PRIRODNE katastrofe poput potresa su traume koje izazivaju stres za ljude koji ih dožive.
Koji su psihološki učinci povezani s takvim iskustvom i kako se s njima suočiti? Istraživači s Instituta za kliničku fiziologiju Nacionalnog istraživačkog vijeća (IFC-CNR) Angelo Gemignani i Francesca Mastorci dali su odgovore na neka od glavnih pitanja vezanih za prevladavanje posttraumatskog stresa.
Koji su psihološki učinci i rizici uzrokovani potresima?
Stručnjaci kažu da su rizici za psihološku sferu u osnovi povezani s razvojem bolesti, često teških. Uglavnom, prvo se javlja strah koji postaje mučan, posebno kada seizmički događaj ne završi odmah, već se nastavlja s vremenom.
Takav emocionalni stres pokreće brojne učinke tipično povezane s kroničnom izloženošću stresu, poput promjene razine hormona, poremećaja spavanja i, dugoročno, kardiovaskularnih promjena povezanih s povećanim rizikom od hipertenzije, tahikardije i ponekad infarkta miokarda.
Koje emocije izazivaju potresi potresima kod ljudi koji ih dožive?
Potresi u ljudi izazivaju snažne emocionalne probleme, primjerice napade tjeskobe, straha i panike. Anksioznost je obično dvostrana emocija: s jedne strane može potaknuti pojedince da daju maksimum pomoću niza dinamičnih neuronskih, fizioloških, bihevioralnih i kognitivnih procesa koji dovode do prilagodbe; s druge strane može ograničiti njihovo postojanje uzrokujući neuronske, fiziološke, bihevioralne i kognitivne promjene koje povećavaju njihovu ranjivost na razvoj bolesti. Izloženost takvim intenzivnim stresnim uvjetima ne samo da pokreće promjene u radu mozga, već u nekoliko minuta pokreće i molekularne promjene koje ljude izlažu riziku od razvoja simptoma depresije i posttraumatskog stresnog poremećaja.
Što se događa kada osoba razvije PTSP?
Osobe s PTSP-om uglavnom teže prolaziti kroz traumatični događaj iznova i iznova. Tako iznenada gube kontakt sa stvarnošću i doživljavaju vrlo intenzivnu nelagodu i teror. Ponekad mogu doživjeti stvarne amnezije povezane sa seizmičkim događajem, a u najtežim situacijama pacijenti s potpuno negativnom vizijom budućnosti mogu se samoozljeđivati ili pokušati suicid. Te se psihofiziološke reakcije obično javljaju mjesecima ili godinama nakon traumatičnog događaja, čak i ako se početak ranih simptoma obično opaža dva ili tri mjeseca nakon traume.
Koji je savjet za suočavanje s ovim problemom?
Važno je ne gubiti vrijeme i započeti terapiju što je prije moguće kada pacijenti pokažu rane simptome bolesti, prenosi Research Italy. Konkretno, u tim se slučajevima koristi kognitivno-bihevioralna terapija, koja započinje ubrzo nakon što se doživi trauma. Svrha joj je pomoći pacijentima u procesuiranju tragedije i usmjeravanju osjećaja. Terapiju obično provodi tim psihologa specijaliziranih za neposredne intervencije, ali unatoč terapiji, kod nekih ispitanika psihološka trauma može potrajati ili se pogoršati sve dok ne postane kronična.
Općenito, sa psihološkog gledišta, dvije kategorije ljudi koji su u najvećem riziku su djeca i starije osobe te se u tim slučajevima specifične strategije moraju usvojiti pojedinačno. Na primjer, kod djece se u psihoterapiju moraju uključiti i roditelji i učitelji, tako da se oko djeteta stvori mreža ljudi koji će ih podržavati dok ne ozdrave. Ovaj je program vrlo osjetljiv i mora se provesti odmah nakon traume. Naime, studije su pokazale da djeca koja su bila žrtve velikih trauma, u slučaju kasne intervencije, riskiraju usporeni tjelesni i kognitivni razvoj koji je kasnije teško nadoknaditi.