BORIS DEŽULOVIĆ rođen je 1964. godine u Splitu, gdje je završio srednju građevinsku školu i studirao povijest umjetnosti.
Jedan je od osnivača Feral Tribunea, autor je niza hvaljenih knjiga i redovito je kolumnist u nizu regionalnih medija.
Na Indexovo pitanje o pet omiljenih knjiga odgovorio je u svom stilu - poduljim tekstom.
"Dan kad je otac kući donio veliki paket i izvadio šest golemih knjižurina"
"Pet najdražih knjiga, pet knjiga koje su me trajno odredile i pokazale mi put, pet dakle knjiga koje bih mogao izdvojiti kao ključne za moje razumijevanje svijeta? Ne mogu ih izdvojiti pet: vazda bi nedostajala ona jedna, šesta, ključna, knjiga bez koje – kako ćete vidjeti – ne bi bilo ni moga grada, ni naše kuće u njemu, ni mene u toj kući.
Dan koji je promijenio sve bio je onaj kad je otac kući donio veliki paket i iz njega izvadio tih šest golemih knjižurina. Bilo je to, naime, još nevino vrijeme vedrog socijalističkog optimizma, kad su radnici brodogradilišta i strojobravari poput mog oca umjesto klima-uređaja i plazma televizora na kredit kupovali knjige: starim, masivnim hrastovim regalima naših roditelja i danas dostojanstvom starih mudraca vlada tih šest velikih, smeđih knjiga u kojima je - još pamtim očeve riječi - "sva pamet ovoga svijeta".
To da se u knjigama čuva ljudska pamet znao sam i prije, tako sam otprilike i shvatio njihov smisao, ali da postoji jedna knjiga u kojoj bi se čuvala sva pamet svijeta duboko je dojmila moj dječji um, koji je ljudsku pamet nevino doživljavao tako velikom da je i knjiga u kojoj bi bila pohranjena morala biti takva - barem dvadeset kilograma teška, pet tisuća stranica debela i od trideset milijuna sitnih slova napisana - da bi je trebalo štampati u šest debelih svezaka.
Nikad poslije nijednu knjigu nisam otvorio s toliko neizdrživo slatkog straha - jesam li već tada znao da se ljudske pameti valja bojati? - kao tog poslijepodneva, kad sam podigao tešku smeđu koricu prvog sveska i pročitao naslov: ENCIKLOPEDIJA LEKSIKOGRAFSKOG ZAVODA - ZAGREB MCMLXVI - JUGOSLAVENSKI LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD. Preskočio sam nekoliko stranica s direktorom Miroslavom Krležom i nerazumljivim etimološkim elementima i prefiksalnim morfemima te se konačno probio do početka priče, do stranice na kojoj se kočilo veliko slovo A, do dana današnjeg najljepše slovo koje sam ikad vidio. Kročio sam unutra i više nikad nisam izašao van.
A-Ćus
Već na drugoj stranici mog putovanja vidio sam prekrasnu, veliku bijelu građevinu arhitekta Paula Abadieja, crkvu nerazumljiva imena Sacré-Coeur, i odlučio da ću jednog dana otputovati u Pariz i popeti se njenim strmim stubištem. Na sljedećoj stranici vidio sam slike Abd el-Kadera i Abdula Hamida II, muškaraca s maramama na glavama i kićenim odorama kakve nikad dotad nisam vidio i odlučio da ću, kad narastem, upoznati te ljude.
Hodao sam dalje kroz fantastičan novi svijet i vidio redom Abu Simbel, egipatski hram uklesan u živoj stijeni, baš kao naš Sveti Jere na Marjanu, samo veći, pa mišićavog Michelangelovog Adama s istim pišulincem među nogama poput mog, samo manjim, pa Johna Adamsa, američkog predsjednika koji je sa smiješnom bijelom perikom izgledao kao moja baka Kata, pa Addis Abebu, daleki grad koji ima veliki toranj i strašni top: na svaku stanicu tog putovanja stizao sam čvršći u odluci da jednog dana tamo otputujem i vidim sve te ljude, gradove, hramove, tornjeve i topove. Došao sam tako do Afrike, ogromnog otoka prošaranog zelenim, plavim, žutim i narančastim crtama.
Stari mi je objasnio da su te crte granice država, da su male točkice u njima zapravo gradovi, da su tanke plave linije rijeke, da je uostalom već kasno i da se enciklopedija ne čita po redu, od prve do zadnje stranice, kao bajke braće Grimm, nego da se odgovori na pitanja u njoj traže po abecedi. Na primjer, Split - rekao je otac pa uzeo posljednji, šesti svezak, Ska-Žv, i otvorio ga na „Split, grad i luku u središnjem dijelu istočne jadranske obale, 84.405 stanovnika“, pokazujući veliku crno-bijelu fotografiju na 88. stranici i malu bijelu mrlju negdje u njenom vrhu: „Ovo ovdje je naša kuća.“
Bio sam opčinjen. U enciklopediji cjelokupne svjetske pameti bila je i naša kuća, skrivena u borovoj šumici oko tvrđave na Gripama! Tada, vidjevši je tek kao jednu sićušnu mrlju na jednoj od osam stotina stranica jedne od ukupno šest teških knjižurina, shvatio sam još dvije važne stvari: da taj čudesni svijet zaista postoji i da je nepojmljivo velik.
D-Helio
S novim saznanjima o kartografiji i abecednoj upotrebi ljudske pameti uputio sam se u novu pustolovinu i krenuo kartom svijeta na veliko putovanje. Uputio sam se s 8. stranice drugog sveska, D-Helio, iz rodne Dalmacije - „kraja u kojemu je nastavalo pleme Delmata“ - i prstom doputovao u Dubrovnik na stranicu 155., „grad i luku na istočnoj obali Jadrana, gdje prestaje niz jadranskih otoka i počinje otvoreno more“.
Otvoreno more! Odmah sam, jasno, preplovio otvoreno more i pristao u Damasku, „glavnom gradu Republike Sirije, 507.503 stanovnika“, pa preko Dakara, „glavnog grada i luke Republike Senegal, 360.600 stanovnika“ stigao do Dar-es-Salama, „glavnog grada i najveće luke ujedinjene republike Tanzanije na obali Indijskog oceana, 130.000 stanovnika“, i na 288. stranici ukrcao se na brod Enterprise, „oceanografsku ekspediciju koja je 1883.-1886. pod zapovjedništvom A. S. Barkera oplovila Zemlju“. Prstom po karti krenuo sam ekvatorom – „lat. Aequus, jednak; najveća kružnica na površini Zemlje kojoj su sve točke jednako udaljene od polova“, stranica 218 – i preplovio cijeli Tihi ocean, da bih iscrpljen na koncu doplutao do Ekvadora, „republike u sjeverozapadnom dijelu Južne Amerike, 455.454 km2“, na stranici 217., neposredno prije „ekvatora“, dokazavši tako da je svijet okrugao.
Pročitavši priču o Ekvadoru, produžio sam drugim sveskom preko Gvatemale, „republike u sjevernom dijelu Srednje Amerike“, do Haitija, „republike na zapadnom dijelu istoimenog otoka u Karipskom moru“, pa prstom opet preko golemog oceana. Helikopterom s pretposljednje stranice sveska D-Helio, „modernim sovjetskim putničkim helikopterom MI-8“, vratio sam se preko oceana i u niskom letu nadletio Francusku, „550.986 km2“: vidio sam Pariz, Lyon, Boulogne-sur-Mer, Arles, Marseilles i Nicu: lutao sam kaletama Briancona, vozio magistralom niz Azurnu obalu i gladio onog magarčića upregnutog u kar na rivi u Bastiji na 433. stranici.
Iz grada u grad, preko rijeka, morskih tjesnaca, planinskih prijevoja i šarenih granica, krstario sam golemim prostranstvima Euroazije, podigao logor na obroncima Fujija, borio se s morskim psima na Galapagosu, penjao na egipatske piramide, istraživao grčke hramove i preplivao Dardanele, „morski prolaz između Evrope i Male Azije“.
Moglo je biti dva iza ponoći kad sam se preko Daruvara, „lječilišta u dolini rijeke Toplice, 6280 stanovnika“, konačno vratio kući, u Dalmaciju. Pun dojmova pričao sam sutradan babi o čudesima svijeta koji sam proputovao i veličanstvenim gradovima koje sam na tom putu vidio.
Helio-Lage
Od tada, nisam se razdvajao od šest teških svezaka Krležine enciklopedije. Zapisivao sam u bilježnicu dnevnik ekspedicije, pa počeo skupljati razglednice i lijepiti ih u dnevnik, gutajući iz velikih knjiga sve o tim dalekim gradovima, njihovim osnivačima i osvajačima, graditeljima i rušiteljima. Upoznao sam Aleksandra Makedonskog, Bismarcka i Cezara, upoznao sam Vespazijana, Zrinskog i maršala Žukova, vidio sam eksploziju atomske bombe, Viktorijine slapove, bitku u Navarinskom zaljevu, viteški oklop iz Augsburga, kamene glave Rapa Nuija i let Mercuryjeve kapsule, gledao sam život u paleozoičkom moru i svojim očima svjedočio otmici Sabinjanki i Leukipovih kćeri, čije su gole grudi bile prve koje sam u životu vidio.
Takozvanom razumnom čovjeku može zvučati smiješno kad mu kažeš da si maštati naučio iz enciklopedije, ali takozvani razumni ionako slabo maštaju. Da su pametni koliko i razumni, znali bi da mašti treba čvrsto tlo i dugačka pista da uzleti i poleti visoko. Znali bi da mašta raste iz znanja. Jer davno je Sokrat, naučit ću to kasnije, saznao da ništa ne zna, davno su pametni ljudi sa svakim novim saznanjem otkrivali koliko malo znaju. Što su više znali, znali su sve manje, što su manje znali, više su maštali. Bi li čovjek mogao maštati o letenju kad ne bi znao da ljudi letjeti ne mogu, i bi li ikad poletio da nije maštao o letenju? I kako bi maštao o letenju svemirom da nije saznao kako letjeti nebom?
Što sam dublje uranjao u suhe enciklopedijske rečenice, rastvarale su mi se šire poljane mašte, što sam dublje lutao crno-bijelim fotografijama boje su bile življe i jasnije, ponekad tako neobične da im ni naziva nisam znao. Opčinjen gledajući u Kutab-Minar u indijskom Delhiju naučio sam maštati takve neviđene palače da im sličnih nije bilo na svih pet tisuća stranica svjetske pameti.
Lagh-Ož
Mašta, uostalom, i nije ništa drugo doli sposobnost građenja novih cjelina od raznih elemenata reproduktivne i apstrahirajuće svijesti. Znam to, jer tako piše u četvrtom svesku, Lagh-Ož, na stranici 264. pod "mašta", točno između "mašine" i "matematike". Kao što znam da ni mašina ne bi bilo bez ljudi koje je matematika naučila maštati o čudesnim strojevima kojima će putovati tako lako i tako brzo kao da prstom klize po karti svijeta. Lutajući enciklopedijom sakupio sam toliko tih, kako se zovu, elemenata reproduktivne i apstrahirajuće svijesti da sam od njih mogao sagraditi što god sam htio: svemirski brod koji ide na tišinu, stroj za osunčavanje nedjelja ili klavir što svira u bojama.
Danas, gotovo pedeset godina kasnije, taj svijet više nije isti. U ono vrijeme imao je tri milijarde i tristo milijuna stanovnika, danas ih ima četiri milijarde više. Neki dobri od tih tri milijarde ljudi iz stare JLZ-ove enciklopedije u međuvremenu su nam postali zli, neki su zlikovci postali dobri. Sate sam, recimo, proveo pokušavajući pročitati što piše u originalnoj enciklopedijskoj jedinici o Aleksandru Rankoviću, koji je pao u nemilost usred štampanja enciklopedije, pa mu je preko izvornog članka naknadno zalijepljen novi.
Nema tako u starom kompletu JLZ-a ni originalnog Rankovića, a kamoli originalnih Rolling Stonesa, nema ni Salmana Rushdieja, ni mikroprocesora, ni mape ljudskog genoma, a nema više i cijelih nekih država - nema Rodezije, Zaira, Sovjetskog Saveza, Čehoslovačke, Jugoslavije - narančaste i plave linije na mapama nisu više tamo gdje su bile. Izbrisani su na njima cijeli gradovi, sravnjeni poput iranskog Bama i potopljeni umjetnim jezerima, poput kineskog Yongana ili prelijepog vojvođanskog gradića Oršave; drugi su promijenili ime, nema više Staljingrada i Titograda, Sajgona i Karl Marx Stadta.
Nestali su cijeli narodi, izumrli su u međuvremenu pueblo Indijanci iz plemena Pojoaque, istrijebljene su brojne biljne i životinjske vrste, ne postoji više američki dubinski losos, plavi golub s Mauricijusa, javanski tigar ni istarska riđovka, nema nekih čudesnih građevina, spomenika i umjetnina iz stare enciklopedije, ne postoje više gigantske kamene Bude iz Bamyana. Čak je i onaj čarobni hram s početka mojih putovanja, veličanstveni egipatski Abu Simbel, u međuvremenu izrezan i premješten na drugo mjesto, a onim razornim potresom punih četrdeset metara jugozapadno premješten je i cijeli vrh otoka Sumatre.
U to vrijeme, recimo – da ne pričam dalje - u četvrtom svesku Lagh-Ož, još uvijek nema Linyija, danas golemog kineskog grada, najvećeg u pokrajini Shandong, s gotovo jedanaest milijuna stanovnika. Ili, još luđe: u svesku D-Helio, pokraj male ruske Dubne, „gradića u Moskovskoj oblasti RSFSR, 14.000 stanovnika“, te 1966. još uvijek u enciklopediji nema ni spomena Dubaija, siromašnog malog ribarskog sela na obalama Perzijskog zaljeva, u kojemu lokalno stanovništvo živi vadeći školjke.
P-Sjo
Kasnije sam putovao tragovima dječjeg kažiprsta iz enciklopedije, vidio sam Sacré-Coeur u Parizu i Michelangelovog Adama, kupao se u Mrtvom moru i istoj onoj plaži na Cipru iz čije je morske pjene izronila Afrodita, vidio sam Rim i Trg svetog Petra, gole Sabinjanke i Boschov pakao, upoznao neobične ljude u maramama, penjao se na egipatske piramide i istraživao grčke hramove.
Vidio sam kako se promijenio svijet iz Enciklopedije leksikografskog zavoda, a bit će da sam se promijenio i ja. Postao sam mnogo stariji i malo pametniji, naučio razlikovati znanje i pamet i shvatio da nisam učio iz knjige ljudske pameti, već znanja. Jer davno je Heraklit shvatio da znanje ne opamećuje. Naučio sam na tom putu mnogo nepotrebnih stvari, ali i zapamtio da ljudski mozak još uvijek u jednoj jedinoj sekundi procesuira milijun puta više informacija nego što ih se čuva u svim svjetskim bibliotekama zajedno. Naučio sam da ljudi koji znaju nisu uvijek pametni, kao što i pametni ljudi ponekad baš ne znaju. I da svijet u koji sam onomad kročio i nije tako lijep kakav mi se tada činio, i da je takav upravo zbog ljudi koji su svojom pameću i znanjem maštali tek svoju sliku u enciklopediji, pod smiješnom kapom i u kićenoj uniformi.
Leksikografska strast gurnula me u novinarstvo, a mašta mi omogućila da čitam između suhih enciklopedijskih redaka i od njih "gradim nove cjeline", djetinjom strašću maštajući neki drugi, pravedniji i ljepši svijet.
Onaj mali, plavi - što ga s Mjeseca možete vidjeti vireći kroz ozonske rupe - nije isti, i ne bi bilo dobro da jest. Jedna je stvar, međutim, ostala ista kao nekad: tim se svijetom i danas putuje prstom dječje ruke. Da, to je isti onaj stilizirani mali kažiprst na kompjuterskom ekranu, kojim lutate tražeći najbržu vijest ili najbliži grad, preskačete u djeliću sekunde planinske prijevoje, morske tjesnace i oceane, penjete se na egipatske piramide, istražujete grčke hramove i plivate Dardanelima.
Ni svijet onoga znatiželjnog dječaka s početka priče više nije isti. Split je dva-tri puta veći nego onda, Marjan je polugol, a nema više ni šumice na Gripama iz koje se pomaljala ona mala bijela mrlja u vrhu velike crno-bijele fotografije na 88. stranici: slavni neimari, isti valjda oni što su izgradili Dubai, tamo sada grade novi veličanstveni stambeni kompleks.
Nema više u tom Splitu ni radnika u trlišima ni njihovih sindikata, a naročito nema više radnika što bi preko sindikata kupovali knjige i enciklopedije. Nema više ni enciklopedija. U temeljito prešućenom i zaboravljenom knjigocidu devedesetih – kada su hrvatske knjižnice, sveučilišta i škole očišćene od nepoćudnih knjiga – iz skladišta Leksikografskog zavoda u rezalištima i pećima završilo je svih preostalih četrdeset tisuća kompleta kultne Krležine enciklopedije.
Moj je preživio, eno ga i danas na najvišoj polici biblioteke. Sve rjeđe posežem za šest velikih smeđih knjiga u potrazi za odgovorima: od te 1966. čovjekovo je znanje naraslo dvadesetak puta, i devedeset posto cjelokupnog današnjeg ljudskog znanja nastalo je nakon što je Krležina enciklopedija već odštampana.
Pa ipak, neka velikih knjiga tamo. Ako u njima i nema odgovora, ima pitanja. Nije čovjekova pamet, naučio sam na kraju, u znanju, nego u pitanju. Što čovjek više zna, zna sve manje, što manje zna, više pita. Da nema pitanja, da ih nije tada bilo, ne bi – jednostavnom logikom – bilo devedeset posto današnjeg ljudskog znanja.
Pa vi vidite."