Jeste li ikada razmišljali zašto suvremena zelena ljevica ne može prikupiti glasove populacije koju ljevica navodno zastupa? Najmanje glasova dobiva od klasičnih radnika, ljudi s nižim primanjima, ljudi koji obavljaju loše plaćene i često fizički naporne poslove. Ljevica dobiva najmanje glasova upravo od kategorija ljudi koje navodno štiti i koje navodno predstavlja – ljudi koje smo nekada zvali radničkom klasom.
Opsesija biciklima
Vrhunski primjer za to vam je opsesija zelene ljevice – biciklima. Imamo toga i u Zagrebu. Znate svi koji se barem povremeno vozite po Zagrebu kako su prometne gužve užasne. I čime se naša nova zelena ljevica bavi? Biciklima.
Svi bi se trebali voziti biciklima i problem riješen. Svi na bicikliće, pa pedalirati, pa nema gužvi, nema automobila (bljak automobili, taj liberalno-buržujski simbol slobode kretanja) i najvažnije – ako postavimo dovoljno biciklističkih staza po gradu, ne moramo ništa sustavno rješavati oko javnog prijevoza. Malo boje po kolniku, malo uzeti automobilima, svi na bicikliće i nema gužvi.
Kako fina urbana elita zamišlja dolazak na posao
Malo morgen. Štos s biciklima vrijedi ako vam je djed partizan oslobodio stan u centru ili ako ste financijski visoka klasa (ne srednja, ne viša srednja, nego visoka klasa, bogataši!) koja je mogla kupiti stan u centru.
Štos s biciklima vrijedi i ako ste dovoljno visoko na društvenoj ljestvici da na poslu imate ormar za rezervnu odjeću i tuš, jer niti je odjeća za bicikliranje primjerena poslu niti nešto ugodno mirišete u ljetnom razdoblju godine nakon bicikliranja.
Tko u Hrvatskoj ima tuš na poslu? Nema ni većina boljih firmi! Osobno sam radio u dosta dobrih firmi i samo jedna je imala tuš, i to samo u ženskom WC-u. Ne možeš doći na posao koji zahtijeva bilo kakav dress code u odjeći za bicikliranje i još se nadati da marketing proizvođača dezodoransa nije lagao kada je na dezić stavio da traje 72 sata (jest – lagao je).
Tuš i garderobu imaju neki vrlo elitni uredi gdje se rade fini poslići za fine novce, gdje ne radi radnička klasa, nego oni malo više na društvenoj ljestvici.
Zagreb je realno jako loš grad za odlazak na posao biciklom. To je samo za buržuje
Štos s bicikliranjem od kuće do posla u gradu veličine Zagreba (a zbog zemljopisnog položaja Zagreb je površinski jako velik) vrijedi ako ste fina, uglađena visoka klasa, kako bi se nekada reklo - buržuji.
Uglavnom, ako ste buržuj, i to onaj prazni o kakvima je Krleža pisao drame, možete predlagati da se prometni problemi ogromnog grada rješavaju tako da radnička klasa biciklira.
Jer, eto - vidite, vi uredno biciklirate od svog stana do kilometar udaljenog ureda. Ako radite na televiziji ili u kazalištu, onda kao ekološki svjesni i lijevi biciklirate možda i pet kilometara, ali nećemo o tome da vas na poslu čeka tuš, garderoba sa službenom odjećom, frizer i šminker. Lako tako…
Usporedba sa zapadom
Naravno, reći će neki kako u nekim zapadnim zemljama svi bicikliraju, ali u tim zemljama često preko pola građana živi kao podstanari pa uzmu stan na kilometar od posla. U nas - putujete od tamo gdje ste mogli priuštiti kredit ili gdje su vaši gradili kuću.
Ako radite kod Doma sportova, a djed vam je sagradio kuću na nekadašnjem obiteljskom vinogradu u Gornjoj Dubravi – imate prilično kilometara za prijeći. Nećete uzimati podstanarski stan kilometar od posla!
Da ne spominjem i činjenicu temperaturnih razlika ljeto-zima u kontinentalnoj Hrvatskoj. I koliki broj ljudi iz zdravstvenih razloga ne treba biciklirati na plus 35, koliko je u nas redovito zadnjih godina.
Za tako nešto morate biti potpuno zdravi, a sustav koji se temelji na tome da ste potpuno zdravi - loš je i okrutan. Naravno da ima ljudi koji mogu i hoće biciklirati na plus 35, srećom da ih ima, ali to nije sustavno rješenje.
Zamislite stajati osam sati na poslu i onda biciklom kući
Posebna razina licemjerstva naše ekološke zelene ljevice je upravo prema onoj pravoj radničkoj klasi, ljudima koji ne rade u uredima, koji ne sjede za kompom osam sati ili ne filozofiraju o budućnosti potpomognuti javnim novcem preko natječaja za nevladin sektor.
Zamislite nekoga da biciklira do trgovačkih centara na periferiji, mjestima gdje rade tisuće ljudi u Zagrebu. Trgovca, češće trgovkinju koja stoji 8 sati na nogama (u trgovini se uglavnom ne smije sjediti za radnog vremena), pa onda iza 21 sat, kada završi radno vrijeme, biciklira po zagrebačkoj magli desetak kilometara do kuće. Zamislite ljeti, kada na onih 35 ide do posla biciklom, jer je to, eto, po nekima magično rješenje prometnih gužvi…
Zamislite građevinskog radnika ili radnika u kuhinji (ovaj barem ima tuš i garderobu) kako nakon smjene veselo sjeda na bicikl i ide "zdravo živjeti" i pedalirati kilometrima do kuće.
Odradite samo jednu jedinu smjenu u kuhinji - nikakav bicikl do kuće vam neće pasti na pamet. Apsolutno vam neće pasti na pamet koristiti prijevoz koji predlažu lijevo orijentirani urbani napredni likovi (koji barem sami sebe proglašavaju takvima dok ih netko drugi služi, hodajući kao konobar osam sati i više).
Popravite javni prijevoz i ne izmišljajte gluposti
Da, Zagreb ima problem s automobilima. Ali ima ga prvenstveno jer je javni prijevoz užasan i što ste takvim javnim prijevozom prisilili ljude da se voze automobilom. Ponudite ljudima smisleni javni prijevoz.
Ponudite ljudima prijevoz koji je pouzdan u minutu, koji ne dijeli prometnice s automobilima (jako važno, samo proširenje mreže tramvaja i broj tramvaja ne mogu riješiti problem), dakle javni prijevoz koji radi i u doba kada radnička klasa ide na posao i kada ide kući - a to je danas i 6 ujutro i 22 navečer.
Dajte javni prijevoz koji ne kasni, jer nemaju svi fine uredske poslove gdje samo javiš šefu da si zapeo pola sata ili sat. Trgovina, skladište, puno toga mora biti otvoreno u minutu. Ne možete tek tako zakasniti bez posljedica. Učitelj i nastavnik moraju doći na vrijeme – inače im razred ode. Netko tko nije radio u tim poslovima gdje vrijedi ona "the show must go on" to ne razumije.
Zašto nemamo gradsku željeznicu i metro?
Takav javni prijevoz traži ulaganja. Da, gradska željeznica traži dogovore s državom (zašto već nije napravljena do aerodroma, pa da možeš ujutro napraviti check-in u centru i sat i pol pred let samo ugodno sjesti u vlak). Zašto nemamo ni u naznaci metro, normalan način prijevoza u ovakvim gradovima?
Zagreb treba tračni prijevoz, i to onaj koji ne dijeli ceste s automobilima, jedino takav može biti brz i pouzdan. A kako tramvaji i autobusi ne funkcioniraju više dobro, jer grad je kakav je – evo biciklići kao rješenje! Naravno, treba i biciklističkih staza, neka bicikliranja, ali ono nije rješenje za zagrebačke gužve. Može ponešto pomoći, ali nije rješenje.
Zelena ljevica pokazuje bezosjećajnost i licemjerstvo
Zato vam naša ljevica ne dobiva glasove radničke klase, one za koju se navodno zalažu. Dobar dio te ljevice se ponašao kao vozač Tesle koji je kupio auto od 70.000 eura uz državni poticaj, plaća ga iz prihoda firme i kada na semaforu vidi nekoga u Golfu 3 dizel, tko ide tim starim Gofom na posao za minimalac, pomisli: "Vidi ovog smrdljivca u Golfu, uništava nam planet umjesto da je ekološki svjestan kao ja u Tesli!" To je ta lažna intelektualna nadmoć.
Ljevica gubi na izborima jer je licemjerna. Ideali moderne zelene ljevice su ideali samozaljubljene više srednje klase ugodnog života koja voli sebe predstaviti kao neke napredne, socijalno osjetljive i pune pozitivnih, kako bi se reklo, vibri. U suštini su potpuni licemjeri. Idejno šuplji, bez dodira sa stvarnošću, bez znanja za stvarne reforme i bez hrabrosti da išta bitno promijene.
Žalit će se da ih birači nisu prepoznali. Itekako su ih prepoznali - kao licemjere
Da me ne shvatite pogrešno, rekreativno, biciklirajte - super je to aktivnost, ako vam odgovara bicikliranje do posla, koristite bicikl kada možete.
Ako imate par kilometara i radite u uredu, može to biti lijepo i zdravo i povoljno rješenje. Međutim, ako netko ide nametati bicikliranje kao super prometno rješenje u Zagrebu - sutra će pričati kako ga birači "nisu prepoznali". A to je krivo. Prepoznali su ga. Jako dobro su ga prepoznali kao licemjera i lijevog urbanog zelenog elitista koji misli da svi imaju fine i ugodne životne i radne uvjete kao i on sam.