Foto: FAH, Index
NAKON izbora ustavnih sudaca, švicaraca, ovrha, blokiranih, deložacija, razdjelnika, nezaposlenosti, iseljavanja i demografske katastrofe, urušavanja obrazovnog i zdravstvenog sustava, privatizacije javnih dobara...te Lex Agrokora, pitanje funkcionira li u Hrvatskoj ustavna, parlamentarna demokracija, primiče se stadiju retoričke ironije.
Vrijedi li više uopće ukazivati na izigravanje ustavne vladavine i vladavine prava u Hrvatskoj kao što je to nedavno učinio profesor Branko Smerdel: "Kriza ustavnosti je prije svega kriza svijesti o važnosti Ustava. Naše političke elite, ili bolje, jezikom The Economista, ‘politička klasa’, desne jednako kao i lijeve, pokazuju otvoreni prezir prema ustavnosti i ustavnoj normi. Ne smatraju ih ni relevantnim ni obvezujućim. Kršenja Ustava čak i na najvišoj razini prolaze bez nekog većeg otpora."
Upravo ove profesorove riječi su me ponukale na ovaj građanski i akademski otpor u pogledu ustavnopravne situacije oko razrješenja ministara iz Mosta, a koji ostavljam testu opće i stručne javnosti.
Tim mi je teže što moram izraziti neslaganje s tumačenjem kojega je o ovome pitanju dao profesor Smerdel: "Ispravnim tumačenjem i Ustava i zakona o Vladi, oni više nisu ministri. Premijer je na testu time što za imenovanje novih ministara mora dobiti podršku većine svih zastupnika u Saboru ... Plenković u potpunosti postupa u skladu s Ustavom koji kaže da Vlada odgovara Saboru, i u skladu sa svojim ovlastima. Naravno, on će nove ministre – kada ih imenuje – morati predstaviti
Saboru i dobiti podršku većine."
Petrov i Mostovci u pravu
Zašto su Božo Petrov i "mesijanski" Mostovci ovaj puta u pravu kada tvrde "da se premijer Andrej Plenković koji je u četvrtak smijenio trojicu Mostovih ministara pokazao da se ne drži Ustava, demokratskih vrijednosti ni parlamentarne demokracije", te da "netko krši hrvatski Ustav i ponaša se kao da imamo kancelarski model"?
Ovdje nije na stvari populizam Mosta i pitanje može li Predsjednik Vlade sâm ili uz znanje uskog kruga suradnika donijeti političku odluku o smjeni ministra u Vladi, već o uzurpiranju ustavnih ovlasti i kršenju ustavne procedure, a koja time nužno dobivaju i predznak nedemokratskog.
To što su iz Mosta stalno populistički vikali 'Vuk', ne znači da ovaj put 'Vuk' nije zaista došao. Diletantske izjave Bože Petrova oko supotpisa Predsjednika Hrvatskog sabora za razrješenje ministara, samo su udaljile pozornost javnosti od suštine u pogledu smjene ministara, a politička uloga i "mesijanska" misija Mosta te 'osvajanje' političkih bodova su za ovo razmatranje apsolutno nebitni.
Bitno je pitanje tko smjenjuje ministre u Vladi i kada zbog smjene prestaju biti ministri? Tko o tome odlučuje i tko potpisuje rješenje o razrješenju i kada ono stupa na snagu? Pristajemo li na kancelarsko upravljanje vladom? Način na koji je Predsjednik Vlade Plenković smijenio ministre je neustavan, kao i svi dosadašnji slučajevi razrješenja ministara u prethodnim Vladama.
Ovo jedino nije slučaj u pogledu onih razrješenja koja su se dogodila na osobni zahtjev ministra, a time dakle i posljednje razrješenje Mostovog potpredsjednika Vlade i ministra uprave Ivana Kovačića. Neukazivanje na dosadašnju neustavnu praksu, ne može ovakav postupak sadašnjeg Predsjednika Vlade opravdati i učiniti ustavnim.
Otvaranje puta kancelarskom modelu
Ukoliko su državna tijela i njihovi najviši dužnosnici, a osobito oni Hrvatskog sabora, zbog 'stranačke poslušnosti', pristajali na ovakvu praksu ili su jednostavno propustili ispravno djelovati, u Hrvatskoj su na mala vrata otvorili put kancelarskom modelu u hrvatskoj ustavnoj zbilji.
Stoga je ovaj eklatantni slučaj, dobar povod za prekidom ovakve prakse želi li se očuvati hrvatski ustavni okvir čiste parlamentarne vlade. U tom smislu promašeno je i mišljenje predsjednika Ustavnog suda da povodom ovoga pitanja Ustavni sud ne daje pravna mišljenja i da to nije uloga Ustavnog suda, a zapravo žmiri na jedno oko da se ovdje zapravo radi o povredi ovlasti Hrvatskog sabora od strane Vlade, a o čemu bi se Ustavni sud mogao oglasiti samostalno u okviru nadzora ostvarivanja ustavnosti i zakonitosti.
Zašto za razrješenje ministara u našem čistom parlamentarnom sustavu nije dovoljno rješenje kojega potpisuje predsjednik Vlade, a koje stupa na snagu danom njegova donošenja?
Naime, čl. 110. Ustava kaže: "Na temelju odluke Hrvatskoga sabora o iskazivanju povjerenja Vladi Republike Hrvatske, rješenje o imenovanju predsjednika Vlade donosi predsjednik Republike uz supotpis predsjednika Hrvatskoga sabora, a rješenje o imenovanju članova Vlade donosi predsjednik Vlade uz supotpis predsjednika Hrvatskoga sabora", dakle ovdje i u drugim člancima Ustava ne
spominje se razrješenje člana Vlade (ministra).
No, ne proizlazi li iz spomenute odredbe tumačenje da na temelju pozitivne odluke Hrvatskog sabora o vladinu prijedlogu za razrješenje ministra, rješenje o razrješenju ministra donosi Predsjednik Vlade uz supotpis Predsjednika Hrvatskog sabora.
Problem supotpisa
Nisu li imenovanje i razrješenje međusobno povezani postupci, poput lica i naličja iste kovanice.
"Spinovski" problem supotpisa Predsjednika Hrvatskog sabora koji je nepotrebno skrenuo pozornost javnosti, zapravo nije nikakav problem jer je gotovo potpuni konsenzus struke da je taj potpis deklaratorne, verifikacijske prirode i da njegovo uskraćivanje nema nikakav značaj.
Pogledate li u njemački Ustav (Temeljni zakon), pronaći ćete odredbu da se Savezni kancelar bira u Bundestagu bez prethodne rasprave. I to je to. Kancelar zatim bira ministre koje ne mora predstaviti Bundestagu i o kojima Bundestag ne glasa, a koje formalno imenuje Savezni predsjednik i njihov jedini dodir s Bundestagom tijekom imenovanja jest kada pred njim daju prisegu. O nepovjerenju se u Bundestagu može glasati samo Saveznom kancelaru, a logična posljedica ovoga je da ministre (formalno) smjenjuje Savezni Predsjednik na (suštinski) prijedlog Saveznog kancelara. Dakle, u kancelarskom modelu cjelokupna i isključiva odgovornost za Vladu leži na Kancelaru.
Kada se u čl. 110. našega Ustava odvojeno navode rješenja o imenovanju predsjednika Vlade i imenovanju ministara naglašava se da su oni Saboru odgovorni i zajedno i pojedinačno o čemu uostalom govori i čl. 115. koji kaže da su "Predsjednik i članovi Vlade zajednički odgovorni za odluke koje donosi Vlada, a osobno su odgovorni za svoje područje rada."
Prilikom formiranja Vlade Hrvatskom saboru se predstavlja kandidat za Predsjednika Vlade i kandidati za ministre.
Dakle, nema govora o tome da u hrvatskom čistom parlamentarnom sustavu jedino Predsjednik Vlade pred Hrvatskim saborom nosi cjelokupni teret odgovornosti Vlade, pa da bi stoga samo on samostalno (u smislu ustavne procedure) mogao odlučivati o smjeni ministara kako je to slučaj u kancelarskom modelu.
Uostalom, Ustav Slovenije koji također ustrojava čisti parlamentarni sustav izrijekom uređuje da ministre imenuje i razrješava na prijedlog predsjednika vlade Državni zbor.
Evo kako je trebalo provesti razrješenje
Prema tome, ispravnim tumačenjem Ustava, razrješenje ministara je trebalo provesti u sljedećoj proceduri, a koja jamči poštivanje ovlasti Hrvatskog sabora i ne predstavlja kancelarsko upravljanje Vladom:
Vlada upućuje prijedlog za razrješenje ministara Predsjedniku Hrvatskog Sabora koji ga uvrštava u dnevni red te se o njemu izjašnjava Hrvatski sabor, a rješenje o razrješenju supotpisuju Predsjednik Vlade i Predsjednik Sabora. Ministri su smijenjeni u trenutku kada se Sabor većinom glasova zastupnika pozitivno izjasnio o prijedlogu Predsjednika Vlade za razrješenje ministara. Rješenjem kojega potpisuju Predsjednik Vlade i Predsjednik Hrvatskog sabora samo se konstatira ova činjenica, pa uskrata potpisa nema nikakav suštinski značaj.
Kako bi se izbjegla situacija (koja po mome mišljenju neopravdano postoji u našoj ustavnoj praksi nakon pada Oreškovićeve vlade) kao u slučaju kada ministri kojima je izglasano nepovjerenje, i nadalje obavljaju nužne ministarske poslove do izbora novih ministara, sukladno tzv. Racionalnom parlamentarizmu ponajbolje i najbliže tumačenje u duhu našeg ustavnog sustava je sljedeće:
Istodobno s prijedlogom za razrješenje ministara, Vlada u proceduru šalje i prijedlog za imenovanje novih ministara, a Predsjednik Sabora ove prijedloge "u paketu" uvrštava na dnevni red, te se prije glasanja o novim ministrima, glasa o razrješenju smijenjenih.
Uostalom, može li mi netko odgovoriti kako je bivši predsjednik Vlade Orešković nakon što je izgubio povjerenje Hrvatskog sabora, ostao tehnički predsjednik Vlade do izbora nove Vlade, a ministri koji su izgubili povjerenje predsjednika Vlade Plenkovića, danom donošenja rješenja o razrješenju odmah prestali biti ministri? Proizlazi da posljedice odluke predsjednika Vlade imaju jači
učinak na položaj ministara, nego Hrvatskog sabora na položaj predsjednika Vlade, a pri čemu je Vlada odgovorna Saboru.
Pozornost javnosti je već skrenuta na druga pitanja, politička dinamika se ubrzava i usporava prema potrebi distrakcije od suštinskih pitanja, a još jedna cigla u zidu hrvatskog Ustava je rasklimana. Zna li netko koliko je taj zid još stabilan?
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala
* Samir Vrabec je pravnik, doktor znanosti specijaliziran za Ustavno pravo.