraz Hrvatske u arbitraži koju je MOL pokrenuo pri Međunarodnom centru za rješavanje investicijskih sporova u Washingtonu (ICSID) brojit će se kao Plenkovićev poraz samim time što se dogodio u vrijeme njegovog mandata.
Daleko više od toga, poraz je to nekoliko vlada, premijera, stranaka, ministara. To pokazuje i samo ovaj najnoviji dio, vjerojatno i početak raspleta, ali i tragične priče o korupciji, krivim politikama, iluzijama, promašenim prognozama, nevještoj diplomaciji, bačenim milijardama kuna i općenito pogrešnim odlukama cjelokupne političke elite od početka tisućljeća.
Ukratko, priča o Hrvatskoj kakva jest, a ne o Hrvatskoj kakva netko želi da bude. Svaka politika ima svoju viziju idealne Hrvatske i javno je zagovara. No tako se gubi fokus pa nije jasno kakva je zaista Hrvatska, koji su stari problemi što još nisu riješeni, a koje bi trebalo popraviti sada, prije nego što se počne pričati o vizijama. Bez rješavanja trenutnih problema, vizije su zapravo iluzije.
Sve je počelo potezom Ivice Račana
Cijela kronologija slučaja je preduga da bismo nabrajali sve detalje. Mnogi akteri više se ne bave politikom, na sudjeluju u javnom životu, a neki su i preminuli.
Sve je počelo davne 2003., kada je vlada Ivice Račana nakon javnog natječaja prodala 25 posto plus jednu dionicu Ine mađarskom MOL-u za 505 milijuna dolara. Na natječaju su još sudjelovali ruski Rosnjeft i austrijski OMV.
Tada se to smatralo jako dobrim potezom, koji su poslovni i financijski stručnjaci hvalili, a procjenjivalo se da je ponuda MOL-a za 150 milijuna dolara viša od realne vrijednosti četvrtine dionica Ine. Prema ugovoru koji je potpisan, petero od ukupno sedmero članova Nadzornog odbora imenovala je Hrvatska.
Do 2009. nastavila se privatizacija Ine, u kojoj su sudjelovali i građani. Krajem 2006. više od 44.000 građana kupilo je dionice kompanije plativši 50 posto veću cijenu nego MOL 2003. Država je prikupila 2.8 milijardi kuna, a dionice su uvrštene na Zagrebačku i Londonsku burzu.
Sljedeće godine su i radnici Ine kupili dionice, otprilike 28.000 radnika preuzelo je 7 posto dionica. 2008. austrijski OMV iskazao je interes za sudjelovanje u daljnjoj privatizaciji, a Fond hrvatskih branitelja prodao je MOL-u svih 7 posto dionica Ine koje je imao.
MOL polako preuzima kontrolu
Odnosi moći u Ini se mijenjaju 2009., za vrijeme premijera Ive Sanadera. Do tada je MOL već bio vlasnik više od 47 posto dionica Ine, koje je stekao prijašnje godine na novoj javnoj ponudi, a riječ je o dodatnih 22.15 posto dionica.
Potpisana je Prva izmjena i dopuna Ugovora o međusobnim odnosima dionica, a vlada RH je ugovor držala u tajnosti gotovo godinu dana.
Novim ugovorom MOL je dobio pravo da postavi petero od devetero članova Nadzornog odbora, a hrvatska vlada spala je na samo tri svoja člana. U Upravi Ine obje strane dobile su po tri člana, ali uz dodatak da MOL imenuje predsjednika Uprave koji u slučaju izjednačenog broja glasova pri donošenju odluka ima pravo na prevladavajući glas.
2010. Ivo Sanader je uhićen kod Salzburga u Austriji dok je plaćao cestarinu, navodno je planirao pobjeći iz Njemačke u SAD.
Korupcija i sumnjiva trgovanja dionicama
2011. Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga (HANFA) obustavlja trgovanje dionicama Ine na Zagrebačkoj burzi zbog sumnjivog trgovanja dionicama stranih investitora iz Mađarske, Slovačke i Cipra. Podnesena je prijava Državnom odvjetništvu (DORH) zbog sumnje da su dionice kupljene "opranim" novcem.
U međuvremenu MOL kupuje dionice od malih dioničara po znatno višim cijenama od tržišne pokušavajući prijeći prag od 50 posto, čime bi imao većinsko vlasništvo na Inom. Nakon toga HANFA reagira i podnosi kaznenu prijavu DORH-u zbog sumnje na nezakonitu manipulaciju tržištem i prevare u gospodarskom poslovanju. MOL je, naravno, odbacio sve optužbe.
Iste godine USKOK otvara istragu protiv Sanadera zbog primanja mita od 10 milijuna eura od predsjednika Uprave MOL-a Zsolta Hernadija za protuuslugu omogućavanja preuzimanja upravljačkih prava u Ini.
Tadašnja vlada Jadranke Kosor htjela je otvoriti pregovore o drugoj izmjeni i dopuni Ugovora o međusobnim odnosima dioničara Ine, na što je mađarski premijer Viktor Orban odgovorio da mađarska vlada neće prihvatiti nikakve promjene postojećeg sporazuma između Hrvatske i MOL-a oko upravljanja Inom.
U studenome 2012. bivši premijer Ivo Sanader proglašen je krivim za ratno profiterstvo u slučaju Hypo banke i uzimanje mita u slučaju Ina-MOL te je nepravomoćnom presudom zagrebačkog Županijskog suda osuđen na jedinstvenu kaznu od deset godina zatvora.
Hrvatska i MOL se međusobno tuže
2013. počinju novi pregovori između vladinog pregovaračkog tima, na čijem čelu je bio Ivan Vrdoljak, i MOL-a. Protiv predsjednika Uprave MOL-a Hernadija raspisani su crvena Interpolova međunarodna tjeralica i Europski uhidbeni nalog. Mađarska vlada te je godine ipak najavila mogućnost prodaje dionica Ine Hrvatskoj.
Krajem godine održan je drugi krug pregovora, ali bez značajnih pomaka, baš kao i prvi. MOL je otvorio arbitražu pri Međunarodnom centru za rješavanje investicijskih sporova (ICSID) u Washingtonu protiv hrvatske vlade zbog kršenja određenih obveza i postupaka u vezi s MOL-ovim investicijama u Hrvatskoj. Danas doznajemo da je Hrvatska izgubila u toj arbitraži.
U siječnju 2014. Hrvatska je podnijela arbitražnu tužbu protiv MOL-a Komisiji UN-a za međunarodno trgovačko pravo (UNCITRAL) u Ženevi, kojom traži da se proglase ništetnim izmjene ugovora iz 2009. o upravljačkim pravima u Ini i glavni ugovor o plinskom poslovanju.
Ubrzo nakon toga MOL i Ivan Vrdoljak uime vlade RH razgovaraju s ruskim kompanijama Rosnjeft i Gazprom o prodaji udjela u Ini. Uskok je podigao optužnicu protiv Hernadija, kojeg tereti da je bivšem premijeru Sanaderu dao 10 milijuna eura mita kako bi MOL-u prepustio upravljačka prava u Ini. Na Vrhovnom sudu donesena je pravomoćna presuda protiv Sanadera zbog ratnog profiterstva u slučaju Hypo banke i primanja mita od mađarskog MOL-a.
Iste godine MOL najavljuje gašenje rafinerije u Sisku, a javno se pojavljuje interna analiza Ine koja pokazuje da rafinerija u Sisku ne ostvaruje gubitke.
Karamarko je tvrdio da Hrvatska ne može dobiti arbitražu
U siječnju 2016. na vlast dolazi koalicijska vlada HDZ-a i Mosta na čelu s premijerom Tihomirom Oreškovićem. On u travnju izjavljuje da će vlada pričekati završetak arbitražnog spora, a zatim krenuti u nove pregovore s MOL-om. Smatra Inu pitanjem od nacionalnog interesa.
Izbija afera zbog toga što je tvrtka u vlasništvu supruge tadašnjeg potpredsjednika vlade Tomislava Karamarka primala 2500 eura mjesečno za praćenje stanja na energetskom tržištu od tvrtke MOL-ovog savjetnika Josipa Petrovića.
Došlo je do sukoba u vladajućoj koaliciji, a Most je zatražio odlazak Karamarka iz vlade. Karamarko je smatrao da Hrvatska treba izaći iz arbitraže i dogovoriti se s MOL-om oko upravljanja Inom jer ne stoji dobro u arbitražama.
Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa odlučilo je da je Karamarko bio u sukobu interesa zbog iznošenja osobnih stavova i prijedloga za povlačenje Hrvatske iz arbitraže s MOL-om. U lipnju pada vlada Tihomira Oreškovića, a on je u svom završnom obraćanju saboru ustvrdio da je pravi razlog za rušenje njegove vlade to što je zbog zaštite nacionalnih interesa počeo raditi na rješenju spora Ina-MOL kroz nastavak arbitraže i početak novih pregovora, što nekima nije odgovaralo.
Plenković nastavio fijasko oko Ine
19. listopada 2016. započeo je mandat prve Plenkovićeve vlade, u kojoj je bio i Zdravko Marić. Na početku prve sjednice izjavio je kako neće dopustiti da Ina postane podružnica MOL-a.
U prosincu je Europska komisija zatražila od Hrvatske izmjene Zakona o privatizaciji Ine jer se njime krši sloboda kretanja kapitala. Navodi da su tim zakonom donesene nepoštene ovlasti državi, koja je tek jedan od dioničara, da vetom zabrani prodaju dionica i imovine u vrijednosti koja prelazi određeni prag, zbog čega dioničari ne mogu utjecati na važne odluke Ine razmjerno svojim udjelima.
Pred Badnjak dolazi vijest o odluci Arbitražnog suda komisije UN-a za međunarodno trgovačko pravo u Ženevi da dokazi koje je Hrvatska podnijela nisu dovoljni da dokažu da su ugovori sklopljeni 2009. nastali kao plod koruptivnih aktivnosti.
Plenković na Badnjak 2016. na hitnoj presici najavljuje povratak Ine u hrvatske ruke
Kratkotrajno je nastao stranački konsenzus između HDZ-a, Mosta i SDP-a o protivljenju odluci suda, osporavanju odluke i stavu da Hrvatska država mora otkupiti dionice Ine u vlasništvu MOL-a. Na Badnjak Plenković saziva hitnu konferenciju za medije i objavljuje da će njegova vlada vratiti Inu u državne ruke. Tada se procjenjivalo da MOL-ov udio u vlasništvu Ine vrijedi 2 milijarde eura.
Jedna od ideja o kojima se raspravljalo bila je da se proda 25 posto dionica HEP-a kako bi se otkupilo MOL-ov dio Ine. Tom planu se protivio Most, ali i sindikati predvođeni Krešimirom Severom. Osnovan je Savjet za pregovore s MOL-om, koji će davati smjernice, poduzimati mjere i aktivnosti te predlagati vladi donošenje odluke vezano uz pripremu, provedbu i financiranje postupka mogućeg otkupa dionica.
Plenković u veljači 2017. objavljuje da je Hrvatska zatražila poništavanje arbitraže pred Arbitražnim sudom (UNCITRAL) u Ženevi. Prema financijskim pokazateljima, Ina je u 2016. godini prvi put nakon 2012. ostvarila pozitivan neto rezultat, neto dobit od 101 milijun kuna.
Europska komisija pokrenula je postupak protiv Hrvatske pred Sudom EU jer nije promijenila Zakon o privatizaciji Ine koji državi daje pravo veta u ključnim stvarima, što je protivno zakonima EU.
U prosincu 2018. tadašnji ministar graditeljstva i državne imovine Darko Horvat izjavio je kako se u idućih nekoliko mjeseci očekuje odluka o otkupu dionica Ine od MOL-a, što je potvrdio ministar gospodarstva Tomislav Ćorić.
Objavljen je poslovni plan Ine za 2019. godinu, kojim je planiran početak programa kojim bi prerada sirove nafte bila koncentrirana u rafineriji Rijeka, a u rafineriji Sisak bio bi industrijski centar s drugim djelatnostima.
Plaćeni deseci milijuna konzultantskih usluga, Hrvatska sve izgubila
Godine od Plenkovićevog predbožićnog obećanja o kupnji Ine prolaze, a ništa se ne događa.
Ne samo da vlada nije uspjela kupiti Inu već nije uspjela ni odabrati investicijskog savjetnika u transakciji dionica, a razni pravni i financijski savjetnici lijepo su zaradili tijekom godina na cijelom slučaju oko Ine.
Tako je 2018. izabrana ponuda za savjetnika teška 8 milijuna eura koju su dali Morgan Stanley, Intensa Sanpaolo i PBZ Zagreb. No nisu pronašli zajednički jezik s konzultantima te je odabrana druga investicijska kuća Lazard, čija je ponuda iznosila devet milijuna eura. Od tog iznosa Republika Hrvatska je do sada platila samo naknadu za fazu pripreme transakcije, nešto manje od 23 milijuna kuna.
Primjerice, prema službenim podacima FARA-e (Foreign Agents Registration Act), Republika Hrvatska platila je američkoj tvrtki Squire Patton Boggs za usluge odnosa s javnošću, odnosno za lobiranje u SAD-u, 3.7 milijuna dolara 2015. godine, 7.2 milijuna dolara 2016. te 6.7 milijuna dolara 2017. godine.
Kada je krajem 2018. Index službeno poslao upit vladi oko dotičnog odvjetničkog društva, koje u Hrvatskoj zastupa Luka Mišetić, poznat po tome što je bio odvjetnik generala Ante Gotovine, i Miomir Žužul, bivši ministar iz vremena Ive Sanadera, potvrđeno je da se tvrtku Squire Patton Boggs nastavilo plaćati i te godine, iako navodno manjim iznosom.
Samo za te četiri godine troškovi su porasli na iznos veći od 20 milijuna kuna. Patton Boggs angažiran je još u vrijeme vlade Zorana Milanovića, no nikad nije službeno objašnjeno zašto se Hrvatska odlučila baš za tu tvrtku u kojoj su Mišetić i Žužul.
Tvrtka je Hrvatsku zastupala u dvije arbitraže, od kojih je jedna protiv MOL-a. Koliko je tvrtka bila uspješna u tome i koliko se uložen novac isplatio Hrvatskoj, svjedočimo ovih dana. Upravo je arbitraža u Washingtonu, za koju je stigla vijest da ju je Hrvatska izgubila, bila razlog plaćanja milijuna Squire Patton Boggsu.
Opomena budućim generacijama
Hrvatska je izgubila skoro dva desetljeća na Inu i MOL. Utrošila je toliko energije i novca da je upitno bi li neto pozitivan rezultat bio ostvaren i kad bi nam Mađari besplatno darovali svoj dio Ine.
Promašaj za promašajem, trošak za troškom, a moglo se napraviti toliko puno drugih stvari. U konačnici, ne postoji samo jedan krivac. Sanader definitivno nosi najveću krivnju, ali se ipak radi o višedesetljetnom procesu u kojem se nakupilo podosta krivaca.
To bi trebalo biti tema dana, a ne odlazak Marića. Radi se o toliko tragičnoj i toliko tipično Hrvatskoj priči da bi trebala biti ne samo tema dana, nego tjedna, mjeseca odnodno godine. Trebalo bi je uvesti u cjeloživotno obrazovanje da njeno poznavanje postane dio opće kulture. Zapisati je kao tragediju hrvatske države i prepričavati novim generacijama da izvuku barem jednu pouku iz brojnih grešaka.