Foto: Goran Jakuš/Pixsell, Business.hr
KONTROVERZNI tajkun Michael Ljubas koji stoji iza portala Dnevno.hr i Dnevno.rs te tjednika 7Dnevno upucan je u nogu večeras u Zagrebu te je prevezen u bolnicu. Tvrdi kako nije on bio meta.
Tko je Michael Ljubas?
U ožujku prošle godine Index je objavio veliku priču o zagrebačkom Elektroprometu koji je nekada bio respektabilna firma. Zapošljavao je više od 300 ljudi i raspolagao nekretninama vrijednim stotinjak milijuna kuna. Državi je danas Elektropromet dužan više od 20 milijuna kuna, a ukupni dug firme prelazi 128 milijuna kuna, zbog čega je u lipnju 2013. godine zatražena predstečajna nagodba.
Pisali smo tada kako bivši radnici Elektroprometa za uništavanje firme krive kontroverznog tajkuna Michaela Ljubasa, jednog od brojnih hrvatskih tranzicijskih bogataša, javnosti poznatog i kao vlasnika ustaškog portala Dnevno.hr te četničkog Dnevno.rs. Opširnije o njegovim poslovima niže u članku.
Iako se već godinama zna kako iza tvrtke koja je vlasnik portala Dnevno stoji Michael Ljubas, od svibnja ove godine to je i službeno. Naime, Michael Ljubas tada je od Silvija Čizmaka preuzeo direktorsko mjesto u tvrtki "Portal dnevno d.o.o.". Kako smo ranije pisali, osnivač te tvrtke je Chic Turizam d.o.o., blokirana tvrtka koja je 2013. godine imala minus od 230 tisuća kuna. Direktor te tvrtke je Nikica Gović, a riječ je o bivšoj tvrtki kontroverznog poduzetnika Michaela Ljubasa.
Prijetio novinarima, bio u sukobu s Galincem
Ljubas je u rujnu 2008. godine nakon rasprave na Općinskom sudu u slučaju Elektropromet zaprijetio fotoreporteru Večernjeg lista te mu pokušao oteti fotoaparat. Podsjetimo, Michael Ljubas je na izlazu iz suda Sergeju Župančiću dobacio da će mu "razbiti glavu ako ga pokuša slikat", a na pitanje je li to prijetnja tek je nešto promrmljao i pokušao mu oteti fotoaparat u čemu nije uspio zbog vezice oko Županićeve ruke. Fotoreporter je Ljubasa zbog prijetnji prijavio policiji.
Godinu dana kasnije Ljubas je novinaru Business.hr-a Saši Paparelli zaprijetio preko telefona da će mu zagorčati život i srediti da dobije otkaz, tvrdeći da objavljuje neprovjerene informacije. Kako je tada objavilo Hrvatsko novinarsko društvo Paparellu je pritom je nazvao smećem, a služio se i nizom sličnih pogrdnih izraza.
Michael Ljubas spominjao se i kao jedan od petorice poduzetnika koji su bili u sukobu s pretučenim direktorom Industrogradnje Josipom Galincem, a u Nacionalu je 2008. godine objavljeno kako je Ljubas jedan od pet mogućih naručitelja premlaćivanja Galinca, no on je to oštro demantirao. Naručitelj do danas nije otkriven.
*Ponavljamo tekst iz ožujka 2014. o Elektroprometu
Zadarska veza
Da bi se shvatila Ljubasova uloga u uništavanju Elektroprometa, nužno se vratiti osam godina unazad, u 2006. godinu. Upravo tada Ljubas, uortačen sa zadarskom firmom Impuls Saide Mavre, koju će kasnije instalirati u upravi Elektroprometa, počinje kupovati dionice firme kojom će uskoro zagospodariti.
U Ljubasovom preuzimanju Elektroprometa zadarska poduzetnica Mavra odradit će jednu od ključnih uloga. Red je stoga da se osvrnemo i na njen menadžerski background, počevši od 2002. godine kada je naslijedila Branka Šegona, donedavnog pomoćnika ministra financija Slavka Linića, na mjestu šefice uprave Nautilusa, firme u vlasništvu Zdenka Zrilića.
U Nautilusu se Mavra zadržala do 2007. godine, a istovremeno je, od 2004. do 2007., bila šefica uprave i u firmi Jadera, u vlasništvu još jednog kontroverznog zadarskog poduzetnika, Zvonimira Nižića zvanog Grof. U drugoj Nižićevoj firmi, Grafotehna, Mavra je od 2003. do 2007. sjedila u nadzornom odboru. Upravo 2003. je taj isti nadzorni odbor napustio već spomenuti Zrilić, kojeg se često opisuje kao najmoćnijeg zadarskog poduzetnika, a za kojeg su se austrijski istražitelji interesirali vezano za aferu oko Hypo banke.
Linićev prijatelj doveo Ljubasa u Elektropromet
No, imena Ljubasa i Mavre radnicima Elektroprometa 2006. godine nisu još ništa značila. Probleme im je tada zadavao Juro Bajić, bliski prijatelj Slavka Linića. U koalicijskoj vladi Ivice Račana Bajić je bio pomoćnik ministra financija Mate Crkvenca, a istovremeno je sjedio u nadzornim odborima Hrvatskih cesta i Hrvatskih autocesta. Za Bajićevim menadžerskim uslugama potrebu je imala i aktualna vlast. Najprije ga je Linić želio postaviti u upravu HŽ-a, što je Bajić odbio, te je 2012. kratkotrajno sjedio u upravi HAC-a, prije nego je izletio u sklopu čistke Linićevih i Čačićevih kadrova iz te firme, a koju je proveo ministar prometa Siniša Hajdaš Dončić. Mjesto za Bajića ipak je pronađeno u još jednoj državnoj firmi, Pružne građevine d.o.o., u kojoj je 2013. postao član nadzornog odbora.
Bajića je u Elektropromet za člana uprave 2005. godine doveo bivši šef uprave Dragutin Kos, navodno upravo na Linićevu preporuku. Vrlo brzo je shvatio da mu je to bila velika greška. U veljači 2006. godine Kos je Bajiću i Ivanu Sundjiju, također članu uprave, uručio izvanredne otkaze. Ujedno je protiv obojice podnio kaznenu prijavu zbog nesavjesnog poslovanja, sklapanja štetnih ugovora i zlouporabe položaja i ovlasti.
Kos u svojoj prijavi navodi da su Bajić i Sundji, bez njegovog znanja i odobrenja, davali pozajmice, sklapali štetne ugovore i uzimali skupe kredite, među kojima je i kredit na 65 milijuna kuna podignut kod Zagrebačke banke. Ništa od navedenog Bajić i Sundji nisu smjeli raditi bez Kosovog potpisa. O svemu ovome zapisnik je sastavio i sudski vještak za računovodstvo i financije Velimir Vučinić. Iz njegovog se vještačenja može iščitati da je Kosova prijava i te kako bila utemeljena.
No, Bajić i Sundji ne samo da nisu odgovarali za štetno poslovanje, već su se nepunih godinu dana kasnije vratili u Elektropromet i na krajnje sumnjiv način preuzeli upravljanje firmom. Istovremeno su u nadzorni odbor Elektroprometa instalirali Michaela Ljubasa, jednog od dioničara firme.
Nasilno preuzimanje
I ovoga puta je Kos o svemu sastavio kaznenu prijavu, koja opet nije urodila plodom. U svojoj prijavi Kos navodi da su Bajić, Sundji i Mladen Gajski (ne radi se o odvjetniku s istim imenom, op.a.) održali nelegalnu skupštinu Elektroprometa, na kojoj su Ljubasa postavili u nadzorni odbor, da bi on zatim Elektroprometu poslao dopis u kojem stoji da je NO izabrao Bajića za predsjednika uprave, a Sundjija i Gajskog za članove uprave.
Na tome međutim nisu stali. U Elektropromet ušli su silom, u noći između 18. i 19. siječnja 2007. godine. Idućeg jutra Kosovoj upravi zabranili su ulazak u prostorije Elektroprometa. Pozvana je policija, sastavljen je zapisnik i na tome je sve ostalo. Kosova uprava izgurana je iz Elektroprometa, a Ljubas i njegovi pajdaši preuzeli su firmu čija se vrijednost tada procjenjivala na oko 35 milijuna eura.
Stvorile su se tako dvije zaraćene frakcije u Elektroprometu, jedna okupljena oko Kosa, druga oko Bajića i Ljubasa. Konačni epilog ovaj sukob dobio je na skupštini društva održanoj u srpnju 2007. godine. Na toj skupštini Bajićeva uprava dobila je legitimitet, i to uz podršku države kojom je tada vladao HDZ Ive Sanadera. Bajićeva uprava je, između ostalog, potvrđena i glasovima Hrvatskog fonda za privatizaciju, tada vlasnika nešto više od dva posto dionica Elektroprometa.
Ljubasovoj firmi milijuni od Elektroprometa
No, Bajić, Sundji i Gajski u Elektroprometu nisu se još dugo zadržali. Nakon navodnog razlaza s Ljubasom, u listopadu 2007. godine podnijeli su ostavke. No, prije ostavke su ipak stigli, u rujnu 2007. godine, u ime Elektroprometa potpisati ugovor s Ljubasovom firmom Jadran građenje o zajedničkoj izgradnji stanova u Vukomercu. Elektropromet je to tada koštalo gotovo 17,6 milijuna kuna, a do završetka radova ukupno oko 29 milijuna kuna. Bivši radnici Elektroprometa sumnjaju da je Ljubas upravo tim novcem kupio dionice Elektroprometa i tako postao najveći pojedinačni dioničar.
Nadzorni odbor Elektroprometa ostavku uprave prihvatio je na sjednici 19. listopada 2007. godine. Na istoj sjednici je Mislav Stipić, tadašnji predsjednik NO-a Elektroprometa koji će kasnije postati ravnatelj HTV-a, imenovan zamjenikom predsjednika uprave na rok od 30 dana. U tom razdoblju Stipić je trebao upravljati društvom, ali glavna zadaća bila mu je pronaći novu upravu Elektroprometa.
Tu zadaću Stipić nije ispunio. Na idućoj sjednici NO-a, održanoj 19. studenog 2007. godine, Michael Ljubas izabran je za zamjenika člana uprave na rok od godinu dana. Ljubas tako zapravo postaje jedini član uprave Elektroprometa s praktički neograničenim ovlastima.
Hajka na radnike
Već početkom iduće godine Ljubas počinje s progonom radnika Elektroprometa. Radničko vijeće Elektroprometa u travnju 2008. dobilo je Ljubasov prijedlog programa zbrinjavanja viška radnika. Novi šef odlučio je više desetaka radnika Elektroprometa proglasiti tehnološkim viškom.
Radničko vijeće nije mu to željelo dopustiti. Program zbrinjavanja viška radnika na Radničkom vijeću je odbijen na sjednici 23. travnja 2008. godine uz objašnjenje da je nepotpun, neutemeljen i protuzakonit. Samo dva dana kasnije Ljubas odlučuje radnicima pokazati kako prolaze oni koji mu se usude suprotstaviti, te uručuje izvanredni otkaz Zlatku Šatvaru, sindikalnom povjereniku i zamjeniku predsjednika Radničkog vijeća.
Time je Ljubas prekršio Zakon o radu, koji propisuje da sindikalnom povjereniku nije moguće dati otkaz bez suglasnosti sindikata. To ga međutim nije spriječilo u namjeri da Šatvara otjera iz firme.
Općinski kazneni sud u Zagrebu Ljubasa je u ožujku 2011. godine zbog toga proglasio krivim za kazneno djelo protiv sloboda i prava čovjeka i građanina. Jedna od otegotnih okolnosti Ljubasu je bila i da je već ranije osuđivan za istovrsno kazneno djelo. Sud je ustanovio da je Ljubas povrijedio Šatvaru pravo na rad, te je kažnjen globom od 80 dnevnih dohodaka odnosno 16.000 kuna.
Ljubas je, naime, tom prilikom na sudu ustvrdio da mu mjesečna neto plaća iznosi 6000 kuna. Na koji je način s jedva prosječnom plaćom postao najveći dioničar Elektroprometa i vlasnik firmi čiji je dug prema državi 2012. godine iznosio oko 70 milijuna kuna, Ljubas tom prilikom nije morao objašnjavati.
Kreće rasprodaja
Jedna od prvih Ljubasovih odluka na mjestu zamjenika člana uprave bilo je dodatno kreditno opterećenje Elektroprometa. Kod Zagrebačke banke uzeo je zajam od 50 milijuna kuna, što mu je nadzorni odbor odobrio na sjednici 10. prosinca 2007. godine. Istovremeno Ljubas priprema teren za prodaju imovine Elektroprometa, opravdavajući to gubicima koje je firma stvorila u razdoblju od 2002. do 2006. godine.
Ime Saide Mavre prvi se put spominje na sjednici nadzornog odbora održanoj 26. veljače 2008. godine. Ljubas tada predlaže nadzornom odboru da za članove uprave imenuju Mavru i Antuna Đurića, koji je delegiran ispred Udruge malih dioničara, za što je i dobio podršku. No, Mavra i Đurić članovi uprave Elektroprometa postali su tek godinu dana kasnije, u veljači 2009. godine. Odgovor na pitanje zbog čega se s upisom čekalo godinu dana, možda može ponuditi sljedeći podatak.
Ljubas je s Mavrinom firmom Impuls iz Zadra dva mjeseca prije nego ju je predložio za članicu uprave, 31. prosinca 2007. godine, sklopio predugovore o prodaji nekretnina Elektroprometa u Puli i Varaždinu. Za nekretninu u Puli Mavrin Impuls trebao je platiti 9,5 milijuna, a za nekretninu u Varaždinu 6,6 milijuna kuna. Je li se navedena transakcija ikada do kraja provela, nismo uspjeli provjeriti. No, sigurno je da navedenim nekretninama Elektropromet više ne raspolaže. S Impulsom je Ljubas, podsjećamo, surađivao i ranije; još u rujnu 2006. su, kako je presudom od 23. svibnja 2013. utvrdio Visoki upravni sud, zajedno krenuli kupovati dionice Elektroprometa.
Dobar posao s Todorićem
U travnju iste godine Ljubas je u dnevnom tisku oglasio rasprodaju nekretnina Elektroprometa. Na prodaju ili najam putem oglasa u novinama ponudio je deset nekretnina u Zagrebu, Jastrebarskom, Varaždinu, Virovitici, Osijeku, Gospiću i Zadru.
Prvo se na bubnju našlo Elektroprometovo skladište u Jastrebarskom. Njega je Ljubas, zajedno s pripadajućim zemljištem, prodao Jamnici Ivice Todorića za 54 milijuna kuna. Kasnije se Ljubas pravdao da se radilo o vrlo dobroj poslovnoj odluci, s obzirom da je vrijednost nekretnine u Jastrebarskom bilo procijenjeno na 45,4 milijuna kuna. Nadzorni odbor prihvatio je Ljubasovu odluku da Todoriću proda skladište i na sjednici 10. lipnja mu dao suglasnost za ovu transakciju.
Jedan Ljubasov dan u nadzornom odboru
Međutim, da bi osigurao potrebnu podršku nadzornog odbora za posao s Todorićem, Ljubas je bio prisiljen poslužiti se krajnje perfidnim trikom. Naime, prema statutu Elektroprometa, nadzorni odbor firme ima sedam članova, a za donošenje odluka potrebno je najmanje četiri glasa.
S obzirom da su 2008. godine NO Elektroprometa napustili Stipić i Ana Cvitković Komesarović, Ljubas u trenutku kada je naumio Jamnici prodati skladište u Jastrebarskom nije imao dovoljan broj ruku da potvrdi ovu odluku; u nadzornom odboru ostali su samo Josip Šeremet, Mara Lukinić i Zdenko Steinbauer, pri čemu na Steinbauerovu podršku Ljubas nije mogao računati.
Na Ljubasov prijedlog Trgovački sud u Zagrebu u NO je postavio Dražena Kovača, ali samo privremeno: Kovač je mandat dobio do iduće skupštine Elektroprometa, koja je morala dopuniti nadzorni odbor ostalim potrebnim članovima. NO je tako dobio četvrtog člana, te je teoretski mogao potvrditi Ljubasovu odluku, ali s obzirom da ga Steinbauer nije podržavao, Ljubasu je i dalje falio jedan glas.
Stoga je Ljubas 10. lipnja podnio ostavku na mjesto zamjenika člana uprave, vratio se u nadzorni odbor, te na sjednici koja je održana bez Steinbauera zajedno s Šeremetom, Kovačem i Lukinić glasao za prodaju skladišta u Jastrebarskom Todorićevoj Jamnici. Već idući dan, 11. lipnja 2008., održana je nova sjednica NO-a, i ovoga puta bez Steinbauera, na kojoj je Ljubas ponovo imenovan za zamjenika člana uprave (odnosno za jedinog člana uprave, s obzirom da druge uprave, osim Ljubasa, Elektropromet u tom trenutku i dalje nema).
Ljubasu pomogao i premijerov prijatelj
S obzirom na važne uloge koje u ovoj priči igraju članovi NO-a Kovač i Šeremet, red je da se osvrnemo i na njihove biografije. Dražen Kovač, član SDP-a, još je jedan iz plejade kadrove bliskih aktualnoj vlasti koji su Ljubasu asistirali u preuzimanju potpune kontrole nad Elektroprometom.
Kukuriku koalicija Kovača je tako postavila za člana uprave državne firme Plinacro, iz koje ga je otjerao ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak. Vrdoljak je Kovača smijenio zbog nesposobnosti; utvrđena mu je povreda dužnosti temeljem članka 15. ugovora o radu u kojem je stajalo da član uprave može biti smijenjen ako zbog svojih trajnih osobina ili sposobnosti nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze.
Iako je iz jednog državnog poduzeća otjeran zbog nesposobnosti, Kovaču je vrlo brzo pronađen posao u drugoj državnoj firmi. Postavljen je za člana uprave Hrvatske lutrije. Špekulira se da to može zahvaliti premijeru Zoranu Milanoviću, s kojim je u prijateljskim odnosima. Kovač je to naravno demantirao, poručivši da njegov prijatelj Milanović nema nikakve veze s poslom kojeg je dobio u Lutriji.
Kovač je član uprave Plinacroa bio i kada je ova firma optužena da je pogodovala supruzi Tomislava Sauche, šefa Milanovićevog kabineta; njen odvjetnički ured Gajski, Prka, Saucha i partneri bez jasnih kriterija angažiran je od strane Plinacroa.
S Ljubasom je Kovač pak povezan i preko tvrtke Raška draga, poznatoj po mešetarenju sa zemljištem u Istri. Firmu Raška draga osnovala je firma Jadran građenje, u kojoj je Ljubas direktor. Osnivač Jadran građenja je firma Constans DK, blokirana zbog gotovo milijun kuna poreznog duga, u kojoj se Kovač vodio kao jedini osnivač do 2012., kada funkciju direktora preuzima Mislav Gregurić. Isti taj Gregurić je, kako stoji u registru Trgovačkog suda, direktor firme Raška draga.
Varaždinska veza
Josip Šeremet, drugi član NO-a koji je Ljubasu omogućio prodaju Elektroprometovog skladišta Todoriću, također ima bogatu poduzetničku biografiju. Radio je u PBZ-u, Partner banci, Varaždinskoj banci, FIMA direktu... Za ovu priču najvažnija je Šeremetova veza s Milanom Horvatom, vlasnikom varaždinske FIMA grupe, kojem se zbog afere Spice sudi za gospodarski kriminal.
Šeremet je s Horvatom povezan preko firme Validus, u kojoj su obojica bili direktori. Na čelu Validusa je Horvata zamijenilo Vladimir Šelebaj Sellier, bivši suprug Dijane Čuljak, a njega je naslijedio Šeremet. Validus je u međuvremenu završio u stečaju, a istražitelji Uskoka navodno su zainteresirani i za poslovanje i ove firme. Nije naodmet spomenuti ni da Validus drži 20,3 posto dionica rovinjske Mirne, pa su Validusovi kadrovi, među kojima i Horvat i Šelebaj, krojili i Mirninu sudbinu. I nisu se proslavili: nakon odbacivanja predstečajne nagodbe, Mirni prijeti propast.
I tako dolazimo do detalja koji je od ključne važnosti za priču oko Elektroprometa: 19. svibnja 2008. godine, tri tjedna prije nego je i Šeremet digao ruku za prodaju Elektroprometovog skladišta Todoriću, Ljubas je od Horvata kupio 6100 dionica Elektroprometa, po navodnoj cijeni od 300 kuna za dionicu, odnosno 1,8 milijuna kuna.
Ljubas protiv Hanfe
Ljubas je morao znati da će kupnja Horvatovih dionica drastično zakomplicirati njegovu poziciju u Elektroprometu. U tom je trenu Ljubas, naime, postao vlasnik kontrolnog paketa (25 posto plus jedna dionica), te je Hanfa držeći se zakona naložila Ljubasu da objavi ponudu za preuzimanje Elektroprometa. U odluci Hanfe je također stajalo da Ljubas sa svojim dionicama, do objave ponude za preuzimanje, nema pravo glasa na Elektroprometovoj skupštini.
Kupnja Horvatovih dionica je, kao što se vidi iz priloženog, za Ljubasa bio sasvim nelogičan poslovni potez. Ponudu za preuzimanje Ljubas nema nikakvu namjeru objaviti; do današnjeg dana to nije napravio, te se protiv rješenja Hanfe bori svim raspoloživim sredstvima. Zbog čega je dakle Ljubas od Horvata kupio 6100 dionica, znajući kakve probleme će mu to stvoriti? Definitivan odgovor na ovo pitanje nije moguće dati, ali bivši radnici Elektroprometa šuškaju da je na to bio primoran. Je li Ljubas trgujući s Horvatom kupio i Šeremetovu podršku?
Radnici protiv Ljubasa
Koji god bio razlog, činjenica je da se radi o trenutku kada je počelo drugo poluvrijeme velike bitke za kontrolu nad Elektroprometom. Naime, na skupštini Elektroprometa 27. kolovoza 2008. Ljubas je odlučio ignorirati odluku Hanfe i svejedno glasati sa svojim dionicama, iako na to nije imao pravo. Na toj skupštini u NO Elektroprometa dopunjen je s Draženom Kovačem (ovoga puta za stalno), Marijanom Marinkom Filipovićem i Petrom Maslićem. Radi se odreda o ljudima koji su dobili Ljubasovu podršku.
Nadzorni odbor u ovom sastavu, pod Šeremetovim predsjedanjem, održao je tek dvije sjednice i stigao potvrditi Ljubasovo izvješće o poslovanju za 2007. godinu. Trgovački sud u Zagrebu 1. prosinca proglasio je ništavnom odluku skupštine o imenovanju Kovača, Filipovića i Maslića u NO, pri čemu je jedan od glavnih razloga bila činjenica da je Ljubas na skupštini glasao iako zbog odluke Hanfe nije na to imao pravo.
Radnici Elektroprometa naivno su tada pomislili kako imaju šansu da se riješe Ljubasa. Sazvali su 19. prosinca 2008. godine novu skupštinu društva, na kojoj Ljubas nije mogao iskoristiti svoje pravo glasa, pa njemu kao ni njegovim ljudima nisu dane razrješnice.
Ljubas se, međutim, nema namjeru odreći kontrole nad Elektroprometom. Navedena skupština u sudski registar nikad nije upisana, kao da se nije ni održala, a radnici vjeruju da je Ljubas to uspio isposlovati preko svojih veza u pravosuđu. Također, u nadzornom odboru Ljubas zadržava Dražena Kovača, pravdajući se da ga je na tu poziciju ranije postavio Trgovački sud. No, sud je Kovaču dao mandat samo do prve skupštine, koja je održana 27. kolovoza 2008. tako da je do kraja 2008. Kovač u NO-u zapravo sjedio ilegalno.
Istovremeno Ljubas iz NO-a pokušava izgurati legalno izabranu predstavnicu Radničkog vijeća Silvu Žižak, te na njeno mjesto kao predstavnika radnika postaviti Milana Bukovca. Nije mu to pošlo za rukom; Žižak se u NO-u zadržala taman dovoljno dugo da zajedno sa Steinbauerom od Trgovačkog suda u Zagrebu zatraži imenovanje privremene uprave Elektroprometa, s obzirom da je firma ostala bez ijednog člana uprave kada je Ljubasu u studenom 2008. istekao mandat zamjenika člana uprave.
Trgovački sud ovaj zahtjev je uvažio, te 30. prosinca postavio Dubravka Tomljanovića za privremenog člana uprave, sve dok se u skladu sa statutom Elektroprometa ne imenuje nova uprava. Takva odluka Ljubasu se nije svidjela pa je odlučio posegnuti za još jednim iz svog provjerenog asortimana trikova sumnjive legalnosti.
Klemmovi zaštitari u Elektroprometu
Odjednom se, naime, pojavljuje ugovor iz 30. listopada 2008. godine, kada je Ljubas još bio zamjenik člana uprave Elektroprometa, a kojim se upravna zgrada Elektroprometa u novozagrebačkom Sigetu prodaje izvjesnom Siniši Bariću, vlasniku noćnog kluba Fanatik, i to za 78 milijuna kuna.
Iako na ugovoru stoji datum od 30. listopada 2008. godine, isti je kod javnog bilježnika ovjeren tek 31. prosinca 2008., dan nakon što je Trgovački sud proglasio Tomljanovića jedinom osobom koja ima pravo zastupati Elektropromet. Osim što postoji sumnja da je ugovor antidatiran, javni bilježnik Marijan Jurić 31. prosinca je svojim potpisom i žigom potvrdio da Ljubas kao zamjenik člana uprave ima ovlasti prodati upravnu zgradu Elektroprometa. Napominjemo, Ljubas na dan ovjere ugovora više nije imao direktorske ovlasti, s obzirom da mu je mandat istekao mjesec dana ranije.
Ubrzo se pokazalo da Barić nije imao nikakvu namjeru kupiti upravnu zgradu Elektroprometa, niti si je to vjerojatno mogao priuštiti. No, fiktivna prodaja ispunila je svoju svrhu. Kada je Tomljanović, kao legalni direktor Elektroprometa, pokušao 2. siječnja ući u upravnu zgradu firme, u tome su ga onemogućili djelatnici zaštitarske firme Josipa Klemma, bivšeg specijalca i šefa Udruge specijalne policije, javnosti najpoznatijeg kao čovjeka koji se na dočeku Ante Gotovine i Mladena Markača iz Haaga progurao u prvi red i zapravo koordinirao čitavom ceremonijom.
Direktor bez pristupa zgradi
S obzirom da kraj zaštitara koje je Barić postavio na ulaz u firmu nije mogao proći, pristup upravnoj zgradi Elektroprometa Tomljanović je zatražio na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. Sudac Ante Brkljačić njegov je zahtjev, međutim, odbio.
U odluci suda iz 28. siječnja 2009. godine stoji da Tomljanović doista jeste jedini koji u funkciji uprave može zastupati Elektropromet. No, sudac istovremeno odbija naložiti Bariću i Ljubasu da ga puste u zgradu.
Prema logici suda, Tomljanoviću za obavljanje svojih dužnosti nije bio nužan pristup zgradi, u kojoj se nalazila i sva poslovna dokumentacija Elektroprometa. Tomljanović je, stoji u sudskoj presudi, u svom posjedu imao valjani žig društva pa je poslove za koje ga je odredio Trgovački sud mogao obavljati i bez pristupa upravnoj zgradi Elektroprometa.
Posebno je interesantna konstatacija suca Brkljačića kako na ovaj način, onemogućavanjem direktora Elektroprometa da dođe do poslovne dokumentacije, neće nastati nenadoknadiva šteta za firmu. Taj argument srušit će na drugom stupnju, 9. travnja 2009. godine, Županijski sud u Zagrebu, koji je uvažio Elektroprometovu žalbu i vratio postupak prvostupanjskom sudu.
Visoki trgovački sud presudio radnicima
No, ključni mjeseci nepovratno su izgubljeni. Kupljeno vrijeme Ljubas je iskoristio da se riješi Tomljanovića i u upravu progura Saidu Mavru i Antuna Đurića, koje je za članove uprave predložio još godinu dana ranije, ali nije ih postavio dok je njegov privremeni mandat još trajao. Radnici Elektroprometa pokušali su ukazati da je postavljanje Mavre u upravu firme ništetno, ali Trgovački sud stao je na Ljubasovu stranu. U sudski registar kao novi direktori Elektroprometa upisani su Ljubasova kandidatkinja Mavra i Đurić, ispred Udruge malih dioničara kao predsjednik skupštine Udruge. Đurić s Ljubasom nije želio surađivati; već nakon nekoliko dana otišao je na bolovanje, a kasnije iste godine u stečajnom postupku dobio je i otkaz, zajedno s brojnim drugim radnicima.
Zadnji pokušaj radnika Elektroprometa da smijene Ljubasa dogodio se 7. travnja 2009. godine na skupštini društva koju je sazvao Tomljanović, a koja je održana u hotelu Internacional. Na skupštini, na kojoj je bilo prisutno 46,7 posto dioničara Elektroprometa, donesena je odluka o smjeni Ljubasa i svih njegovih ljudi, te je imenovan novi nadzorni odbor.
Visoki trgovački sud RH ovu skupštinu Elektroprometa odbio je priznati. Sve odluke skupštine od 7. travnja 2009. suci Igor Periša, Tatjana Kujundžić Novak i Jagoda Crnokrak proglasili su ništetnima. Radnici Elektroprometa vjeruju, ali to ne mogu dokazati, da Ljubas na sudu ima dobro zaleđe; među sucima Visokog trgovačkog suda je, naime, i Branka Šabarić Zovko, supruga Igora Zovka, jednog od Ljubasovih ključnih rukovodećih kadrova u Elektroprometu.
Bilo kako bilo, takva odluka označila je Ljubasovu definitivnu pobjedu u borbi za Elektropromet. No, bivši radnici i dalje ne odustaju od firme u kojoj su mnogi proveli dobar dio života.
Istrage protiv Ljubasa
Zlatko Šatvar, bivši sindikalist Elektroprometa, i Zdenko Steinbauer, nekad član NO-a, a danas predsjednik Udruge malih dioničara Elektroprometa, u više navrata su pisali kaznene prijave protiv Ljubasa i njegovih suradnika, te pravosudnim organima dostavljali dokumentaciju o svemu što se u Elektroprometu događalo. Na sastanke su ih primali brojni djelatnici policije i DORH-a, među kojima i Mladen Bajić osobno.
No, sve je ostalo samo na obećanjima. Istina, određene istražne radnje su pokrenute, što se vidi i iz nekolicine policijskih zapisnika koje je Index dobio na uvid, ali dalje od toga nije moglo. Iz Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu je Udruga malih dioničara Elektroprometa 20. prosinca 2013. dobila obavijest da nisu uspjeli pronaći elemente niti jednog kaznenog djela koje se progoni po službenoj dužnosti.
Bivši radnici vjeru u pravosudni sustav izgubili su, doduše, još godinama prije. Glavni indikator da se na pravnu državu ne mogu osloniti bio je ugovor o zakupu poslovnog prostora koji je 10. veljače 2011. godine potpisan između Ljubasovog Elektroprometa i Ministarstva pravosuđa.
Tim ugovor je ministarstvo, kojem je tada bio na čelu HDZ-ov Dražen Bošnjaković, za 350.000 kuna mjesečno (bez PDV-a) u zakup uzelo upravnu zgradu Elektroprometa u Novom Zagrebu. U upravnu zgradu firme koja je pod Ljubasom pala na tek pet radnika i ostala bez dobrog dijela svojih nekretnina uselili su se Prekršajni i Upravni sud u Zagrebu.
Samo mjesec nakon ovog teksta, Index je objavio kako Porezna uprava istražuje barem tri firme kontroverznog poduzetnika Michaela Ljubasa. Pod istragom poreznih inspektora je Ljubasovo poslovanje u Elektroprometu, Auto shopu Zagreb i Jadran-produktu.
* Ponavljamo tekst iz travnja 2014. godine
Istraga je pokrenuta temeljem odredbe Općeg poreznog zakona koja se odnosi na proboj pravne osobnosti. Radi se o članku zakona prema kojem direktori, odnosno šefovi firmi svojom imovinom moraju garantirati za poslovne odluke koje donose.
Ukoliko se utvrdi proboj pravne osobnosti, odnosno zlouporaba u poslovanju, direktor firme iz osobne imovine mora isplatiti dugove prema državi koji su nastali na ime neplaćenih poreza i doprinosa. U Ljubasovom slučaju, samo kod tri navedene firme, radi se barem o 30-ak milijuna kuna.
Državnim institucijama dužni skoro 52 milijuna kuna
Jadran-produkt državi i njenim institucijama je dužan 26.084.607,37 kuna, Elektropromet državi duguje 25.370.298,43 kuna, a Auto shop Zagreb državi je dužan 470.044,43 kune. Radi se o dugovanjima prema Ministarstvu financija na ime neplaćenih poreza i doprinosa, kao i Gradu Zagrebu i drugim državnim institucijama.
Od Porezne uprave pokušali smo doznati jesu li Jadran-produkt, Elektropromet i Auto shop Zagreb jedine Ljubasove firme koje su pod istragom, a zanimalo nas je i u kojoj je fazi istraga proboja pravne osobnosti. Odgovore, međutim, nismo dobili. Radi se, poručuju iz Porezne uprave, o poreznoj tajni.
Da su Jadran-produkt, Elektropromet i Auto shop Zagreb doista pod istragom, vidljivo je iz dokumentacije objavljene na službenim stranicama Financijske agencije (Fina). Sve tri ove firme su, naime, zatražile predstečajnu nagodbu. I u sva tri slučajeva predstečajna nagodba je obustavljena upravo zbog istrage o proboju pravne osobnosti u povezanim društvima.
Rješenja o obustavljanju predstečajnih nagodbi za Elektropromet i Jadran-produkt donesena su 9. srpnja 2013. godine, dok je predstečajna nagodba Auto shopa Zagreb obustavljena 21. lipnja prošle godine, dakle prije gotovo godinu dana. S obzirom da niti jedna od navedenih predstečajnih nagodbi u međuvremenu nije niti nastavljena, niti odbačena, pokazatelj je to da je istraga i dalje u tijeku.
Ljubas traži oprost milijunskih dugova
U predstečajnoj nagodbi Jadran-produkta Ljubas je od države tražio oprost čak 60 posto dugovanja, odnosno 15.650.764,42 kuna. Preostalih 10.433.842,95 kuna je Ljubasova firma planirala otplatiti kroz narednih sedam godina.
Dug Auto shop Zagreba prema državi znatno je manji i iznosi 440.044 kuna, a Ljubasova firma predložila je otpis polovice duga. Ostatak duga u iznosu od 235.022,21 kuna otplatio bi se u roku od sedam godina.
Priča je znatno kompliciranija u slučaju predstečajne nagodbe Elektroprometa, u kojoj je Ljubas preko svojih direktora Saide Mavre i Gordana Vojnića, predlaže da mu država oprosti 1,9 milijuna kuna dugovanja, kao i kamate u iznosu od 4,7 milijuna kuna. Elektropromet državi je u nacrtu restrukturiranja predstečajne nagodbe ponudio i zemljišta u Karlovcu vrijedna gotovo četiri milijuna kuna, kao i nekretninu u Gospiću vrijednu 4,85 milijuna kuna. Ponudili su i otpis potraživanja većih od pet milijuna kuna koja Elektropromet na ime najma svoje upravne zgrade ima prema Ministarstvu pravosuđa.
Samo u ove tri predstečajne nagodbe Ljubas je, dakle, od države zatražio da mu oprosti čak 22,7 milijuna kuna dugovanja.
Ukupni dugovi Elektroprometa iznose vrtoglavih 128 milijuna kuna, od čega više od 77 milijuna otpada na dugove prema Zagrebačkoj banci. Zbog toga je u nacrtu restrukturiranja u sklopu predstečajne nagodbe Elektroprometa predloženo da se Zaba namiri iz nekretnina firme. Od ostalih banaka traži se otpis 50 posto potraživanja, dok se od dobavljača tražio otpis 60 posto potraživanja.
Ljubas bi mogao ostati bez 24 milijuna kuna
Ukoliko istraga Linićevih poreznika utvrdi proboj pravne osobnosti, Ljubas bi svojom imovinom svakako morao odgovarati za dugovanja koja prema Ministarstvu financija imaju Jadran-produkt i Auto shop Zagreb. U obje ove firme je Ljubas, naime, jedini direktor. Jadran-produkt i Auto shop Zagreb na ime poreza i doprinosa zajedno duguju 24.382.201,21 kuna.
Situacija je, opet, znatno kompliciranija kada se radi o Elektroprometu. U ovoj firmi Ljubas, naime, nije direktor već predsjednik Nadzornog odbora. Ljubas je u Elektroprometu upravne ovlasti imao između 2007. i 2009. godine i to kao "zamjenik člana uprave". Trebalo je to biti privremeno imenovanje: na ovu je funkciju Ljubasa NO Elektroprometa postavio kako bi u što kraćem roku imenovao novu upravu. Kao što vidimo iz priloženog, taj proces se odužio.
Elektropromet je, podsjećamo, nekad zapošljavao više od 300 ljudi. U međuvremenu su, pod Ljubasom, spali na petero zaposlenih. Ne čudi stoga što bivši radnici Elektroprometa navijaju da Porezna uprava napokon ulovi Ljubasa "s prstima u pekmezu". No, ne gaje nade da će pravna država stati na kraj kontroverznom poduzetniku koji je rasturio njihovu firmu.
Bivši su radnici, naime, uvjereni da je Ljubas prilikom preuzimanja Elektroprometa imao snažno političko zaleđe. Takvoj teoriji u prilog idu imena Ljubasovih suradnika, koji su mu asistirali prilikom preuzimanja Elektroprometa, a koji odreda imaju dobre veze u političkom i sudačkom miljeu.
I ranije se Elektroprometu prijetilo stečajem
Ništa manje napeto neće biti ni pratiti daljnju sudbinu Elektroprometa. Ova firma, naime, i dalje raspolaže zavidnom količinom vrijednih nekretnina. Kakva će biti sudbina imovine Elektroprometa ukoliko firma završi u stečaju?
Već jednom je Ljubas, naime, pokušao Elektropromet odgurati u stečaj. U travnju 2009. godine stečajni postupak nad Elektroprometom otvoren je po zahtjevu Ljubasove direktorice Mavre, i to navodno zbog 31,9 milijuna kuna duga prema Zagrebačkoj banci.
Bivši radnici sumnjičavi su prema tvrdnjama Ljubasa i njemu bliskih ljudi da je ZABA tražila pokretanje stečaja nad Elektroprometom. U prilog njihovim sumnjama idu i zapisnici sa sudskih ročišta na kojima se raspravljao o stečaju: predstavnici Zagrebačke banke nisu nazočili niti jednom ročištu.
Pa ipak, sutkinja Trgovačkog suda u Zagrebu Lucija Butigan 28. travnja 2009. udovoljila je Mavri i pokrenula stečaj nad Elektroprometom. Za stečajnog upravitelja postavljen je Marinko Paić. Zanimljivo je da je isti taj Paić imenovan za predstečajnog povjerenika u predstečajnom postupku čak pet Ljubasovih firmi. Osim tri koje smo već nabrojali, tu su još i predstečajni postupci Jadran-interijera, u kojem je nagodbom Ljubasu oprošteno više od dva milijuna državnih kuna, i Jadran tvornice interijera, u kojoj nagodba nije postignuta.
Kada je Paić postavljen za stečajnog upravitelja u Elektroprometu, radnicima je rečeno da je firma dužna više od 200 milijuna kuna pa čak ni pozamašna imovina firme neće biti dovoljna za namirenje svih potraživanja. Ta je brojka, međutim, u nesrazmjeru s dugom koji je iskazan na skupštini Elektroprometa u srpnju iste godine. Tada je utvrđeno da je Elektropromet u tom trenu bio dužan 54 milijuna kuna.
Da se sa stečajem u Elektroprometu te 2009. godine pokušalo muljati, pokazuje i rješenje Visokog trgovačkog suda iz lipnja iste godine. Visoki je trgovački sud, naime, ukinuo odluku Trgovačkog suda o otvaranju stečaja nad Elektroprometom. Takva odluka donesena je temeljem žalbe Antuna Đurića, drugog člana uprave Elektroprometa, iza kojeg je stajala Udruga malih dioničara.
Đurić, kojeg Mavra nije konzultirala kad je tražila stečaj Elektroprometa, iako nije imala ovlasti da samostalno donese takvu odluku, u žalbi je naveo da je apsurdno pokretati stečaj zbog blokade računa od 31,9 milijuna kuna, s obzirom da taj dug Elektropromet može namiriti prodajom samo jedne svoje nekretnine. Suci Visokog trgovačkog suda Željko Šimić, Branka Vučaj i Dubravka Matas uvažili su ovaj argument i predmet vratili na Trgovački sud.
Koji mjesec kasnije, u listopadu iste godine, Trgovački sud je odlučio da se stečajni postupak obustavlja. Da za stečajem ipak nema potrebe, na ročištu 14. listopada pristali su i Ljubasovi ljudi Mavra, Jurica Tončić i Šamu Mata. Ustanovili su tada da Elektropromet ipak ima dovoljno sredstava za normalno poslovanje.
Zbog čega su Ljubas i njegovi ljudi 2009. željeli poslati Elektropromet u stečaj, možemo samo špekulirati. Jesu li možda željeli da nekretnine Elektroprometa završe na bubnju? Ili je zahtjev za otvaranje stečaja, kako sumnjaju bivši radnici, bio samo varka kako bi se iz Elektroprometa rastjerao što veći broj ljudi, posebno onih koji su Ljubasu pružali otpor?