Način na koji roditelji komuniciraju sa svojom djecom može imati dugoročne posljedice na njihov emocionalni razvoj i odnos. Nekada uobičajene sarkastične fraze danas se smatraju toksičnima jer potkopavaju samopouzdanje djece i otežavaju otvorenu komunikaciju.
Stručnjaci upozoravaju da roditeljske riječi oblikuju dječju sposobnost povezivanja s drugima, a brojne studije potvrđuju kako neprikladna komunikacija može dovesti do emocionalnih problema u odrasloj dobi. Dakle, prema istraživanjima i stručnjacima, ovo su toksične fraze koje mogu udaljiti djecu od roditelja.
Roditelji koji očekuju od djece da slijede pravila koja sami ne poštuju šalju zbunjujuću poruku. Djeca prirodno oponašaju ponašanje svojih roditelja, što potvrđuje istraživanje Center on the Legal Profession, koje pokazuje da djeca često biraju ista zanimanja kao i njihovi roditelji.
Socijalna radnica Sherry Gaba ističe da roditelji koji nisu emocionalno zreli "često dramatiziraju male probleme i brzo postaju neprijateljski nastrojeni", što dodatno otežava usvajanje pozitivnih uzora u ponašanju, piše YourTango.
Ova fraza nekoć je bila čest način da se djecu natjera na poslušnost, no istraživanja pokazuju da zastrašivanje ostavlja dugoročne posljedice. Psiholog Jeffrey Bernstein upozorava da "vikanje često izaziva ogorčenost kod djece i udaljava ih od roditelja".
Djeca koja osjećaju strah umjesto razumijevanja rjeđe dijele svoje emocije, što ih čini ranjivijima na manipulaciju i narušava njihovu sposobnost zdravog izražavanja osjećaja.
Roditelji koji uskraćuju privatnost svojoj djeci često vjeruju da to rade radi njihove sigurnosti, no takav pristup može stvoriti osjećaj nepovjerenja i otuđenosti. Psiholog Carl E. Pickhardt preporučuje roditeljima da umjesto nametanja strogih pravila pokušaju otvoreno razgovarati s djecom.
"Postavljanjem manje pitanja i pokazivanjem poštovanja prema privatnosti tinejdžera, roditelji mogu postići veću otvorenost i povjerenje u odnosu", ističe Pickhardt.
Odbacivanje dječjih emocija usporedbom s težim životnim situacijama može dovesti do osjećaja izolacije i niskog samopouzdanja. Psiholog Jeffrey D. Shahidullah preporučuje roditeljima da umjesto omalovažavanja osjećaja "smanje pritisak na dijete i povećaju pozitivne interakcije", što pomaže u jačanju emocionalne povezanosti.
Emocionalne poteškoće djece ne mogu se umanjiti materijalnim uvjetima. Kada roditelji ne prepoznaju ili ne prihvaćaju osjećaje djece, mogu nesvjesno potaknuti povlačenje i emocionalnu distancu.
Jedno istraživanje pokazalo je da djeca koja se osjećaju odbačeno od roditelja imaju veći rizik od razvoja depresije i destruktivnog ponašanja. Umjesto odbacivanja emocija, roditelji bi trebali aktivno slušati i pružiti podršku jer "ljudi su društvena bića i trebaju zajednicu kako bi napredovali", zaključuje Shahidullah.