ZORAN MILANOVIĆ danas će postati peti predsjednik Republike Hrvatske.
>>> Danas je Milanovićeva inauguracija. Na Kolindinoj su bili ubojice i fašisti
Sada je pravi trenutak da se prisjetimo svih Milanovićevih dobrih i loših strana te političkih uspjeha i promašaja, zbog kojih ga neki nazivaju najgorim hrvatskim premijerom. S druge strane, neki ga pak smatraju jednim od boljih hrvatskih političara u proteklih 30 godina, čovjeka koji ima rezime da bude dobar predsjednik ili barem bolji predsjednik nego što je bio premijer.
Na papiru ima sve kvalifikacije za predsjednika
Milanović na papiru ima dobre reference za predsjednika Republike Hrvatske: iskustvo u diplomaciji, znanje stranih jezika, saborski mandat i obnašanje funkcije premijera na kojoj je ipak morao steći jasan uvid u unutarnje funkcioniranje hrvatskog političkog sustava.
Prije nego što se pozabavimo Milanovićevim manama i vrlinama, podsjetimo se njegove biografije.
Zoran Milanović rođen je u Zagrebu 30. listopada 1966. godine. Prve četiri godine živio je u zagrebačkom kvartu Knežija, a nakon toga su mu roditelji dobili novi stan na Trnju. Majka Zorana Milanovića bila je profesorica stranih jezika, a otac ekonomist. Na Trnju je imao nadimak Basta, a često se, prema vlastitom priznanju, tukao s vršnjacima. Srednju upravnu školu upisao je 1981., a to razdoblje života obilježili su mu bavljenje sportom i to boksom, nogometom i košarkom te glazbeni pravac novi val.
Da prati muzičke trendove pokazao je i u kampanji, forsirajući kao glavne pjesme svoje kampanje Treblebass Svadbasa i You’ve Got the Love Florence & the Machine.
Karijera u Ministarstvu vanjskih poslova
Pravni fakultet upisao je 1985. godine, a taj studij završit će s rektorovom nagradom. Milanović je prvo 1991. godine radio na Trgovačkom sudu u Zagrebu, no dvije godine kasnije, po preporuci prijatelja Siniše Petrovića, završio je u Ministarstvu vanjskih poslova.
Zlatko Canjuga predložio ga je predsjedniku Franji Tuđmanu da bude savjetnik u misiji NATO-a i u EU u Bruxellesu pa je tu dužnost obavljao od 1996. godine.
Milanovići su u Bruxellesu dobili i prvoga sina Jakova, a krajem 1999. godine vratili su se u Zagreb. Po povratku u glavni grad Hrvatske Milanović postaje član SDP-a koji je dobio izbore 2000. godine. Milanoviću je prvo povjerena komunikacija s NATO-om, a bio je i pomoćnik ministra vanjskih poslova Tonina Picule.
Izabran za predsjednika SDP-a nakon Račanove smrti
Na poziv Ivice Račana, a nakon što je SDP izgubio izbore 2003. godine, Milanović daje ostavku u Ministarstvu te odlazi raditi u SDP. Račan ga je 2006. godine imenovao za koordinatora medijskih aktivnosti, no nije dugo ostao na tom mjestu.
Nakon što je Račan umro, Milanović je objavio kandidaturu za šefa stranke te je te godine izabran na čelo SDP-a. Na 10. izvanrednoj izbornoj konvenciji Milanović je u drugom krugu pobijedio Željku Antunović sa 150 glasova prednosti. Antunović je nakon toga u stranci potisnuta u treći ešalon, a Ljubu Jurčića koji je po zamisli stranke još za Račanova života trebao biti premijer buduće vlade SDP-a, grubo je izgurao usred predizborne kampanje.
Poraz od Sanadera na izborima 2007. godine
Iste je godine izgubio svoje prve izbore i to na zanimljiv način. Predizborni plakati s podignutim palcima Milanovića i Jurčića sa sloganom "SDP-ov tim" uklonjeni su preko noći i zamijenjeni Milanovićevim portretima, a u TV emisijama i medijima redovito se pojavljivao samo Milanović.
Na izborima 2007. godine HDZ je imao 66 mandata, a SDP deset manje - 56. SDP-ovi partneri HNS i IDS imali su zajednički deset mandata, a očekivalo se da će Milanovićev SDP sastavljati vladu. No to se nije dogodilo. Sanader je potpisao koalicijski sporazum s HSS-om i HSLS-om te SDSS-om i još nekim predstavnicima manjina.
Natezanje s Bandićem
Gradonačelnika Zagreba nikada se nije usudio izbaciti iz stranke. Bandić mu je jamčio vlast SDP-a u Zagrebu, što je bilo izuzetno važno. Milanović se tada oglušio o pismo 26 intelektualaca i javnih osoba koji su izrazili negodovanje načinom na koji se upravlja Zagrebom te kritizirali Bandića. Inicijator tog pisma bio je sociolog Dražen Lalić, a potpisnici su od SDP-a tražili političku eliminaciju gradonačelnika Zagreba. Milanović je to odbio pa je nakon toga bio suočen s kritikama da je izdao socijaldemokraciju.
No preko kandidature za predsjednika pokraj predsjedničkog kandidata SDP-a Ive Josipovića, Milanović nije mogao prijeći. Bandić se tada sam ispisao iz SDP-a.
Milanović i danas zbog svega ima pik na Bandića, s kojim je odbijao komunicirati dok je bio premijer, a i svoju predsjedničku inauguraciju je tako koncipirao da na njoj nema gradonačelnika Zagreba.
Pobjeda Kukuriku koalicije
U studenome 2011. koalicija SDP-HNS-IDS-HSU predvođena Milanovića uvjerljivo je na parlamentarnim izborima pobijedila korupcijskim skandalima razvaljen HDZ.
U Milanovićevom je mandatu napisan, osmišljen i proveden predstečajni zakon prema kojem su bogate poduzetnike otpisom duga spašavali mali dobavljači.
Nepravda ovrha i kaos učestalih deložacija doživjeli su vrhunac dok je Milanović s Markova trga odmahivao rukom. Branio je i koruptivno djelovanje odnosno članove svoje stranke kao što su Marina Lovrić Merzel i Željko Sabo, pa i druge, kao što je optuženi HNS-ovac Andro Vlahušić. Milanović je Vatikanske ugovore branio gorljivije od radikalnog desnog krila HDZ-a, kojem je vjeronauk bio važniji od informatike.
Četiri godine mandata premijera Milanovića najbolje opisuje njegova izjava iz poplavljene Gunje. Naime, 2014. godine ženi kojoj su poplave u Gunji potopile kuću ispred kamera je kazao da je i on imao "sličnih" problema.
"Pukla nam je prošle godine cijev u stanu", ispalio je premijer i šef SDP-a, što je izazvalo zgražanje javnosti.
Rješavanje problema kredita u švicarskim francima
Tijekom svojeg premijerskog mandata Milanovićeva vlada je imala i nekih dobrih poteza, poput raspetljavanja drame oko kredita u švicarcima, i to pretežito na račun banaka koje su sve to i zakuhale. Kukuriku koalicija izglasala je i izvrstan Zakon o životnom partnerstvu, ali tek nakon što je dozvolila održavanje homofobnog referenduma o ustavnoj definiciji braka.
Ekonomski je Hrvatska za Milanovićeva mandata propadala. Most je svoju kampanju 2015. godine sveo na samo jednu riječ - reforme. Milanovićeva vlada u četiri godine nije provela gotovo nijednu, osim ako reforme nisu bili spašavanje privatnih tvrtki tajkuna pod sloganom "spašavamo radna mjesta" te izmišljanje novih parafiskalnih nameta.
SDP je smanjivao ljudska prava - za kolektivne ugovore Milanović je govorio kako su oni "relikt prošlih vremena". Milanovićeva vlada donijela je i novi Zakon o radu, a tim dokumentom bitno su smanjena prava hrvatskih radnika i to duljim radnim vremenom, manjim otpremninama i lakšim otkazima.
Dva tijesna poraza na parlamentarnim izborima
Nakon isteka mandata vlade Milanović će dva puta za redom gubiti parlamentarne izbore. Prvi put 2015. godine, a drugi put godinu kasnije, 2016. godine na izvanrednim izborima. Tada se povlači s mjesta predsjednika SDP-a, a za šefa te stranke izabran je Davor Bernardić. Činilo se da je to kraj Milanovićeve političke karijere, no sada znamo da je to bilo tek prvo poluvrijeme.
Oni koji su s njim surađivali ističu da je Milanović radoznala osoba koja se kontinuirano obrazuje. Znakovit je primjer to što je tražio susret s poznatim francuskim ekonomistom Thomasom Pikettyjem kada je gostovao u Zagrebu.
Milanović nema problem izbjegavanja zamjeranja po svaku cijenu kao njegova prethodnica Kolinda, iako u tome zna pretjerati, ali spremnost da ulazi u sukobe kad treba ipak je plus u politici. Na međunarodnoj pozornici se uvijek umio držati dostojanstveno, a znao je kao premijer zauzeti mnogo više suverenistički stav od svih onih koji se danas pomodno pozivaju na suverenizam. Pojednostavljeno rečeno, Milanovićev se suverenistički stav naslanja na tekovine Tita i Tuđmana, dok se aktualni samozvani suverenisti napajaju suverenošću NDH koja je bila skoro pa nepostojeća.
Poznat po prgavom karakteru
Paradoksalno, kandidatu koji je u predsjedničku utrku išao sa sloganom "Predsjednik s karakterom" najveći je problem baš njegov karakter. Milanović je poznat kao svadljivac, čovjek kojemu je kada vidi vatru prvi impuls da u nju nalije još benzina, zbog čega je često sam znao sabotirati svoje dobre poteze i odluke. Takav je i konačan rezultat njegove vlade - mnoge dobre stvari koje su pokušali su sami uništili, a mnoge loše poteze su sami odabrali, bez ikakve prisile.
Također je previše uvjeren da je sve što mu izlazi iz usta suho zlato pa za njegove provale i non sequiture već postoji izraz "zoranizmi". Da je više pazio što govori, sigurno bi si prištedio izjavu poput “Nikad neću biti predsjednik jer on ne mora govoriti istinu” iz 2014., koju je onda morao objašnjavati u kampanji za predsjednika.
Ideološka lutanja
Minus Zorana Milanovića je svakako i to što sam sebe nikad nije bio u stanju uvjerljivo politički samodefinirati pa je o sebi govorio kao o kalvinistu, liberalu, socijaldemokratu, konzervativcu i čemu već ne, a u predsjedničku utrku ulazi kao političar koji se bori za, kako kaže, progresivnu i modernu Hrvatsku, ali ne kao ljevičar. Na to se nadovezuje činjenica da je Milanović uspijevao biti u sukobu sa svojim tradicionalnim biračkim tijelom podjednako ili čak više nego s onima koji za njega nikad ne bi glasali.
>> Milanović na suđenju Sauchi: Bio sam bijesan kada sam čuo što se dogodilo
Previše se okruživao poslušnicima i frendovima, njegovi kadrovski izbori su bili ljudi poput Tomislava Sauche i Milanke Opačić, a zamjetno je i da je oko sebe okupljao svojevrsni boys club, što se vidi i po imenima najužeg tima za predsjedničku kampanju. Nikad nije razumio niti htio razumjeti specifične ženske probleme i teme, što je veliki minus za jednog progresivnog političara.
Ono što je na vrhuncu kampanje konzervativnih snaga protiv Istanbulske konvencije izjavio o tom dokumentu primjer je tipičnog Milanovićevog sljepila. "Pisana konfuzno i kaotična je, a provedba neće biti mukte", rekao je tada Milanović.
Sada se pak čini da na Pantovčaku okuplja boys club savjetnika te da među njegovim najbližim suradnicima neće biti žena, kao što ih nije bilo ni u kampanji.
Odradio dobru predsjedničku kampanju
Ipak, u ovoj predsjedničkoj kampanji Milanović je uspio impresionirati mnoge sa svojim novim izdanjem, uključujući i bivše političke suparnike.
"Sa Zoranom Milanovićem imala sam uspona i padova u odnosima. Kritizirao me kao premijerku, a kad je to i sam postao, priznao mi je postignuća. I priznao da je bio prestrog. I zato vjerujem da će biti dobar predsjednik, čuvar Ustava RH. Čestitam Zorane", napisala je bivša HDZ-ova premijerka Jadranka Kosor na Twitteru nakon njegove pobjede u drugom krugu.
>> Milanović pomeo Kolindu, ovaj put sa stilom
Od Kolinde je u kampanji bio bolji u skoro svakom smislu: samouvjereniji, potkovaniji, jasniji, sigurniji i bez nekih velikih gafova.
Sada trebamo vidjeti kakav će Milanović biti predsjednik. Velike su šanse da će biti bolji nego što je bio premijer jer male ovlasti predsjednika više odgovaraju njegovim radnim navikama. S druge strane, znat će kada treba reagirati i neće se ustručavati izreći svoje mišljenje.
Predsjednički mandat je druga prilika za Milanovića
U odnosu na svoje prethodnike Milanović bio mogao biti svojevrsna kombinacija Franje Tuđmana i Stjepana Mesića, donekle proturječan spoj tvrdog suverenista koji istovremeno želi Hrvatsku otvorenu prema svijetu. Od Kolinde pak teško može biti gori, a Josipovića će nadmašiti ako osvoji još jedan mandat.
Sve u svemu, Milanović je od birača dobio još jednu priliku i nema razloga - osim vlastitog karaktera - da je ne iskoristi i upiše se konačno kao pozitivac u povijest Republike Hrvatske.