Biliću novi otkaz: Još jedan dokaz da su mu imidž i PR najveće trenerske kvalitete

Foto: Screenshot; Twitter

DVA OTKAZA u jednako toliko klubova koliko je vodio nakon reprezentacije Hrvatske, gdje je također dobio jedan ciklus previše nakon debakla u kvalifikacijama za SP 2010, ozbiljno testiraju još uvijek aktualnu tezu o Biliću kao "našem najperspektivnijem treneru" i to po barem dva kriterija.

I nakon što u Bešiktašu, kao i u Lokomotivu, opet "nije imao sreće/vremena/kvalitetne igrače", ali je oba puta imao bogovski honorar i spoznaje gdje dolazi i što se od njega traži, Biliću se tepa da je potencijal, bez obzira što nije maturant HNS-ove akademije nego 46-godišnjak, iza kojeg je ni manje ni više nego 11 godina trenerskog iskustva i to na visokoj razini, vođenje reprezentacija i bogatih klubova u jakim ligama.

"Najbolji i najperspektivniji hrvatski strateg" s 11 godina staža i niskom neuspjeha

Nadalje, teško je nekoga tko u pokušaju kvalificiranja na četiri velika natjecanja na klupi najbolje mlade hrvatske reprezentacije od samostalnosti i jako dobre seniorske reprezentacije, ostvari polovičan uspjeh (s mladom nije uspio otići na EP, sa seniorskom na SP, dok je s A vrstom otišao na oba EP-a koja je pokušavao doseći), dok prelaskom na klupski režim rada doživi debakl (Lokomotiv) i neuspjeh (Bešiktaš) i na oba mjesta zasluženo dobije otkaze, nazivati "odličnim trenerom".

Možda Bilić doista je "najbolji hrvatski strateg" i "najveći trenerski potencijal" koji imamo, ali onda to više govori o stanju na ovdašnjoj trenerskoj sceni, nego o njegovim stvarnim (velikim) kvalitetama, koje njegovi zagovornici ne prestaju isticati iako Bilić već dulje vremena čini sve kako bi ih demantirao.

Bilić i njegove momčadi pucaju pod pritiskom i gube kad je najpotrebnije

Bilić kao trener za sada tek pokazuje da nema "ono nešto", ili kako već želite nazvati trenera koji ništa nije osvojio, iako je vodio odlične  reprezentacije i klubove s velikim budžetima, kojem momčadi gube u produžecima, sudačkim nadoknadama, na penale ili se sunovrate kada je najpotrebnije zadržati prisebnost i pokazati klasu na terenu i klupi - na kraju sezone ili natjecanja, primajući nevjerojatne golove i prosipajući ključne bodove protiv nedoraslih ekipa koje im na početku prvenstva ne bi mogle ništa, ali kada je trofej ili veliki uspjeh na vidiku, Bilić puca pod pritiskom, dokazalo se i ove sezone u Bešiktašu.  

Javne prozivke i packe koje mu dijele najveće zvijezde klubova u kojima je dobio otkaze, pokazuju da nema potreban autoritet

Dok su mu u Hrvatskoj igrači bili skloni jer je polovici u reprezentaciji bio skoro vršnjak, a drugu polovicu je iz mlade uveo u seniorsku reprezentaciju, a sve ih je vodio prijateljski, u surovom klupskom svijetu koji raskošno plaća, ali ne dopušta greške, glavne zvijezde momčadi koje je do sada vodio otvoreno su ga i ozbiljno kritizirale (Glušakov, Ba), što dokazuje da nema potreban autoritet.

Kada važemo dosege, vještine i sposobnosti bilo kojeg trenera, jedan od ključnih kriterija njegov je učinak u velikim, ključnim utakmicama, protiv najjačih protivnika i suparnika. Prilično porazno po Bilića zvuči da je od davnog lipnja 2008., kada je Bilićeva Hrvatska u skupini na EP-u pobijedila Njemačku do danas, svoju reprezentaciju/klub vodio do trijumfa protiv velikana samo dva puta: Kod Turske u dodatnim kvalifikacijama za EP 2012. kao izbornik Hrvatske, te u ožujku ove godine kada je s Bešiktašem posrnuli Liverpool izbacio na penale u prvoj nokaut rundi Europa Lige. Prije ljeta 2008 dva puta je trijumfirao protiv Engleske, pa se tada, ne samo zato što je bio bitno mlađi nego danas, s punim pravom moglo govoriti ne samo o najperspektivnijem, nego i o najboljem hrvatskom treneru.

Velike utakmice razotkrivaju mit

Koliko je ipak trenerski nezreo pokazao je u velikim utakmicama koje su slijedile: pred kraj produžetaka u četvrtfinalu Eura 2008., dok je njegov suparnik Terim igrače raspoređivao za zadnji juriš, Bilić je sa svojima slavio pobjedu koje nije bilo, da bi im se nakon primljenog gola za izjednačenje i penale pridružio u tugovanju kao da su već ispali, umjesto da ih digne i osokoli pred raspucavanje, pa su njegovi izabranici jedanaesterce izvodili poput splitovaca u finalu Kupa. Što se tiče kvalifikacija za SP koje su slijedile, Englezi su mu pod Capellom s kamatama vratili za neuspjeh u prethodnom ciklusu, pa je Bilić završio s devet primljenih golova u dvije utakmice, a nije uspio pobijediti ni druge konkurente Ukrajince. Kvalifikacije završio tek treći, bez plasmana na SP.

Ostao je za još jedne kvalifikacije (EP 2012) iako je "imao nekoliko odličnih ponuda", ali sve te potencijalne poslodavce nije uvjerio u trenerske kvalitete u skupini, gdje velikog protivnika nije mogao pobijediti jer ga nije ni bilo, ali je njegova Hrvatska sramotnom igrom poražena u Gruziji i Grčkoj, pa je morala u dodatne kvalifikacije, gdje je slijedio trijumf u Istanbulu i posljednik na onog Bilića iz ere 06-08. Na Euru konačno se činilo da je Španjolska njegov novi veliki trofej, ali iako u nokdaunu, na kraju je pobijedila Furija.

Od ovdašnje javnosti se nakon Eura oprostio kao da je pokorio Europu

Iako nije prošao skupinu na zadnjem velikom natjecanju s Hrvatskom, od ovdašnje javnosti oprostio se kao da je on, a ne Del Bosque pokorio Europu i u moru ponuda za početak klupske trenerske karijere odabrao moskovski Lokomotiv. Tamo ne može biti govora o novom Bilićevom skalpu, jer jedini obezglavljen završio je on, nakon što je njegova momčad sezonu završila na devetom mjestu, što je najgori plasman tog kluba od početka ruske lige ('92.) Naravno da moskovski Lokosi nisu od Bilića očekivali da u prvoj sezoni sruši Zenit i CSKA, ali podrazumijevao se plasman u Europu, nikako ne "Liga za opstanak".

Nakon debakla u Moskvi. činilo se da je u Istanbulu pronašao "novi Split i Hajduk"

Nakon otkaza u Moskvi Bilić se "želio odmoriti", ali u ljeto 2013. nije mogao odoliti jednoj od novih ponuda. Bešiktaš je odbio Bielsa, Kayserispor nije puštao Prosinečkog, Sušić je procijenio da će nakon SP-a s BiH vrijediti više, pa su se okrenuli staroj želji Biliću. Prvu sezonu završio je na trećem mjestu, iza jedinih konkurenata Fenerbahčea (12 bodva manje) i Galatasaraya (-3). Ovog ljeta Biliću se ukazala sreća, iako se često žali na njen izostanak: Fenerbahče je kažnjen zbog namještaljki, pa je Bešiktaš ušao u borbu za Ligu prvaka, iz koje ga je tijesno izbacio Arsenal. Naravno, to treneru, kojeg su i ovdje ispočetka obožavali uprava, igrači, navijači i novinari, nitko nije uzeo za zlo, posebno jer je brzo zauzeo prvo mjesto u prvenstvu, a u skupini EL imao je sjajne rezultate. Prolaz skupine euro-kupa brzo je osiguran pa su rasli apetiti i nakon prolaska lošeg Liverpoola maštalo se o osvajanju EL (Brugge je ove snove grubo raspršio već u sljedećem kolu i to u Istanbulu), ali glavni cilj bio je poznat i dohvatljiv: prvi naslov prvaka nakon šest godina.

Bilić iz jedne "kašete brokava" upada u drugu: Bešiktaš trenera mijenja dva puta godišnje, dužan je oko 80 milijuna eura, a naslov čeka od 2009., pisali smo kada je preuzeo klub gdje sada odbrojava zadnje dane. Ali, kao i spasitelji njegovog Hajduka, Bilić ne može kukati da "nema para", jer on to nije osjetio na svojoj plaći i klub mu je od Chelseaja kupio Dembu Ba, kao što se ne može žaliti da je "preveliki pritisak". Uostalom i sam je hvaleći atmosferu i gradu i klubu govorio da ga podsjećaju na Split i Hajduk. Iako Galata i Fener financijski bolje stoje i imaju nešto bolje momčadi, nipošto nisu neuhvatljivi ili nedodirljivi Bešiktašu, pokazalo se to i ove sezone, iako je Bilićev klub hendikepiran neigranjem na svom stadionu, jer dok se na sagradi novi, utakmice igra na Olimpijskom u Istanbulu.

U sedam istanbulskih derbija ostao je bez pobjede uz pet poraza

Ali, ni ostali istanbulski velikani nikako nisu pošteđeni potresa ni manjkavosti, a vode ih Ismail Kartal i Hamza Hamzaoglu, što su imena koja ne bi smjela impresionirati Bilića, koji je i ovdje pokazao da nije čovjek za najveće utakmice: U dvije sezone i sedam istanbulskih derbija s Fenerbahčeom i Galatasarayem, zabilježio je dva remija i pet poraza.

Bitno je naglasiti koliko je Bilićev Bešiktaš inferioriran u susretima protiv dva kluba s kojima se bori za vrh tablice i naslov prvaka iz nekoliko razloga; jedan je opći - igračima i navijačima rezultati derbija i utakmica s najvećim rivalima imaju posebnu težinu, a Bešiktaševi se kao što vidimo, nemaju sa čim pohvaliti kada ih zadirkuju po gradu. Uostalom, kada je uprava Bešiktaša jučer odlučila prekinuti suradnju s Bilićem, kao jedan od dva glavna razloga naveli su njegov očajan skor s konkurentima iz europskog i azijskog dijela megapolisa.

Izgubio naslov i protiv velikih i protiv malih

Drugi je kvalitativni ponor između velike trojke i ostatka lige, jer Istanbul Basaksehir i Trabzonspor za trećeplasiranim Bešiktašem kaskaju čak desetak bodova, pa se činilo da će u konačnom raspletu ovog burnog i uzbudljivog foto-finiša međusobni omjeri i rezultati između velikana imali ključnu ulogu.

Ali, Bilićeva momčad pred kraj prvenstva je nizom kikseva i protiv momčadi iz sredine i donjeg dijela tablice sama sebe eliminirala iz troboja za naslov, pa joj je sada nevažan subotnji derbi u predzadnjem kolu kod Galatasaraya, kojem su prepustili naslov nizom loših utakmica protiv malih klubova. Možda je i tako bolje za Bilića, jer nakon što smo se podsjetili njegovih rezultata protiv najvećih rivala, jasnije je zašto mu ipak nikako ne bi odgovaralo da prvenstvo odlučuje kod jednog od dva izravna konkurenta za titulu.

Ne stoji pri tome argument kako mu se momčad ispuhala igrom do kraja na tri fronte; iz Kupa je ispao jer ga je igrao s drugom momčadi, a prvo mjesto u prvenstvu predao je mjesec dana nakon ispadanja iz Europe i to nizom velikih kikseva protiv klubova koji imaju po 20-ak bodova manje od Bešiktaša.

Daleko je od uzora Simeonea

Njegova momčad možda po imenima je nešto lošija od gradskih rivala, ali je gladna trofeja i uspjeha, a Bilić je došao da podigne klub i osvaja pehare. S obzirom da je do oba cilja morao doći preko jedinih suparnika, rezultati posljednje dvije sezone pokazuju da to nije u stanju. Uostalom, sam je rekao: Nisam došao u Bešiktaš biti treći, želim biti kao Simeone.

Bilić nipošto nije Simeone, karizmatik koji znanjem, mudima, fanatizmom i autoritetom, igrače i publiku baca u trans, pa pod njegovim moćima prvi igraju a drugi navijaju kao što inače ne bi mogli. Bilić je trener koji poznaje nogomet, ali može funkcionirati u sređenim okolnostima, uz kredit i na duge staze. Do sada nije dokazao da je onaj koji momčad baca preko ruba, niti da u ključnim trenucima ima dovoljno hrabrosti ili vizije.

"Evo me ovdje iako imam sedam ponuda iz Engleske" govori svima koje počasti svojim dolaskom u klub

Zašto nakon svega navedenog, Bilić i dalje ima toliko fanova i poslodavaca koji mu opet neće dati da se malo odmori?

Zato što iznimno uspješno vozi na pogon stare slave i imidža intelektualca, poliglota i rokera u kopačkama, kojem su i Moskva i Istanbul najljepši gradovi, a i Lokomotiv i Bešiktaš najdraži klubovi, koje je odabrao "iako je imao sedam ponuda iz Engleske", što nikad ne propušta naglasiti. Bilić je, kao što kaže slogan iz stare reklame za auto-gume, "prilagodljiv svakoj podlozi", pa će Ruse šarmirati pričanjem na njihovom jeziku, Turke bradom kakvu nose imami, a na oba mjesta će, kao i u sutra u West Hamu, oduševljeno govoriti da "želi ostati deset godina".

Novinari šire legende o njemu, pa ga reputacija i imidž prodaju uspješnije nego rezultati

Nogometna svjetina obožava ove štoseve, kao što novinari padaju ničice pred tipom koji u dosadnom trenerskom miljeu strši kao ekscentrik jer sluša Maidene, istetoviran je i na Wembleyu nosi vunenu kapu poput ujaka Alberta, a umjesto recitiranja frazetina o davanju 120 posto svojih mogućnosti i taktičkih začkoljica, priča o socijalizmu i Isusu.

Zbog svega toga sportski novinari, koje je beskrajno lako impresionirati od Kremlja preko Aje Sofije do Big Bena (sjetimo se samo kako su mu u Hrvatskoj jeli iz ruke) šire legende o njemu, pa ga tako stvorena reputacija, imidž i aura prodaju uspješnije nego rezultati, kojih već godinama nema.