POSTOJI tendencija da se na umjetničke, matematičke ili znanstvene genije gleda kao na potištena stvorenja. Pomalo čudno, ali vrlo povezano s njihovom neobičnošću. Primjeri su Hemingway, Emily Dickinson, Virginia Woolf, Edgar Allan Poe i Amadeus Mozart. Briljantni, kreativni, izuzetni umovi - s tragičnom sklonošću tjeskobi.
Postavlja se pitanje postoji li izravna veza između višeg IQ-a i depresije? Za početak, viša inteligencija ne doprinosi nužno razvoju bilo kakve mentalne bolesti.
Međutim doista postoji određena predispozicija prema pojačanoj zabrinutosti, samokritičnosti i iskrivljenom, obično negativnom, svjetonazoru. U mnogim slučajevima ovi čimbenici stvaraju idealne uvjete za depresiju.
Uz to treba napomenuti da postoje iznimke. U našem društvu imamo briljantne ljude koji maksimalno iskorištavaju svoj potencijal ulažući ne samo u svoj život već i u samo društvo. Ipak, mnoge studije i knjige pokazuju ovu jedinstvenu vezu s depresijom, posebno kod ljudi s IQ-om iznad 170.
Osobnost visoko inteligentnih ljudi
Knjiga Kreativni mozak je štivo od velike pomoći za razumijevanje načina na koji funkcionira mozak najpametnijih i najkreativnijih ljudi. Neurologinja Nancy Andreasen u njoj pomno demonstrira značajnu tendenciju da genijalci u našem društvu mogu razviti određene poremećaje: bipolarni poremećaj, depresiju, napade tjeskobe, a posebno napade panike.
Čak nam je i Aristotel svojedobno pokazao da inteligencija ide ruku pod ruku s melankolijom. Genijalci poput Sir Isaaca Newtona, Arthura Schopenhauera i Charlesa Darwina patili su od dugih razdoblja neuroze i psihoze. Virginia Woolf, Ernest Hemingway i Vincent Van Gogh su poduzeli zastrašujući korak okončanja vlastitog života.
Međutim, uvijek je bilo tihih, neshvaćenih, osamljenih genijalaca koji su živjeli u svojim malim svjetovima. Odvojeni od stvarnosti koja im se čini previše kaotičnom, besmislenom i razočaravajućom.
Studije o visoko inteligentnim ljudima
Sa svojom kćeri Annom Sigmund Freud proučavao je razvoj skupine djece s kvocijentom inteligencije iznad 130. U svojoj je studiji otkrio da ih je gotovo 60% na kraju razvilo veliki depresivni poremećaj.
Tu je i proslavljeni rad Lewisa Termana, pionira obrazovne psihologije s početka 20. stoljeća.
Bilo je to 60-ih godina kada je počelo dugo proučavanje visoko sposobne djece. Djeca s IQ-om iznad 170 sudjelovala su u jednom od najpoznatijih eksperimenata u povijesti psihologije. Tu djecu su zvali "termitima". Tek 90-ih godina došlo je do izvlačenja nekih važnih zaključaka iz studije.
Inteligencija: teško breme
"Termiti", djeca Lewisa Termana koji su spomenutih 90-ih bili sredovječni odrasli, pokazali su vrlo zanimljive rezultate. Ustanovljena je veza između visoke inteligencije i niže razine zadovoljstva životom. Doduše, mnogi od njih stekli su slavu i važne pozicije u društvu. Ali mnogi su također pokušali samoubojstvo više od jednom ili su pali u navike ovisnosti poput alkoholizma.
Još jedan značajan aspekt koji otkriva ova skupina ljudi je posebna osjetljivost na svjetske probleme. Brige im nisu sadržavale samo probleme nejednakosti, gladi u svijetu ili ratovima. Visoko inteligentnim ljudima smeta egoistično, iracionalno i nelogično ponašanje.
Emocionalne slijepe točke visoko inteligentnih ljudi
Stručnjaci nam kažu da visoko inteligentni ljudi ponekad razviju disocijativni poremećaj osobnosti. Oni svoje živote vide izvana, poput pripovjedača koji koristi treće lice da vidi s pomnom objektivnošću, ali bez osjećaja da su u potpunosti dio toga.
Ova perspektiva uzrokuje "slijepe točke". To je koncept koji ima puno veze s emocionalnom inteligencijom, o čemu je Daniel Goleman govorio u zanimljivoj knjizi istog naslova. Ta perspektiva uzrokuje samoobmane, ozbiljne pogreške u percepciji.
Dakle, ono što visoko inteligentni ljudi često rade je isključivo fokusiranje na ono što nedostaje njihovoj okolini. Stvari koje nisu sinkronizirane, egoistični dijelovi svijeta, svijet u koji se ne mogu uklopiti. Često nemaju emocionalne vještine da pronađu mir u ovom zbunjujućem svijetu.
Još jedna stvar koju možemo zaključiti o visoko inteligentnim ljudima jest da im često nedostaje jedno kritično područje: emocije. To nas dovodi do drugog zaključka: možda bismo trebali dodati još jedan faktor IQ-u, piše Exploring Your Mind.