Foto: Index
U HRVATSKOJ je od jučer legalan Pokemon Go. Simpatična igra koja uključuje prividnu stvarnost – šetate se po gradu, mobitelom lovite Pokemone (sjećate ih iz crtanih filmova), vježbate ih, idete na virtualna borilišta i napredujete, kako to već ide u većini računalnih igara (osim što ova, pozitivno, traži od vas da se krećete, a ne samo sjedite pred monitorom).
To gledanje u tuđe slobodno vrijeme, to gledanje u tuđu zabavu i to gledanje u konačnici i u tuđe poslove, živote i zaradu, to je točno i izravno posljedica bivšeg sustava, dakle socijalizma. I njegove tamne inačice, nacional-socijalizma. Naime, nisu to obični komentari – to je ogorčeno, vidljivo emotivno komentiranje luzera koji nemaju svoj život, svoju zabavu, a često se još i srame svog imena i prezimena. No, žele regulirati tuđe živote – kako bi ih učinili jednakim svojim sitnim životima.
Liberalizam ne gleda u tuđe vrijeme i tuđe dvorište
U liberalnoj demokraciji vlada osnovno pravilo – sloboda jednog pojedinca seže točno do granice slobode drugog pojedinca. Dakle, ako susjed nosi roza odijelo – to vas se na niti jedan način ne tiče i to ne komentirate osim ako niste modni guru. Ako susjed po parku lovi Pokemone, a pri tome vam nije pregazio gredicu s cvijećem – to opet ni na koji način nije vaš problem. Da li je kupio novi automobil – također nije vaš problem.
Programirati živote drugih ljudi i kako ne smiju imati druge vrijednosti, osim onih „službenih“, upravo je stav kakav je podržavao socijalizam. Ili njegova još gora i još isključivija polubraća – fašizam i nacional-socijalizam (klasični socijalizam barem u načelima, makar se uvijek iznevjere, ima neke plemenite ideje jednakosti). U totalitarnim društvima svi moraju izgledati jednako – zato totalitarna društva vole jednake stanove, jednaka odmarališta, jednake automobile – dok u liberalnom društvu dobijete svoje novce (niži porezi), pa si gradite kuću kakvu želite i putujte kamo želite.
I dok je Pokemon Go u zapadnim zemljama prouzročio pokoju zdravu karikaturu i zezanciju, ovdje hrpe i hrpe ogorčenih komentara. Čijih komentara? Pa ljudi uskih pogleda, a uske poglede upravo generiraju totalitarna društva tipa socijalizma i nacional-socijalizma koji se plaše različitosti. Za totalitarna društva poželjna je uniformiranost, poželjno je da svi rade sve na isti način, i poželjno je da nitko ne odskače – u takvim društvima ako ne gledate utakmice „repke“, no igrate Pokemon Go ili se bavite polumaratonom – čudni ste.
Pri tome, „normalnost“ se mjeri po tome da se ne odskače, ljudi koji odskaču – opasni su. Ima u tome istine – za neinventivne, uskogrudne i neradnike, ljudi puni ideja, liberalnih pogleda, koji se ne opterećuju „tradicijom“ i „normalnim“ i „mi tako radimo“ – opasni su. Drugačiji su, stvaraju nove proizvode, nisu zadovoljni postojećim. Sutra će radi toga biti i bogatiji ili svjetski cijenjeni, a neuspješni i lijeni to ne podnose – kažu kako moramo svi biti jednaki. Da, u političkim pravima. Ostalo – ne. Ljudi su različiti.
Igranje je životna potreba
Jedan od iznimno točnih pokazatelja koliko je neka vrsta razvijena jest – koliko se igra. Predatori poput pasa i mačaka – igraju se i u odrasloj dobi. Delfini i kitovi također. Majmune da i ne spominjemo. Čak i kod ptica – najinteligentnije – papige, igraju se mnogi više od drugih.
Igranje je stoga i u prirodi čovjeka. Općenito, nerazumijevanje potrebe za igranjem znači duhovno siromaštvo i nedostatak inteligencije. Neki kažu da je ostati dijete u sebi ključno kod izumitelja i znanstvenika – jer djeca upravo pitaju „zašto“ i „kako“ i djeca nisu zadovoljna odgovorom „to je tako“ i „to tako mora biti“. Da sve „tako mora biti“, onda ne bi ni kotač izumili, a kamoli tehničku civilizaciju u kojoj živimo.
Ako pogledate najveće od svih – od Nikole Tesle do Elona Muska, vidjeti ćete da uživaju u onome što rade, da se u biti igraju. Nisu zadovoljni postojećim, no žele bolje, kombiniraju, gledaju, isprobavaju – što je to nego vrsta primijenjene igre? Takvi ljudi pokreću svijet.
Malo ljudi takve genijalce razumije na početku, još je Ford rekao: „Da sam ih pitao što žele, rekli bi: Bolje kočije!“. Sjetimo se uostalom i Jobsa, tko bi prije 15 godina vjerovao da mobitel neće imati tipke? I da će mu telefoniranje biti valjda treća ili četvrta funkcija po važnosti…
Igranjem se stvara budućnost! Ne samo igranjem kod djece, već i igranjem kod odraslih – hrpa izuma danas počela je kao amaterski pokušaj lemilicom u nekoj garaži ili na stolu dnevnog boravka čovjeka koji se igrao! Nećete naime nešto napraviti od života ako vam je cilj samo raditi 8 sati za drugog, slušajući naloge šefa i ponavljajući repetitivne radnje. Morate se – igrati.
Zato su i svi ti real-socijalistički, samoupravni i slični režimi nakon prvog stupnja razvoja, kada su odradili elektrifikaciju i temeljnu industrijalizaciju, počeli propadati. Nisu dopuštali privatnu inicijativu poduzetnih, inovativnih i inteligentnih, štoviše bojali su se svih koji „odskaču“ razmišljanjima, znanjem i radnim navikama. Svi su takvi režimi morali biti temeljeni na diktaturi, oružju, i granicama koje čuva vojska – ne da bi netko ušao, nego da netko ne bi pobjegao. Neprirodni su. Inovacije, slobodne ideje, nepetljanje u pitanja drugih i čime se i kako drugi bave – to je za takve režime neprihvatljivo. Njihovi je petljati se u svaki detalj rada i razvoja čovjeka. Razvijali su model „inženjere duša“.
Ljudi koji se ne vole igrati – postaju materijalno siromašni
Želite novac, zaradu, slavu i da vas se sjećaju za 100 godina? Igrajte se. Stvarajte u igri i bavite se onim što vas ispunja. I učite djecu da se igraju i stvaraju, ne bi nikada Tesla napravio što je napravio da su ga učili samo da slijedi što kažu nastavnici. U tom slučaju bi razvijao istosmjerne motore. Što naravno ne znači da obrazovanje nije važno – Tesla ga je prvi imao, najbolje iz njegovog doba, ali je onda koristio to znanje – kako bi razvijao, čak se i igrao. Vesela igra magnetskog polja koje pokreće suvremene motore nešto je što se prvo posložilo u njegovoj glavi, prije nego što je nacrtao prvi nacrt u šljunku parka, sjedeći na klupi. Vjerojatno bi mnogi današnji online komentatori rekli: „Vid budale, odrastao čovjek, a crta po pijesku!“
U kućama manje inteligentnih (a manje inteligentan se lako postaje ako ne vježbate mozak) nećete naći ni knjige ni društvene igre. Pa ni razumijevanje za one koji se igraju. Jer je to „glupo“, ili tko za što već. Uvijek naravno možete reći da je su eto neki ljudi „jadni i siromašni“, ali knjižnice su skoro besplatne, a kutija s dvadesetak društvenih igara dođe 200 kuna i traje dvije generacije. Tamo gdje se uglavnom gleda televizija – tamo vlada siromaštvo, jer pretjerano gledanje TV-a doslovno zaglupljuje.
Za razliku od čitanja koje traži do vas pojačanu aktivnost mozga i vizualizaciju pročitanog. Slično je i s dobrim igrama – razvijaju mozak i razvijaju reflekse.
Ne čitati knjige, ne igrati se, ne razmišljati, već provoditi sate pred televizorom – znači biti duhovno siromašan, osoba koja ne razumije, ne zna i ne snalazi se u ovom suvremenom tehnološkom svijetu – što sve vodi i u materijalno siromaštvo.
Osoba koju čitanje ne zanima, koju igranje ne zanima, koju ljepota prirode i izleti po istoj ne zanimaju, kojoj upoznavanje novih ljudi i novih kultura ne zanima – to je osoba koja nije znatiželjna, ne voli nove stvari i nove pojave i ne želi raditi na novome, koja se ne želi mijenjati, učiti i usavršavati.
I koja će, ako nije naslijedila hrpu apartmana gotovo sigurno biti i materijalno siromašna ili će kroz život siromašiti do razine očajnog siromašnog penzionera koji ovisi o državnoj crkavici kakva će u budućnosti biti državna penzija.
Jednostavno je – takva osoba ima sve manji izbor loše plaćenih repetitivnih zanimanja. I to je njeno trajno stanje, a gledanje meksičkih i sličnih serija na televiziji (omiljena zabava duhovno siromašnih) neće tu pomoći. Idejama, čitanjem i igranjem obogaćena osoba, osoba koja širi svoje vidike znanjem, vježba mozak igrama, učenjem jezika i drugim – razvijat će svoju inteligenciju i ako stjecajem okolnosti upadne i u financijske poteškoće – izvući će se upravo radi spremnosti na novo, na prilagodbe i inventivnost, ono što igre traže!
Budite bogati – igrajte se
Zato - igrajte se! Ako se igrate, vježbate mozak, a upravo su intelektualne vještine ono što se danas u poslu traži – bilo to slaganje dobrog ljetnog koktela ili boljeg električnog automobila ili sekvenciranje gena.
Shvatite današnje vrijeme kao izazov, i količinu znanja i mogućnosti koje imamo kao dar – pa evo samo na YouTube možete slušati najbolje predavače i učitelje, od kuhara do fizičara, za koje je do prije koju godinu trebalo plaćati tisuće eura samo da biste došli do dvorane za predavanja. Tek kada se igrate i kada ova nova dostignuća koje nam ovo stojeće nudi, od izvora svih mogućnih informacija do samovozećih automobila shvatite kao izazov, tek onda ćete i duhovno i materijalno napredovati.
Stoga, ako vam se igra Pokemon Go ili bilo koja slična igra – mobitel u ruke i igrajte se, samo pazite na promet i da to ne radite na Velebitu. A ako vidite da vas netko zlobno ogovara – to je samo jedna sitna duša, zavidna i jadna u svojoj uskosti.
Ova igra upravo vezuje dvije dobre stvari – tržišni kapitalizam (jer ju je lansirao), dostupnost svima (jer radi i na kineskom mobitelu od 500 kuna i globalizam (igra se u cijelom svijetu bez ikakvih granica). A to je baš onaj dobar svijet kakav i treba biti!
Svim onima jalnima – vidite, Pokemon Go je posljedica ideje jednog čovjeka. Stvorio ih je Satoshi Tajiri 1995. godine. Samo ovim lansiranjem igre dionice Nintenda su narasle 7,5 milijardi dolara u dva dana (malo manje nego cjelokupna turistička zarada Hrvatske u godinu dana) i stvoreno je ogromno tržište, te hrpa poslova oko razvoja i održavanja svega oko igre. Pa kome je to smiješno i glupo, čekamo da u dva dana svojom pameću zaradi preko 7,5 milijardi dolara, idemo, hop, hop, hop!