PROFESOR Pravnog fakulteta u Zagrebu Ivan Koprić, rođen 1965. u Vrbovcu, jedan je od najvećih stručnjaka za javnu upravu u Hrvatskoj i jedan od najistaknutijih zagovornika reforme javne uprave u hrvatskoj javnosti.
Koprić je autor je ili suautor više od 20 knjiga, više od 110 znanstvenih i preko 180 stručnih i drugih radova, od čega je značajan broj objavljen u inozemnim publikacijama. Nedavno je objavljena i njegova najnovija knjiga “Uspavano srce demokracije” sa znakovitim podnaslovom “Lokalna samouprava za građane i zajednicu”. Riječ je o 52 kolumne koje je Koprić napisao za lokalni Vrbovečki list od 2012. do 2018. godine, a koje kritički analiziraju i nude pregršt ideja za reformu javne uprave.
Profesor Koprić se rado odazvao Indexovom pozivu da čitateljima preporuči svojih pet omiljenih knjiga.
“Pročitao sam jako puno knjiga raznih žanrova, s tim da sam beletristiku i poeziju puno više čitao u mlađim danima. Nije me trebalo tjerati čitati lektiru, gutao sam sve što sam našao u bibliotekama koje su mi bile dostupne. Kasnije su pretezale znanstvene i stručne knjige, ali i dalje nađem vremena za lijepu književnost. Zapitan za izbor pet knjiga najprije sam napravio širi popis od deset pa onda probirao i odabrao pet koje su meni najdraže ili najupečatljivije. Svaki takav izbor je naravno subjektivan pa utoliko tek slaba indikacija za sve druge. Mislim da svatko treba čitati što mu paše, bez ikakvog nametanja od autoriteta bilo koje vrste. Jedini je grijeh za svakog pismenog čovjeka – ne čitati. Kao dječak sam razmišljao o starim knjigama koje sam našao doma koje su naručivali moji pradjed i djed, kao što su Krvavi sabor križevački Milutina Mayera iz 1935. ili Genoveva Christopha von Schmida iz 1910. Poticalo me to da i sam što više čitam, tako da sam neke knjige znao pročitati u enormno kratko vrijeme. U prvom sam razredu za odličan uspjeh dobio slikovnicu Krava na mjesecu koja je napravljena po istoimenom animiranom filmu Dušana Vukotića, kojom sam bio oduševljen, jednako kao i svojim uspjehom u školi. Čitao sam i poeziju, ali nju sam čitao na drugačiji način nego beletristiku, pjesmu po pjesmu, preskačući one koje mi se nisu sviđale, a uporno čitajući one koje su me očarale. Volio sam čitati i pustolovne knjige, putopise, i štošta drugo. Čak i znanstvenih knjiga ima lijepo napisanih, kao i onih drugih, ali njih nisam uvrstio u ovaj izbor. Od pet preporučenih tek je jedna knjiga poezije, a pritom nanosim nepravdu mnogima koje cijenim i volim. Nekako su romani i novele one forme koje su mi se nametnule u ovom izboru. Najviše volim kad me uz neko djelo veže uspomena na osobu, koja mi je knjigu preporučila ili poklonila. Uglavnom, odavno sam zaražen čitanjem”, kaže nam Koprić.
Gitanđali - Rabindranath Tagore
U maloj kasarni pored Karlovca imali smo biblioteku u kojoj je radio vojnik, fizički slabašan, ali vrlo zanimljiv, s Kosova. Zaboravio sam mu ime, ali s njim sam često razgovarao o Tagoreu pa sam po povratku iz vojske kupio Gitanđale. Uz njegovu poeziju vežem impresije cvijeća, šarenila, topline, ljubavi, života, energije i – jednostavnosti koju je istodobno i lako i teško razumjeti. Divna lirika.
Srce tame - Joseph Conrad
Novela o kolonijalizmu u Africi, belgijskom brodu i istraživaču Kurtzu koji u egzotičnom svijetu oko rijeke Kongo pod pritiskom bjesomučne ambicije i popratnih okolnosti gubi moralne standarde i ulazi u strašno srce tame fascinirala me kad sam ju pročitao. Vjerujem da je tema kolonijalizma, njegovih novih formi te nejednakosti i nepravdi i danas svima razumljiva pa utoliko čitanje ove knjige nema samo književnu vrijednost, nego nas upozorava i na slabosti osobnih moralnih zasada. Preispitivanje moralnih imperativa potrebno nam je i u životu, u poslovanju, a ni u današnjoj znanosti i istraživanjima nipošto nije suvišno.
Noćni vlak za Lisabon - Pascal Mercier
Prvi boravak u Lisabonu me impresionirao, propješačio sam ga uzduž i poprijeko, prošao okolicu, jeo u starim dijelovima grada, nastojao vidjeti i upoznati kako žive domaći ljudi. Kasnije sam ga posjetio još par puta. Uz to, poznajem neke kolegice i kolege, donekle razumijem mentalitet. Zato mi je ovaj roman posebno zanimljiv i drag, jer se radnja značajnim dijelom zbiva u miljeu koji poznajem. Izgubiti mirnoću i dosadu utabanog života radi žene nakon čega zapadneš u niz mističnih događaja, uz intelektualno i povijesno otkrivanje te ulazak u etičke dileme ponosne stare lisabonske obitelji, to zvuči zanimljivo, zar ne?
Knjigu sam prvi put čitao nakon što je Marquez 1982. dobio Nobelovu nagradu, a ja se upisao na prvu godinu studija. Knjiga je puna fascinantnih, fantastičnih i začudnih elemenata, detalja jedne drugačije kulture i povijesti, koja i čudi, i očarava, i plaši u isti mah svojom elementarnom jednostavnošću i surovošću karakterističnom za Latinsku Ameriku. Kad mi je prof. Roberto Moreno Espinosa iz Ciudad de Mexica rekao da je sreo Marqueza u jednom hotelu, zapravo u toaletu hotela, i da su se tamo upoznali, postali su mi i autor i roman još zanimljiviji.
Besnilo - Borislav Pekić
Virus bjesnoće koji se oslobađa i kao ogromni val opasnosti pada na uobičajene živote ljudi razarajući ga bio je u srži romana koji sam s velikom pažnjom pročitao. Još uvijek me fascinira jer se u nizu navrata događalo slično, samo nije bila riječ o bjesnoći nego recimo eboli, terorističkim napadima ili političkom bjesnilu koje pogađa normalnost i pretvara ljude u zvijeri ili nemoćne žrtve. Premda je roman zasnovan na izmišljenom događaju izmicanja virusa bjesnoće kontroli na aerodromu Heathrow, on dobro objašnjava ljudsku bestijalnost i bjesnilo svih vrsta. Naše su mogućnosti samokontrole slabe i trebamo se bojati samih sebe.