NAKON što su skupinu F prošli kao jedna od najboljih trećeplasiranih momčadi ovog Europskog prvenstva, pri čemu su u posljednjem kolu ostvarili nevjerojatnu pobjedu protiv Portugala, Gruziju je u osmini finala čekao nemogući zadatak. Momčad koja je do sada pokazala najviše. Španjolska.
U periodu od 18. minute i autogola Robina Le Normanda do pogotka Rodrija u 39. minuti je živjela nada za još veći šok. Tim pogotkom za 1:1 je splasnula, dok je onim Fabiana Ruiza u 51. minuti ugašena jer se pretpostavljalo što slijedi. Španjolska je pobijedila s 4:1, no unatoč tome, Gruzija će ostati jedna od najljepših priča ovog prvenstva.
Gruzija po starom sistemu ne bi ni bila na Euru
Lako je zaboraviti da Gruzija pod standardnim sustavom kvalificiranja na Europsko prvenstvo uopće ne bi bila ovdje. U skupini sa Španjolskom, Škotskom, Norveškom i Ciprom su završili na 4. mjestu s 9 bodova iza Škotske, pri čemu su slavili dva puta protiv Cipra, dok su jednom remizirali sa Škotima, a jednom s Norvežanima.
Upravo im je Španjolska, s kojima ih je sudbina spojila na ovom Euru, nanijela najteži poraz u povijesti kada su ih u Tbilisiju u tim kvalifikacijama razbili sa 7:1, dok su ih u Madridu pobijedili s 3:1.
Jedini način na koji je Gruzija mogla doći na ovo prvenstvo je preko Lige nacija. Tamo su u ligi C završili u svojoj grupi na prvom mjestu ispred Bugarske, Sjeverne Makedonije i Gibraltara, dok su u finalu nokaut faze izbacili Grčku na penale, čime su se po prvi put u povijesti kvalificirali na neko veliko natjecanje.
Gruzija je već imala ikone
Vidjeti Gruziju na Europskom prvenstvu je bilo neočekivano, no nije se radilo o potpunoj slučajnosti. Gruzija je oduvijek bila država u kojoj je nogomet bio omiljen sport i koja je iznjedrila neke ikone kao što su Shota Arveladze, Temur Ketsbaia, Kakha Kaladze, Levan Kobiashvili, Aleksandr Iashvili ili Georgi Kinkladze.
Još i u Sovjetskom Savezu su Gruzijci bili cijenjeni igrači pa je tako David Kipiani bio vizionar i pokretač svih akcija u Dinamu iz Tbilisija sedamdesetih i osamdesetih, u kojima su i osvojili Kup pobjednika kupova, dok je još ranije Mikheil Meskhi bio nazivani gruzijskim Garrinchom.
Ta nogometna kultura u kojoj se cijeni potez, dribling, tehnika i dalje je u porama gruzijskom nogometa, što se uostalom i najbolje vidi na njihovom trenutnom heroju, Khvichi Kvartskheliji, no Gruzijci su još prije njegovog stupanja na scenu shvatili da dugoročno to neće biti dovoljno.
Dugoročno planiranje koje je promijenilo sve
Prije 15 godina su vlada i nogometni savez Gruzije uložili ogroman novac u održavanje nogometnih terena, rekonstrukciju infrastrukture i osnivanje akademija kako bi sport napredovao i kako bi potencijalni talenti imali što bolje uvjete za rad.
Osam godina nakon tih ulaganja je Gruzija postala domaćin Europskog prvenstva za igrače do 19 godina, a prošle godine su s Rumunjskom organizirali Europsko prvenstvo za igrače do 21 godine. Poznata je i slika iz 2013. gdje Cristiano Ronaldo otvara akademiju u Tbilisiju, a na slici s njime se nalazi nekoliko dječaka, među kojima i Kvaratskhelia, od kojih će njih sedam završiti u reprezentaciji.
Pored infrastrukture, Gruzijci su dovodili velik broj trenera, skauta, fizioterapeuta i analitičara iz zapadne Europe koji su godinama radili što unutar saveza, što u njihovoj ligi, u svrhu razvijanja nogometa i težnji da se on približi europskom standardu.
Brendiranje pod Sagnolom
Posljednji dio slagalice je bio zapošljavanje Willyja Sagnola, nekadašnjeg braniča Bayerna i Monaca. Sagnola su u Gruziju privukli Kobiashvili i Iashvili, nekadašnji protivnici iz Bundeslige. Sagnol je prije toga vodio Bayern u jednoj utakmici te Bordeaux u dvije nepune sezone, no za sebe je tvrdio da mu puno više leži vođenje reprezentacije.
Kao izbornik mlade reprezentacije Francuske je Sagnol upisao šest pobjeda i dva remija u godinu dana na njihovom čelu, a ekipa mu je imala gol razliku od 23 zabijena gola i 0 primljenih. Njegov rad u tim mladim kategorijama je privukao Gruzijce jer su se i oni u potpunosti fokusirali na pomlađivanje momčadi.
Sa Sagnolom kao izbornikom je krenula i potpuna promjena brenda reprezentacije. Reklame, pozivi na utakmice, biranje maskote, na svaki mogući način se pokušalo reprezentaciju približiti publici i natjerati što više mladih da upisuju nogometne akademije.
Proces dug 15 godina je polučio rezultate jer je Gruzija napravila čudo ne samo kvalificiranjem na ovo prvenstvo već i rezultatom na njemu, pri čemu su promovirali mnogo igrača, od kojih su neki bili doduše poznati i prije prvenstva.
Gruzija nije samo Kvaratskhelia
O Kvaratskheliji i njegovom statusu u Napoliju se već sve zna, no dva igrača koja su se uz njega istaknula, a koja široj javnosti koja će pogledati tek nekoliko nogometnih utakmica godišnje nisu poznata, su vratar Giorgi Mamardarshvili i napadač Georges Mikautadze.
Mamardarshvili je sada već treću sezonu golman Valencije te je pratiteljima La Lige dobro poznat, no ono što je možda manje poznato je da je pred ovo prvenstvo bio treći najbolji golman Europe po broju obranjenih velikih prilika. Razlika između njega i prvog je pak toliko mala da je skoro pa nebitna.
Grafika: Sofascore
Pored toga što je možda i najbolji golman Europe samo ako gledamo parametar branjenja udaraca, u samom vrhu je i po pitanju izlazaka na centaršut, dok mu je jedina mana nešto slabija igra nogom, odnosno to što ne sudjeluje u izgradnji igre kao neki moderni golmani danas.
Mikautadze je pak prošao nekoliko različitih francuskih akademija, a skrasio se u Metzu gdje je prije dvije sezone bio najbolji strijelac kluba, a ujedno i druge francuske lige. Prošle sezone ga je kupio Ajax, no nakon što nije zabio u prvih devet utakmica, vratili su ga na posudbu u Metz, gdje je zabio 14 golova u 20 utakmica. Metz ga je otkupio, no pitanje je koliko će se dugo tamo zadržati.
Grafika: Sofascore
Gruzija međutim nije ekipa koja živi od tri igrača. Giorgi Kochorashvili se pokazao kao jako zanimljiv zadnji vezni s dobrim osjećajem za otvaranje ofenzivne tranzicije, dok je Giorgi Chakvetadze bio drugi najbolji kreator prilika u Championshipu, a i ovdje se pokazao kao solidan igrač u duelu.
Kada pogledamo čitavi popis igrača Gruzije, jako ćemo malo vidjeti onih koji ne igraju negdje u centralnoj ili zapadnoj Europi. Ako izuzmemo rezervne golmane, pronaći ćemo samo jednog igrača koji igra u Gruziji, dvojicu iz azijskih klubova te jednog iz ukrajinskog, dok su drugi svi otišli zapadno.
Također je primjetno kako je riječ o poprilično mladoj momčadi čiji prosjek godina kvari samo rezervni vratar. Od igrača u polju samo četvorica imaju 32 godine ili više, dok se većina ostalih vrti oko 23 do 28.
Kombinacija talenta i ozbiljnog rada
Svi ti elementi su došli na vidjelo na ovom Euru. Gruzija je sjajno iskombinirala talent svih tih mladih igrača koje trenutno ima na popisu, pri čemu je onaj Kvaratskhelije i Mamadarshvilija vanserijski, s ipak određenom dozom taktičke zrelosti koja možda prije nije postojala.
Koliko god je Mamadarshvili izvlačio tu momčad u svakoj od utakmica, neki su segmenti igre djelovali jako dobro izrađeno te nisu bili plod isključivo individualne genijalnosti. Upravo protiv Španjolske smo vidjeli koliko se brzo i direktno otvaraju u tranzicijama te kako u samo tri do četiri poteza mogu doći do protivničkog šesnaesterca.
Njihovi igrači su kroz čitav period na Euru pokazali sjajno razumijevanje u ofenzivnom kretanju bez lopte te u iskorištavanju slobodne role Kvaraskhelije, kao i duel igre te proboja jedan na jedan Mikautadzea.
Iako je protiv Španjolske bilo nemoguće 90 minuta držati zatvoreni prilaz, postojali su dugi periodi tijekom te utakmice u kojima je Gruzija jako dobro duplirala njihova krila koja su najopasnija na ovom prvenstvu, dok su istovremeno sjajno iskakali na igrače koji su tražili prostor po lijevom i desnom unutarnjem koridoru.
Španjolska u prvih 45 minuta nije uspjela kreirati niti jednu veliku priliku, već je Rodri morao sjajno pogoditi za izjednačenje, a i za vodstvo od 2:1 je bio potreban nemoguće dobar centaršut Laminea Yamala.
Težina poraza je bila nebitna jer je Gruzija već svoje napravila
Gruzija se dakle kroz taj period nije prevrnula na leđa, već je najjača momčad turnira morala iskoristiti svoja najjača oružja kako bi ih probila. Raspad je nakon toga bio očekivan, no srećom ipak nije ispao ponižavajući.
Međutim, čak i da je Gruzija stradala teže, oni su s ovog turnira otišli uzdignute glave. Za zemlju čiji je bazen talenata limitiran, koja prolazi takvu političku situaciju da se kritičari trenutne vlade smatraju državnim neprijateljima i čija je budućnost u političkom, a sukladno tome i sportskom smislu jako neizvjesna, ovo je povijesni uspjeh.
Makar nakratko usrećili su i ujedinili društvo koje nije potpuno sigurno u kojem smjeru ide, a istovremeno su dokazali koliko dugoročno mogu značiti investicije i procesi uz očuvanje postojeće nogometne kulture.