DUBRAVKA Hrabar, profesorica na Pravnom fakultetu u Zagrebu, nedavno je na društvenim mrežama postala predmet sprdnje zbog izjave da se moli anđelu da joj nađe slobodan parking.
"Kada tražim parking po gradu uvijek zazovem anđela i on mi ga nađe, tako da evo to su neke male smiješne stvari, ali pomažu", izjavila je Hrabar, a prenijeli mediji. Također, kako je rekla, redovito se Duhu Svetome pomoli i on "je uvijek prosvijetli, kada joj je neka nedoumica, a da ne kaže one bezazlene stvari na koje se neki mogu smijati"
Hrabaričino svjedočenje vjere, kako su ga predstavili konzervativno-klerikalni portali, datira od početka 2020. no neki komentatori na društvenim mrežama prošli su tjedan podsjetili na njega.
Očekivano, mnogi, a ne samo "neki" smijali su se ovoj raskošnoj promociji vlastite pobožnosti, uz komentar da je Hrabar našla svojeg parking-anđela.
Ovdje nećemo ulaziti u teološko propitivanje ispravnosti prizivanja anđela, svetaca ili Boga u pomoć za takve i slične trivijalne svjetovne stvari ili hvalisanja pobožnošću u javnosti.
Pokušat ćemo objasniti zašto to nije bilo smiješno čak ni mnogima koji nisu vjernici. Ovakvo "svjedočenje vjere", posebno je zabrinulo one koji imaju dojam da je zahvaljujući vjerskoj revnosti Hrabar i njoj sličnima najveći pravni fakultet u Hrvatskoj postao katoličkiji od katoličkog, što ne smatraju primjerenim za državu koja nije teokratska već nominalno sekularna.
Uzbuna oko Izvještaja Freda Matića
U čemu je problem? Ljudi imaju pravo vjerovati ili ne vjerovati što žele i koliko žele, koju god poziciju obnašali.
Problem je u tome što je Hrabar bila dekanica Pravnog fakulteta od 2015. do 2017., a još uvijek je predstojnica katedre za obiteljsko pravo. Te pozicije omogućile su joj da utječe na profesore, studente, buduće pravnike te na kadroviranje i formiranje važnih zakona.
Ovdje ćemo pokušati navesti tek nekoliko primjera koji pokazuju kako se to očituje.
Krenimo od relativno recentne ilustracije. Primjerice, Hrabar, Aleksandra Korać Graovac, Ana Štambuk, Hrvoje Sikirić i Ivan Šimović samo su neki od profesora Pravnog fakulteta u Zagrebu koji su se našli na vrhu liste potpisnika izjave kojom se u lipnju kritizirao Izvještaj hrvatskog europarlamentarca Freda Matića.
Podsjetimo, Europski parlament je 24. lipnja s 378 glasova za, 255 protiv i 42 suzdržana usvojio "Izvještaj o seksualnom i reproduktivnom zdravlju i pravu žena" kojim se, među ostalim, traži da sve članice Unije osiguraju pravo na kontracepciju, seksualni odgoj, medicinski potpomognutu oplodnju te pravo na legalan pobačaj koje neće biti ugroženo pravom liječnika na priziv savjesti.
Nakon izglasavanja Izvještaja, Matića su njegovi liberalni kolege podržali aplauzom i čestitali mu na hrabrosti.
No konzervativni kritičari - od političara, preko teologa do svećenika - u Izvještaju su prepoznali pokušaj promoviranja pobačaja, zabrane prigovora savjesti te miješanja EP-a u područje u kojemu ne bi trebao imati ovlasti iznad ovlasti samih država članica. Stoga su još prije glasanja pokušali izvršiti snažan pritisak da se odbaci.
Na noge se diglo Vijeće biskupskih konferencija Europske unije (COMECE), čiji je predsjednik kardinal Jean-Claude Hollerich izjavio da bi članovi Europskog parlamenta učinili veliki propust kada bi prihvatili izvještaj "kojim se pobačaj želi proglasiti ljudskim pravom".
Komisija Hrvatske biskupske konferencije (HBK) Iustitia et Pax preporučila je njegovo odbacivanje uz obrazloženje da se radi o teškoj povredi prava djeteta.
Reagirali su i europski pučani svojim amandmanom koji je bio nešto umjereniji, ali ipak na istom tragu.
Najglasnije reakcije iz redova ultrakonzervativaca s Pravnog fakulteta
No dok je oštra reakcija klerikalnih krugova očekivana, zanimljivo je za vidjeti koliku je uzbunu Izvještaj izazvao u hrvatskim pravnim krugovima, tim više što dokument nije obavezujuć što znači da državama članicama ne nameće izmjene zakona, već ima format preporuke.
Jedan od prvih koji su osudili Matićev Izvještaj bio je pravnik Karlo Ressler, posinak Vladimira Šeksa, pripadnik HDZ-ove zlatne mladeži, koautor HDZ-ovog statuta, navodni mezimac Andreja Plenkovića, ultrakonzervtivac čija je supruga Karla, također pravnica, 2017. sudjelovala na okruglom stolu na temu 'Ljudsko dostojanstvo: Pravna situacija, borba za nerođeni život i suprotstavljanje rodnoj ideologiji' u organizaciji ultrakonzervativne udruge Vigilare. Unatoč činjenici da je Izvještaj u EP-u podržala većina, Ressler je prozvao Matića osobno za stavljanje u službu "radikalne agende", za "perfidno korištenje teških sudbina žena" te za "politiku isključivosti, podjela i nesposobnost dijaloga". Po njemu ispada da je većina u EP-u bez mozga samo nasjela na hrvatsko radikalno kukavičje jaje.
Na Izvještaj je reagirao i Tomislav Sokol, još jedan diplomant Pravnog Fakulteta u Zagrebu, HDZ-ov europarlamentarac, koji je preko medija poručio da su "Matiću sadržaj izvješća o reproduktivnim pravima vjerojatno diktirali strani lobiji koji promoviraju pobačaj". Sokol je, među ostalim, u pravnim krugovima poznat po tome što je zajedno s Franom Staničićem, izvanrednim profesorom na Pravu, radio na dokumentu "Pravni položaj Katoličke Crkve kao gospodarskog subjekta u pravu Europske unije i hrvatskom pravu" U njemu dvojac na temelju teze da model odnosa Crkve i države u Hrvatskoj nije separacijski model striktne odvojenosti i sekularnosti, već kooperacijski ili konkordatski, u kojem država ima dužnost pomagati vjerske zajednice u njihovim djelatnostima i na temelju Vatikanskih ugovora koji Katoličku crkvu čine najjednakijom među jednakima, stvara dojam da je njezina privilegiranost razumljiva te čak poželjna.
Jačanje sprege između Crkve i Pravnog fakulteta
Sve to ljude iole upućene u razvoj situacije u akademskoj zajednici nije moglo previše iznenaditi. Naprotiv, upravo je takva reakcija ljudi s Prava bila u skladu s očekivanjima.
Naime, Pravni fakultet u Zagrebu već nekoliko desetljeća prolazi kroz proces snažne retradicionalizacije. Pokazuju to jasno i kolegiji koji se na njemu pokreću (poput kanonskog prava), suradnje profesora s tijelima Katoličke crkve i raznim kršćanskim udrugama (od Iusticia et Pax do U ime obitelji), konferencije i skupovi na kojima profesori sudjeluju zajedno s predstavnicima klera i katoličkih udruga, redovni pozivi na mise za studente i profesore, pa čak i znanstveni radovi i zakonski prijedlozi koji se ondje pripremaju i pišu.
U ovom kontekstu treba imati na umu da nije nevažno da se Hrabar, bivša dekanica tog fakulteta, voditeljica Katedre za obiteljsko pravo, više puta pokazala kao štovateljica Željke Markić i udruge U ime obitelji te da je članica uprave Centra za obnovu kulture u kojem se pod vodstvom Stjepe Bartulice već godinama okupljaju hrvatski katolički konzervativci.
Ona je svoju sklonost vraćanju Hrvatske tradicionalnim kršćanskim vrijednostima pokazala u mnogo navrata na brojne načine. Primjerice, na donatorskoj večeri koju je 2015. organizirala ultrakatolička udruga U ime obitelji, među ostalim je istaknula:
"Za Hrvatsku – razorenu moralno i demografski, obitelj mora biti cilj i sredstvo. Moramo poraditi na obnovi brojnosti članova obitelji, brojnijem zasnivanju obitelji, njezinome osnaženju i podupiranju. Upravo u tome vidim nove ciljeve udruge U ime obitelji – pokazati urbi et orbi da Hrvatska njeguje tradicionalne vrijednosti. Jer, upitajmo se – ima li onoga koji bi se usudio reći da obitelj nije važna, da je treba uništiti, da je štetna? Možda to neki žele, ali nećemo im dopustiti", ratoborno je poručila dekanica Pravnog fakulteta.
Hrabar je također snažno podupirala nastojanja da se onemogući izjednačavanje prava pripadnika LGBT&Q s ostalima u društvu za što ju je 2011. Zagreb Pride nominirao za jednog od deset homofoba desetljeća.
Ultrakonzervativan prijedlog Obiteljskog zakona
U jednom intervjuu Hrabar je rekla da je za nju obitelj svetinja i smisao postojanja.
U medijima i na političkoj sceni jednu od većih uzbuna izazvala je 2017. kada je pokušala progurati ultrakonzervativan Obiteljski zakon koji je inače jedan od temeljnih zakona svake države.
Podsjetimo ukratko, u njegovom nacrtu postojale su formulacije prema kojima bi roditelji imali pravo da se njihovoj djeci osigura odgoj i obrazovanje u skladu s njihovim vjerskim i filozofskim uvjerenjima te prema kojima izvanbračni partneri ne bi mogli posvajati djecu, osim ako postoje opravdani razlozi na strani djeteta. Hrabar i njezina ekipa iz nacrta su izbacili i odredbu u kojoj su izvanbračne zajednice bile pravno izjednačene s bračnim. Konačno, u njemu je postojala odredba po kojoj bračni par s maloljetnom djecom ne bi mogao pokrenuti razvod pred Centrom za socijalnu skrb, kako je mogao po postojećim zakonima, već bi morao odmah ići na sud.
Nacrt zakona naišao je na žestoke kritike stručnjaka i javnosti, pa je vraćen "na doradu". No nije sigurno da ga neka buduća konzervativna vlada neće ponovno pokušati progurati u nekom kozmetički modificiranom obliku.
Uz navedeno Hrabar je neko vrijeme provela i kao pravna savjetnica udruge U ime obitelji, a ta je udruga, među ostalim, jedan od podnositelja prigovora na ustavnost postojećeg Obiteljskog zakona i pokretač referenduma o braku. Uz to je i članica katoličke Komisije Iustitia et pax čiji je predsjednik Mons.Đuro Hranić, đakovačko-osječki nadbiskup.
Nadalje, u ultrakonzervativnim krugovima iskazala se i kritikom Istanbulske konvencije koju je predstavila u knjizi "Istanbulska konvencija i zamke rodne perspektive", objavljenoj 2018. Kako piše u sažetku recenzije, autorica u njoj kritički analizira Konvenciju Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji "posebno s aspekta rodnog pristupa problemu nasilja nad ženama i nasilja u obitelji koji je zapravo zasjenio samu srž i smisao ovoga međunarodnog ugovora". U tom smislu dokazala se katoličkijom i konzervativnijom od većine HDZ-ovaca koji su, zajedno s većinom u oporbi, u Saboru izglasali ratifikaciju Konvencije..
Klerikalizacija na više katedri Prava
S ilustracijama vjerskog zelotizma bivše dekanice mogli bismo ispuniti knjigu, a ne članak, no to nije smisao ovog teksta. Ideja je da pokušamo istražiti moguće odgovore na pitanje kako je došlo do takve iznimno snažne retradicionalizacije upravo na Pravu, posebno na Katedri za obiteljsko pravo, ali i na Kaznenom pravu, Rimskom pravu i Teoriji prava.
Čisto za ilustraciju da Hrabar na Pravu nije nikakav čudnovati kljunaš, podsjetimo se kojim je riječima Aleksandra Korać Graovac s Katedre za obiteljsko pravo, također članica Iustitia et pax, zajedno s biskupom Vladom Košićem 2013. predstavila izjavu Komisije o referendumu o braku:
"Ovaj referendum može spriječiti hirovite promjene ustanove braka mogućom političkom samovoljom saborske većine, bez obzira na volju naroda, kao što je pokazao francuski slučaj. Stoga, uspjeh ovog referenduma osigurat će da se ustanova kao zajednica žene i muškarca, koji sam po sebi daje i pravnu osnovu za osnivanje obitelji, trajnije pridrži onoj zajednici koja je najbolje okruženje za svako dijete – odgovornoj zajednici ljubavi majke i oca."
Nije naodmet primijetiti ni da je prije nekih mjesec dana sudac Europskog suda za ljudska prava postao Davor Derenčinović, Hrabaričin prodekan s Katedre kaznenog prava, još jedan kritičar Istanbulske konvencije. On je, baš kao i Hrabar i Korać Graovac, član Iusticia et Pax te član u Pravnom odboru Komisije biskupskih konferencija EU-a (COMECE).
Kako mogu izgledati pritisci na Pravu?
Ako želimo odgovoriti na pitanje kako se na Pravu odvijao proces retradicionalizacije, ne može se isključiti utjecaj ljudi na pozicijama moći na toj instituciji. Za očekivati je da su se Hrabar i njoj slični okružili odgovarajućim kadrom, dok su s druge strane raznim pritiscima pa i bitkama istisnuli nepoćudne, progresivne kadrove.
Među nepoćudnima, koji su marginalizirani ili istisnuti s Prava posebno se ističu bivša pravobraniteljica za djecu Ivana Milas Klarić i stručnjakinja za prava žena Ivana Radačić koja je 2008. doktorirala na University Collegeu u Londonu. Stoga je zanimljivo ukratko predstaviti probleme na koje su nailazile na Pravu kao ogledne (mada Radačić nikada nije bila na Pravu).
Milas Klarić, koja danas živi u Ujedinjenim Arapskim Emiratima tako da više ne ovisi o ljudima s Prava, smatra da se retradicionalizacija na Pravu nije dogodila otvorenim pokušajima preuzimanja odozgo kao što se to dogodilo na Hrvatskim studijima i kao što se to pokušava učiniti na Filozofskom fakultetu.
"Na Pravu je to bila tiha revolucija uz koju su ljudi pristajali", rekla je za Index Milas Klarić koja je s Hrabar vodila sudski postupak zbog mobbinga i prvo ga dobila da bi ga potom izgubila na višoj sudskoj instanci.
"Razlozi su prije svega konformizam i potreba za uklapanje u prevladavajuće društvene norme te strah od isticanja koje bi se moglo shvatiti u negativnom kontekstu. Naravno, tu je također i materijalna korist od konformističkog stava, konkretno kroz uključivanje u razne radne skupine i slično. Nadalje, tu je i strah od nadređenih, primjerice, starijih kolega i šefova katedri, strah od gubitka pozicija te mogućnosti napredovanja koji su u biti strahovi za egzistenciju", tumači Milas Klarić.
Naša stručnjakinja za prava djece ističe da dozvoljava mogućnost da neki ljudi iskreno njeguju ultrakonzervativne stavove kakve je usvojila Hrabar, no smatra da su oni ipak u manjini, čak rijetki; većina su oportunisti ili konformisti.
"Ta retradicionalizacija kreće još od 1990-ih, a ljudi su se sami povijali. Najgora cenzura je autocenzura. Tu i tamo možda je netko zaposlen po nečijoj zamolbi, no za ovakvu selekciju to nije bilo neophodno. Možda je poneko zaposlio nekoga tko mu odgovara, no većina ljudi se konformirala iz mudrosti i računice", kaže Milas Klarić.
Smatra da je za razumijevanje problema također vrlo važno uzeti u obzir kojem području pripada Pravni fakultet.
"Treba imati na umu da je činjenica da netko studira na društvenim ili humanističkim fakultetima uvijek značila veliku ovisnost o politici i vladajućim strukturama kojima su oni u fokusu interesa te nemogućnost da se, kao u nekim prirodnim znanostima, nađe posao, odseli u inozemstvo i sl. Vrijednost tih diploma je, nažalost prilično ograničena. Mnogi ljudi utrošili su živote u svoje obrazovanje, a netko drugi će, primjerice završeni strojari, puno lakše naći egzistencijalno rješenje. Ne mislim da je to dobro, no tako jest, a ljudi su toga svjesni", kaže Milas Klarić.
U slučaju Ivane Radačić problemi su se zbivali u procesu napredovanja u zvanju. Naime, Hrabar je bila predsjednica povjerenstva Pravnog fakulteta za davanje mišljenja u postupku izbora Radačić u znanstveno zvanje znanstvene suradnice. Premda je kvalifikacijama premašivala uvjete za izbor, Povjerenstvo je zahtjev za izbor u području prava odbilo jer je smatralo da područje kojim se bavi – ljudska prava žena – ne spada u područje prava, već u područje rodnih studija za koje Povjerenstvo nije bilo ovlašteno pa je Radačić morala ponavljati zahtjev. Da skratimo, Radačić je na koncu postala znanstvena savjetnica na Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar i predsjednica Radne skupine UN-a o diskriminaciji žena i djevojčica. Svojim kvalifikacijama, područjem znanstvenog interesa i razmišljanjima očito se nije uklapala među ljude koji su oštro kritizirali Istanbulsku konvenciju.
Retradicionalizacija Prava može postati ozbiljan problem
Zašto je ultrakonzervativna retradicionalizacija na Pravnom fakultetu problematična? Pravne norme odraz su vremena i društva. Današnji sustav prava bio je nezamisliv u ranijim razdobljima apsolutizma ili u totalitarnim sustavima. No, čak i u formalno demokratskim državama pravnici, a osobito suci i oni koji pišu prijedloge zakonskih tekstova, svojim vrijednosnim uvjerenjima oblikuju pravni sustav. Nije svejedno sjede li u Ustavnom sudu pravnici liberalnih, konzervativnih ili ultrakonzervativnih uvjerenja. Konzervativni, a osobito ultrakonzervativni bit će skloniji ograničavanju prava manjinskih društvenih skupina poput LGBT&Q osoba, migranata i nacionalnih manjina; takvi će u Istanbulskoj konvenciji vidjeti nametanje rodne ideologije, a ne osnaženje položaja žena u društvu itd. U prilog tome govore recentna iskustva iz država kao što su Poljska, Bugarska i Mađarska u kojoj se nastoje progurati zakoni koji uvode snažnu diskriminaciju LGBT&Q manjine.
Nadalje, ultrakonzervativni nastavnici na Pravnim fakultetima odgajaju svoje studente kroz teme koje predaju ili odabiru ne predavati, a budući da predstavljaju autoritete, zasigurno će dio studenata prihvatiti njihova tradicionalna vrijednosna stajališta i reproducirati ih u svojem radu u pravosuđu ili u javnoj upravi. Stoga nije svejedno tko i kako podučava o pravu ukoliko želimo društvo u kojem se u zakonima oživotvoruju vrijednosti liberalne demokracije, među kojima su jednakost, ravnopravnost i nediskriminacija bez obzira na spol, rod, rasu, etnicitet ili podrijetlo.
Retradicionalizacija na Pravu dio je šireg procesa
Proces retradicionalizacije na Pravu dio je šireg procesa koji se zbiva u brojnim postkomunističkim zemljama, ali i u nekim drugim državama, osobito muslimanskim.
Ako se vratimo unazad nekoliko desetljeća, takav razvoj logičan je kada se u obzir uzme činjenica da je Hrvatska nastala u ratu, da se taj rat temeljio na nacionalnom identitetu koji je bio i ostao određen vjerskom pripadnosti, te da su iz njega uglavnom proizašle vjerski i etnički definirane države. Razdruživanje Hrvatske od Jugoslavije istovremeno je bilo i razdruživanje od kozmopolitskog, etnički i vjerski uključivog i svjetonazorski relativno liberalnog društva.
Po tome Hrvatska nije iznimka, već više pravilo kada se gledaju zemlje istočne Europe, nastale padom željezne zavjese i komunističkih režima. Slični trendovi bilježe se i u drugim tranzicijskim zemljama, osobito u Mađarskoj i Poljskoj u kojima su retradicionalizacija, jačanje nacionalizama i utjecaja crkava očekivane reakcije na desetljeća komunističkih režima, na izraženu odvojenost crkava od država te na vladavine koje su se uglavnom doživljavale kao strane i nametnute. Retradicionalizacije, jačanje nacionalne svijesti i vjerske pripadnosti posložili su se u pakete predstavljene kao oslobađanje od opresija.
U svijetu jačaju sekularizam i ireligioznost
Dok se u brojnim tranzicijskim zemljama (mada ne svim) zbiva retradicionalizacija, u većini razvijenih zemalja svijeta posljednjih desetljeća ipak jača sekularizacija, a ljudi koji se izjašnjavaju kao ireligiozni postaju najbrže rastuća svjetonazorska skupina.
Oni su postali druga po veličini 'vjerska skupina' u Sjevernoj Americi i u većini Europe. Prema jednom novom Gallupovom istraživanju postotak ljudi koji pripadaju nekoj vjerskoj organizaciji - crkvi, sinagogi ili džamiji, u 2021. godini pao je u SAD-u na svega 47%. Još početkom 1990-ih bio je mnogo viši – oko 70%. Najveći pad u posljednja dva desetljeća bilježe katolici – oko 18%, dok se broj protestanata smanjio za 9%. Kako to pokazuju istraživanja Pew Researcha, ali i karta Our World in Data (dolje), kada se gleda po kontinentima, najviše ireligioznih je u Aziji, a zatim u Europi i Sjevernoj Americi. U Aziji tome najviše pridonose Kina i Rusija.
Američki demografi već godinama ističu da se mnogi milenijalci izjašnjavaju kao ničiji, odnosno kao pripadnici skupine u koju spadaju ateisti, agnostici i oni koji kažu da nemaju vjerskih preferencija. No Gallupovo istraživanje pokazuje da se to ne događa samo mladima - sve više Amerikanaca svih dobnih skupina - uključujući tzv. tradicionaliste rođene prije 1946. godine – sebe identificira kao ireligiozne. Ovaj trend prisutan je u mnogim europskim zemljama. Samo u 2019. godini katoličku ili protestantsku crkvu u Njemačkoj napustilo je više od 250.000 kršćana.
Prema karti OWD-a, kada se gleda u postocima, najviše ireligioznih ima u Češkoj, oko 76%, slijedi Estonija s oko 60%, Japan s oko 57%, Kina s oko 52% te Litva s oko 43%.
Balkan uz rame s islamskim teokracijama
Hrvatska prema OWD-u spada među religioznije zemlje svijeta s oko 5.1% ljudi koji se izjašnjavaju ireligioznima. U Srbiji se prema OWD-u oko 3.3% ljudi tako izjašnjava, u BiH 2.5%, na Kosovu samo 1%, a u Albaniji, dugogodišnjoj utvrdi komunizma, taj postotak je 1.4%. Po tome navedene balkanske zemlje ne zaostaju puno za teokratskim islamskim državama poput Saudijske Arabije i Irana u kojima se ireligioznima smatra samo 1% stanovnika.
No, interaktivna karta OWD-a temelji se na podacima iz 2010. pa brojke ne treba uzimati kao aktualne. Neka novija istraživanja pokazala su da je postotak ireligioznih u Hrvatskoj danas bliže 12%. Međutim, ako je to točno, Hrvatska još uvijek zaostaje za trendovima u razvijenim zapadnim zemljama.
Kako smo već naveli, prema novim Gallupovim ispitivanjima u SAD-u, jednoj od religioznijih razvijenih zemalja, u ožujku je udio ireligioznih prvi put u povijesti premašio udio onih koji se izjašnjavaju kao pripadnici neke vjerske organizacije.
Od sekularizacije do retradicionalizacije
Kako su izgledali projekti retradicionalizacije u Hrvatskoj, javnosti je uglavnom dobro poznato. U fokusu aktera tog procesa, očekivano, ponajviše su bile obrazovne institucije. Hrvatska je sa Svetom stolicom sklopila ugovore koji su postali poznati kao Vatikanski. Oni su Crkvi osigurali bogate izvore financiranja te privilegiranu poziciju u društvu i školstvu. Istovremeno su konzervativnim strankama osigurali trajnu propagandnu mašineriju i svjetonazorsku podršku.
Na Hrvatsku su nakon osamostaljenja navalili razni radikalni vjerski dušobrižnici poput Judith Reisman i Stjepe Bartulice. Niknule su brojne katoličke inicijative, udruge i organizacije, poput Opusa Dei, U ime obitelji, Grozda, Hoda za život, "40 dana za život" itd.
Organiziran je i referendum o ustavnoj definiciji braka kojim se pripadnicima LGBT&Q nastojalo onemogućiti izjednačavanje u ljudskim pravima.
Rektor Damir Boras odmah po svojem ustoličenju na čelu najvećeg hrvatskog sveučilišta 2014. svečano je najavio vraćanje biblijskih vrijednosti u tu instituciju.
Uslijedila je uzurpacija Hrvatskih studija i pokušaj sjedinjavanja Filozofskog fakulteta s Katoličkim bogoslovnim. Paralelno su se odvijali pokušaji rušenja kurikularne reforme, rat protiv uvođenja građanskog i seksualnog odgoja itd.
Ovi procesi retradicionalizacije zbivali su se i na nekim fakultetima koji nisu bili tako nepokorni kao Hrvatski studiji i Filozofski fakultet, tako da ih nije bilo potrebno dirigirati iz centara moći kao što je Rektorat.
U tom procesu brojni profesori s Prava ušli su u aktivnu suradnju s najradikalnijim klerikalno-konzervativnim udrugama koje se nerijetko usuđuju govoriti ono što se ni Crkva ne usuđuje kako ne bi odbila umjerene vjernike.
Kulturni ratovi traju još od 1960-ih godina
Neki sociolozi religije smatraju da su nastojanja retradicionalizacije zapadnih društava logična reakcija na procese sekularizacije koji traju već desetljećima te na sve veće osipanje članstava kršćanskih zajednica, osobito na slabljenje moći Katoličke crkve, ali i na jačanje pokreta za ljudska prava.
Sociolog Branko Ančić iz Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu (IDIZ) kaže da su u brojnim društvima diljem svijeta na snazi kulturni ratovi koji u mnogim društvima traju intenzivno još od šezdesetih godina prošlog stoljeća.
"To je bila dekada u kojoj su se kidali okovi starog društvenog sustava i njegovih vrijednosti i otvarali se novi horizonti koji su nagoviještali klasna, seksualna i rasna oslobođenja", kaže Ančić.
"Različiti društveni pokreti zahtijevali su prestanak supresije nad različitim društvenim skupinama i manjinama, i u društvima u kojima su se ti pokreti pojavljivali, ali i u društvima u kolonijama koje su se oslobađale od imperijalne hegemonije", dodao je.
Ističe da je na ovim prostorima takva orijentacija usmjerena prema oslobađanju od tradicionalnih okvira u 20. stoljeću bila ugrađivana kao dio službene političke i društvene ideologije pa su stoga i zahtjevi ondašnjih šezdesetosmaša bili dobrim dijelom iskaz solidarnosti prema opresiranima u svijetu.
"U tom smislu progres, materijalan i nematerijalan, bio je društveno i politički prihvaćen. No, krajem osamdesetih zbivaju se turbulencije, odnosno događa se ekspanzija i prodiranje globalnog kapitalizma pod kojim se urušava društveni i ekonomski sustav koji je ovdje postojao. To urušavanje nastaje ekspanzijom kao egzogenim faktorom, ali i rastom netrpeljivosti i šovinizma kao endogenim faktorima. Kroz nacionalnu homogenizaciju političari i političke opcije su se utrkivali ne bi li što više zatrli bilo kakvu društvenu identifikaciju s vrijednostima koje su bile prisutne u socijalizmu. Kroz reinvenciju, odnosno fabrikaciju tradicije pokušavala se izgraditi nova kulturna orijentacija i identifikacija. Počela je intenzivnija retradicionalizacija kroz osmišljene politike koje su se provodile u različitim društvenim poljima i pripadajućim institucijama - obrazovanju, kulturi, javnoj sferi, itd. Katolička crkva u Hrvatskoj u tom je procesu dobila posebnu ulogu.
Htjelo se ponovno osmisliti što je to kultura u Hrvatskoj, što je to religija, što su prave vrijednosti, koje su društvene orijentacije itd. I kao u svakom osmišljavanju, došlo je do pretjerivanja i fabriciranja. No, dogodilo se i nešto puno intenzivnije – privatizacija kroz koju su oteti važni društveni resursi, a pri tom se pauperizirala radnička i srednja klasa. Društvene nejednakosti počele su intenzivnije rasti, dok smo se kao društva bavili temama iz domene kulturnih ratova. Velika recesija 2008. godine samo je još dodatno zacementirala te procese, a kulturni ratovi su se razmahali i proširili globalno. Sadržaj tih kulturnih ratova zapravo je identičan i diskursi su vrlo slični, bez obzira koje društvo promatramo.
Možemo biti u Poljskoj, Mađarskoj, Hrvatskoj ili SAD-u, rasprava je slična. Konzervativne opcije ističu kako su njihovi životi i sustavi vrijednosti egzistencijalno ugroženi od migranata, LGBTQ manjina, Soroševaca, etničkih skupina i sl. Diskurs kojeg koriste i mehanizmi djelovanja dobrim su dijelom uvezeni iz već prikupljenih iskustava kulturnih ratova koje možemo pratiti od šezdesetih godina prošlog stoljeća. Tu skoro da ne postoji ništa novo u debatama - samo se plagiraju. I upravo nas to navodi da nešto zaključimo izvan okvira isključivo domaćih rasprava i sukoba koji su prisutni u Hrvatskoj. Kulturni ratovi u svojoj supstanci su zapravo borba onih koji žele dominaciju i onih koji se toj dominaciji opiru. To je borba u kojoj se krivnja za društvene probleme i neuspjehe prebacuje na one koji su marginalizirani i opresirani, umjesto na one koji žele da se zadrži društveni i ekonomski sustav koji se temelji na iskorištavanju prirodnih i društvenih resursa i koji dovodi do daljnjeg obespravljivanja mnogih.
Ta borba pojavljuje se posvuda u društvu. Može biti na visokoškolskim ustanovama, institucijama u području kulture, u političkoj sferi, na društvenim mrežama, za obiteljskim ručkovima... I kada bi ona bila u domeni pristojne rasprave u kojoj se vježbaju sposobnosti debatiranja, promatrali bismo ju kao uobičajenu društvenu pojavu. No, ona je zapravo tinjajuća podloga dubljih društvenih sukoba koji će biti intenzivniji i opasniji kada krize budu jače i izraženije. A jasno je da su takve krize već na horizontu", zaključuje Ančić.