NJEMAČKA kancelarka Angela Merkel nalazi se na svojem pretposljednjem vanjskopolitičkom putovanju, za koje je izabrala Zapadni Balkan. Prva postaja njezine regionalne turneje bila je jučer u Beogradu, gdje ju je uz veliku pompu dočekao predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Slijedi i posjet Tirani, gdje je dočekuje albanski premijer Edi Rama.
Zanimljivo je da je 2005. prvo vanjskopolitičko putovanje tadašnje kandidatkinje CDU/CSU-a za kancelarku Angele Merkel bilo na Kosovo. U međuvremenu je prošlo 16 godina, a odnosi Srbije i Kosova nisu riješeni, unatoč pokušajima mnogih, uključujući i samu Merkel.
Na zajedničkoj konferenciji za medije u Beogradu Merkel je pohvalila Vučića, čije autoritarno vladanje službena njemačka politika ne dovodi pretjerano u pitanje.
"Predstoji još dug put prije nego što Srbija i cijela regija konačno postanu članice Europske unije, što je i naš zajednički cilj", rekla je Merkel.
"Neka pitanja rješavat će se na kraju procesa", odgovorila je Merkel na pitanje je li članstvo Srbije u EU uvjetovano priznanjem neovisnosti Kosova. "Nisu ni sve države članice Europske unije priznale Kosovo", rekla je znakovito njemačka kancelarka.
>> Merkel: U Vučiću sam prepoznala osobu koja ne daje lažna obećanja
Ulazak Zapadnog Balkana u EU
Komentirajući budućnost Berlinskog procesa, koji je ona inicirala radi bržeg približavanja Zapadnog Balkana EU, Merkel je rekla da s optimizmom gleda na to da će njezin nasljednik na dužnosti kancelara, tko god to bio, nastaviti razvijati tu njezinu ideju.
Merkel je upozorila i na važnost pravnog sustava na putu ka EU. Vučić je o tome dao obećanje, rekla je i dodala da je u njemu prepoznala osobu koja "ne daje lažna obećanja".
U svakom slučaju, već se sada može zaključiti da će politika Angele Merkel prema Zapadnom Balkanu biti kontroverzni dio njene političke ostavštine. Merkel države regije nije uspjela jasno privezati za EU, a istovremeno je tolerirala urušavanje demokratskih standarda.
S druge strane, to je samo manji dio njene političke ostavštine, s obzirom na to da je Njemačkom Merkel vladala u četiri mandata, čak 16 godina.
Kći protestantskog pastora među komunistima
Od kćeri protestantskog pastora iz DDR-a do najmoćnije žene svijeta Merkel je prošla dug i fascinantan životni put.
Angela Merkel rođena je u Hamburgu 1954. godine kao Angela Kasner, kći protestantskog pastora koji je ubrzo svoju obitelj zbog posla preselio u komunističku Istočnu Njemačku, u kojoj je proveo život u tihoj opoziciji režimu. Mala Angela odrastala je u idiličnom domu družeći se i s djecom s posebnim potrebama, kojoj je pomagao njezin otac. U školi je bila izvrsna učenica, a u tom periodu je naučila i govoriti ruski jezik. Zanimljivo, iz predmeta marksizam imala je ocjenu - dovoljan.
U Leipzigu je diplomirala fiziku, a onda se 1978. preselila u Berlin i zaposlila na Akademiji znanosti. Doktorirala je 1986. godine te objavila i nekoliko znanstvenih radova s područja kemijske fizike. Njen prvi brak s kolegom Ulrichom Merkelom trajao je od 1977. do 1982. godine, no nakon razvoda je zadržala njegovo prezime. Svojeg sadašnjeg supruga Joachima Sauera upoznala je 1981., kasnije su započeli ljubavnu vezu, a vjenčali su se tek 1998. godine.
Prijelomni susret s Helmutom Kohlom
Nepoznata doktorica fizike je shvatila da se padom Berlinskom zida 1989. stvorio jedan cijeli novi svijet s mnogo dotad nezamislivih šansi. Priključila se rastućem pokretu za demokratizaciju te postala zamjenica glasnogovornika jedinog demokratski izabranog lidera DDR-a Lothara de Maizierea, koji je vodio Istočnu Njemačku u prijelaznom periodu između pada komunističkog režima i ujedinjenja Njemačke. U tom razdoblju postala je i članica CDU-a, koji je tada vodio legendarni Helmut Kohl, te je na izborima za Bundestag krajem 1990. postala i zastupnica. Nije se dugo zadržala u parlamentarnim klupama jer ju je Kohl imenovao ministricom za žene i mladež, izabravši je gotovo slučajno jer mu je u kabinetu trebala žena iz Istočne Njemačke.
U Kohlovom kabinetu nakon izbora 1994. postala je ministrica okoliša i nuklearne sigurnosti, čime je podignut njen profil u njemačkoj javnosti, no i dalje je bila političarka drugog ešalona. Njena dva ministarska mandata u vladama Helmuta Kohla ponajviše se ističu time što nije proizvela nijedan značajan skandal, ali ni provela nikakve značajne reforme. Bila je kompetentna i neinovativna, što je ocjena koja se u mnogočemu može primijeniti i za njene kancelarske mandate.
Kako je Merkel preuzela CDU
Nakon Kohlovog poraza na izborima 1998., Merkel je u pretumbavanju unutar CDU-a postala glavna tajnica stranke, koja se uskoro našla u ogromnoj aferi kada je otkriveno da je Kohl koristio crne fondove za predizborne kampanje CDU-a.
U tom trenutku je Merkel povukla jedan od najvažnijih poteza svoje političke karijere, koji pokazuje da nije sposobna samo beskrajno taktizirati. U uglednom konzervativnom dnevnom listu Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ) objavila je komentar u kojemu poziva CDU da se oslobodi Kohlovog utjecaja i krene u bolju budućnost, što je bio poziv koji je stranka željno čekala. Ubrzo je izabrana za predsjednicu CDU-a, 10. travnja 2000. godine.
Ipak, nije odmah postala kandidatkinja za kancelarku CDU/CSU-a, nego je to na izborima 2002. bio bavarski premijer Edmund Stoiber, koji je izgubio od socijaldemokratskog kancelara Gerharda Schrödera.
Zbog previranja unutar SPD-a koje je izazivala njegova reformska agenda i gubitka vlasti svoje stranke u pokrajini Nordrhein-Westfalen, Schröder je 2005. nenadano raspisao izvanredne izbore. Na njima je Merkel, sada konačno kandidatkinja za kancelarku, prezentirala prilično neoliberalan ekonomski program zalažući se za smanjenje poreza i privatizaciju. Nije bila baš uvjerljiva u kampanji pa je Schröder u furioznom finišu uspio SPD - koji je mjesecima loše stajao u anketama - dovesti do 34.2 posto glasova, dok je CDU dobio tek jedan posto više. Ipak, Merkel je prvi put postala kancelarka - i to velike koalicije demokršćana i socijaldemokrata.
Kancelarka od 2005. godine
Prvi kabinet pod vodstvom Angele Merkel funkcionirao je prilično harmonično. Previranja su se događala samo u SPD-u, dok je ona kao kancelarka zauzela poziciju osobe koja lebdi nad svime time, nad vladom i nad strankama, odnosno poziciju osobe koja se samo brine o Njemačkoj dok se ostali bave sitnim prepucavanjima. Ključni trenutak prve Merkeličine vlade bila je svjetska financijska kriza 2008., kada je jednim istupom sa svojim socijaldemokratskim ministrom financija Peerom Steinbrückom (koji će kasnije biti jedan od propalih kancelarskih kandidata protiv Merkel) zaustavila pad Njemačke u ekonomski ponor. Njih dvoje su poručili da njemačka država garantira depozite u bankama i to je sve što je bilo potrebno. No to je bila Steinbrückova ideja, koju je kasnije Merkel prezentirala kao svoj veliki uspjeh, što je također postalo stalno obilježje njene politike.
Na izborima 2009. opet je ostvarila solidan rezultat za CDU i ušla u željenu koaliciju s liberalnim FDP-om, koji je u četiri godine mandata maestralno politički nadigrala. Merkel je u tom periodu CDU pomaknula prema centru preuzimajući mnoge socijaldemokratske, zelene i liberalne politike kao vlastite pa su se politički suparnici žalili kako ona provodi njihovu politiku i za to dobiva kredit kod birača.
Merkel je na izborima 2013. ostvarila izvrstan rezultat za CDU od 41.5 posto, ali je FDP nakon šezdeset godina iz Bundestaga ispao pa je Merkel opet sklopila veliku koaliciju s SPD-om. Bio je to trenutak njene najveće političke moći, dobila je ogromnu podršku za treći kancelarski mandat i već bila ovjenčana nadimkom Mutti, s jedne strane ironičnim, a s druge izrazom strahopoštovanja. Merkel je tada doista bila Mutti, ne samo CDU-a nego i cijele Njemačke.
Merkel kao svjetska liderica
Što se tiče njene pozicije u svijetu, Merkel je s pravom u jednom trenutku ponijela titulu najmoćnije političarke svijeta. Tijekom svojih kancelarskih mandata sa svjetske političke scene ispratila je Georgea W. Busha, Jacquesa Chiraca, Tonyja Blaira, Nicolasa Sarkozyja, Davida Camerona, Silvija Berlusconija, Baracka Obamu, Donalda Trumpa i mnoge druge.
Jedini od velikih faca koji će je politički nadživjeti je, kako se čini, Vladimir Putin, s kojim je imala istovremeno napete i dobre odnose. Osim donekle s Obamom, s ostalim svjetskim liderima ciljano nije izgradila prisnije odnose, ali je zato osobno dobra sa šeficom MMF-a Christine Legarde, koju iznimno poštuje i za koju skoro pri svakom službenom susretu ostavlja vremena za privatno druženje.
Merkel će ostati zapamćena kao kancelarka koja je koliko-toliko uspješno i skoro uvijek staloženo upravljala brojnim krizama.
Najveće krize
Neće se moći ispisati politička povijest Europe 21. stoljeća i politička biografija Angele Merkel a da se to ne spomene. Teško je reći da je u oba slučaja izabrala pravu politiku, ali je pogriješila na različite načine. Grčku krizu je trebalo presjeći i što prije završiti umjesto da se i ta članica Europske unije i cijela Europska unija godinama mrcvare politikom malih koraka koja zapravo na kraju nije riješila nijedan uzrok te krize. Merkel je u svemu tome previše taktizirala i odugovlačila, umjesto da je odlučno i jasno djelovala, kao što bi učinio njezin prethodnik Schröder. Na kraju svega je uspjela spasiti njemačke banke koje su Grčku kreditirale, a ne Grčku, a upadanje cijele eurozone u krizu zapravo je zaustavio guverner Europske centralne banke Mario Draghi.
U izbjegličkoj krizi je, pak, nakon što je problem predugo ignorirala, u kasno ljeto 2015. donijela naprasitu odluku da izbjeglice i migrante koje je u Mađarskoj zlostavljala vlada Viktora Orbana pusti u Njemačku. Ovu hvalevrijednu humanitarnu odluku, koja je onda zapravo legitimirala balkansku rutu kao validan put u Europsku uniju, Merkel je u organizacijskom smislu posve kompromitirala - nije se konzultirala s partnerima u Europskoj uniji niti osigurala kapacitete u Njemačkoj za prihvat stotine tisuća izbjeglica.
Njeno poznato "Wir schaffen das", odnosno "Mi to možemo", nije bilo dovoljno - trebao je konkretan plan koji se počeo osmišljavati prekasno da bi sve prošlo bez skandala i napetosti. Na kraju je svoju politiku prema izbjeglicama i imigrantima posve promijenila te s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom ispregovarala da ih za velike pare od Europske unije drži u Turskoj.
Polagani odlazak iz politike
Sve to se odrazilo na rezultat CDU-a na izborima za Bundestag prošle godine, kada su demokršćani dobili tek 32.9 posto, skoro deset posto manje nego 2013., a Merkel krenula u pregovore za svoj četvrti kabinet. Željena koalicija sa Zelenima i liberalnim FDP-om nije uspjela pa je Njemačka još jednom završila s vladom velike koalicije koju nitko ne želi, pa ni stranke koje ju čine, i s kancelarkom koju mnogi više ne mogu gledati, neovisno o tome priznaju li joj velike zasluge ili je smatraju najgorom štetočinom. Merkel je jednostavno predugo na sceni da se ljudi ne bi zaželjeli novih lica, činilo se na početku njenog posljednjeg kancelarskog mandata.
Merkel je 2018. dala ostavku na mjesto šefice CDU-a te najavila da će odraditi četvrti kancelarski mandat do kraja i povući se iz aktivne politike.
No uslijedila je još jedna kriza tj. pandemija koronavirusa. Njemačka je imala svoje uspone i padove u pandemiji, no treba naglasiti da Merkel zapravo i nije imala ovlasti za upravljanje pandemijom, s obzirom na to da je proglašavanje mjera u ingerenciji pokrajinskih premijera.
Uspon socijaldemokrata
Ipak, Merkel je i dalje među najpopularnijim njemačkim političarima, a očito je da Nijemci na skorašnjim izborima traže nekoga što sličnijeg njoj. Tako je nenadani favorit postao vicekancelar i ministar financija, socijaldemokrat Olaf Scholz, zahvaljujući kojem je SPD preuzeo vodstvo u anketama u odnosu na dosad uvijek nadmoćni CDU.
>> Njemačku čeka velika i neočekivana promjena. Socijaldemokrat postaje kancelar?
"Iako su nominalno s različitih strana političkog spektra, Scholza se lako prodaje kao njezinog prirodnog nasljednika, budući da je Merkel u biti vladala kao socijaldemokratkinja. Koalicija koju je vodila uvela je prvu njemačku minimalnu plaću - onu koju Scholz sada želi povećati. To će, kaže, biti dio njegovih prvih 100 dana ako bude izabran, uključujući poboljšanja pružatelja skrbi, novu snagu u izgradnji pristupačnih stanova i poticaj za mirovinsku reformu. Oboje su vrhunski profesionalci, iskusni političari u karijeri koji se gotovo uvijek čine samouvjerenima, dajući tako ljudima osjećaj sigurnosti. Iznad svega, Scholz računa na svoju predizbornu kampanju: Sa mnom u kancelariji moći ćete spavati jednako dobro kao i pod Merkel", napisao je tjednik Der Spiegel o sličnostima odlazeće kancelarke i njenog najvjerojatnijeg nasljednika.
Njemačka je ključna za stabilnost Europske unije
Što se tiče Europske unije, Merkel mnogi smatraju ključnom osobom za stabilnost ovog bloka.
Na kraju njenog četvrtog kancelarskog mandata mnogi građani Unije vide Njemačku kao pouzdanog partnera. To pokazuje istraživanje istraživačkog centra Europskog vijeća za vanjske odnose (ECFR) u dvanaest zemalja Europske unije: u prosjeku svaki treći ispitanik vjeruje da Njemačka zastupa europske interese u gospodarskoj i financijskoj politici, kao i u područjima demokracije i ljudskih prava. U globalnim političkim sporovima, međutim, povjerenje Njemačke u obranu europskih vrijednosti je manje.
Odlazeća kancelarka je zadobila veliko poštovanje u cijeloj Europi, navodi se u ovoj studiji. "Angela Merkel postala je utjelovljenje jake i stabilne Njemačke", objasnio je koautor studije ECFR-a Piotr Buras.
U svakom slučaju, odlaskom Angele Merkel završava jedna politička era. Unatoč brojnim manama, velike su šanse da će nam Mutti ipak nedostajati.