JADNA je država u kojoj je nekoliko dana nacionalna tema gašenje jedne male tvornice od 160 ljudi. Još jadnija je država u kojoj su reakcije na tu temu otprilike iste bez obzira s kojeg političkog spektra dolaze, lijevog ili desnog.
Prije nekoliko dana je Meggle Hrvatska najavio zatvaranje tvornice u Osijeku zbog nemogućnosti da se uspostavi profitabilno poslovanje. U normalnoj državi to bi bila vijest koja nije ni vrijedna medijske pažnje jer je u zdravim gospodarstvima sasvim normalno da kompanije stalno propadaju i nastaju nove, posebno zbog toga što se radi o malom pogonu u kojem je radilo 160 ljudi. U Hrvatskoj je to jedna od glavnih tema već nekoliko dana. Može se razumjeti da je ipak u pitanju kriza i da će 160 ljudi izgubiti posao, ali da je u prijašnjim razdobljima stvorena normalna ekonomska situacija u kojoj postoji obilje poslova, onda ni to ne bi bio problem. Dosadašnje ekonomske politike koje su se provodile u Hrvatskoj, bazirane na relativno velikom poreznom opterećenju u odnosu na stupanj razvoja, spašavanjem gubitaša i kažnjavanjem uspješnih, kupovinom socijalnog mira raznim subvencijama i stvaranjem glasačke političke baze kupnjom birača uhljebljenjem u raznim javnim institucijama, stvorile su bijednu situaciju u kojoj je gašenje jedne realno male tvornice razlog za nacionalnu histeriju.
Zanimljivo je za primijetiti to što su reakcije bile dosta ujednačene bez obzira dolaze li s "desnice" ili ljevice".
Osječko-baranjski župan Ivan Anušić je među prvima reagirao izjavom da smatra nedopustivom odluku o gašenju tvornice. Implikacija je da je Meggle trebao tražiti dopuštenje od županijskih vlasti da prestane s poslovanjem, što je shvaćanje ekonomije u stilu komunističkog birokrata koji smatra da država treba kontrolirati poslovanje svih tvornica i upravljati njihovim radom prema svom nahođenju. Iako je naveo i da županija ne može utjecati na donošenje odluka unutar privatnih tvrtki, ali može utjecati na stvaranje povoljnijeg okruženja za opstanak gospodarskih subjekata na tom području. Super da župan razumije da ne živi više u Jugoslaviji s centralno planiranom ekonomijom, ali se u principu prebacio na socijalističko rješenje. Jer ako svih ovih godina država i županija nisu mogle uspostaviti povoljno poslovno okruženje, onda u kratkom roku ne mogu napraviti ništa osim ponuditi Meggleu nekakav oblik državne/županijske subvencije da promijene svoju odluku. Tj. uzeti javne novce iz proračuna i pokloniti jednom gubitašu da bi ovaj mogao nastaviti poslovanje.
Spašavanje neefikasnih je konstanta hrvatske ekonomije
Ali to ne treba ni čuditi jer je to ustvari standardni način funkcioniranja hrvatskog gospodarstva i odnosa politike prema njemu. Od brodogradilišta preko Petrokemije i bezbroj ostalih gubitaških kompanija koje je država spašavala subvencijama, do poljoprivrednika od kojih većina ne može opstati bez državnih novaca, spašavanje neefikasnih je konstanta hrvatske ekonomije. Kako sva ta spašavanja netko mora financirati, onda je država morala podizati poreze kojima će ta sredstva uzeti od građana i od uspješnih kompanija te se zaduživala da bi financirala gubitaše. Rezultat je to da su se s vremenom gomilali gubitaši, produktivnost rada je rasla sporije nego u usporedivim državama, a održavanjem neefikasnih na životu sprječavao se ulazak efikasnih na njihovo mjesto. Ukratko, stvorena je gubitaška ekonomija sa slabim stopama rasta.
A te politike, koje su ustvari samo blaža verzija centralno planiranog i od države kontroliranog gospodarstva kakvo je postojalo u Jugoslaviji, podjednako su provodile desne i lijeve vlade. U malo toga se desničari i ljevičari u Hrvatskoj slažu, ali u ekonomiji su na istoj liniji.
Na još tvrđoj socijalističkoj, ili nacionalsocijalističkoj, liniji je Marijana Petir koja tvrdi da je odluka Megglea "nemoralna i neprihvatljiva". Doduše nadodala je da je nemoralna i neprihvatljiva zbog toga što se navodno događa pod krinkom covid-19 krize, a posebno ju je zasmetalo što se proizvodnja seli u Srbiju i BIH iako ništa od toga nije točno jer Meggle Hrvatska već godinama ostvaruje gubitke i razmišlja o gašenju proizvodnje puno duže od covid-19 krize. Nije točno ni da proizvodnju sele u BiH i Srbiju, jer tamo već imaju pogone, nego jednostavno gase tvornicu u Osijeku. Ali sami odabir riječi pokazuje kako Marijana Petir razmišlja o ekonomiji; neprihvatljivo, nemoralno, žurna i oštra reakcija.
U najboljoj situaciji desni političari u Hrvatskoj bi kompanijama koje posluju godinama s gubitkom poklanjali javne novce subvencijama, poticajima i jamstvima, a u najgoroj situaciji bi nacionalizirali te kompanije i postavile svoje vodstvo, naravno politički podobno. Državni intervencionizam ili nacionalizacija, socijalizam ili komunizam. Uz ovakvu desnicu, kome treba ljevica?
Desničari u Hrvatskoj su ljevičari s konzervativnim svjetonazorom
Da budemo pošteni, državni intervencionizam nije nepoznanica ni u razvijenom svijetu. Ali se isključivo koristi kao zadnja slamka spasa u vremenima velikih kriza, što ne znači da takav pristup funkcionira. Ali u Hrvatskoj, koja ionako ima puno veći udio javnih kompanija koje se bave svim i svačim (tako postoji tvornica užadi i otirača u vlasništvu države) od razvijenih država, ta praksa se upotrebljava konstantno i u vremenima gospodarskog rasta i u vremenima krize.
Ali da ne ispadne da su političari nekakav odvojeni entitet koji je pao s neba, jer ih je na kraju krajeva netko birao, valja podsjetiti i na sve one koji su oko teme podizanja minimalca govorili kako svatko tko ne može isplatiti određenu visinu neto plaće treba jednostavno prestati raditi. Meggle je poslušao taj naputak i ugasio proizvodnju u Osijeku. Sada se isti ti koji su tvrdili da svi koji ne mogu isplatiti određenu visinu plaće trebaju ugasiti poslovanje zgražaju nad tim što ih je Meggle poslušao. Gospodo, pa zar nije to po vašem naputku?
I to je ustvari temeljni problem, a ne političari. Jer jedini interes političara je vlast, a za dobiti vlast, moraju uvjeriti dovoljan dio birača da zastupaju njihove stavove i interese. Naravno da će desni političari imati lijeve ekonomske stavove kada to od njih očekuje desno biračko tijelo. Desničari u Hrvatskoj su mahom ljevičari, samo ljevičari s konzervativnim svjetonazorom. Naravno da su takvi i desni političari te desne stranke.
U razvijenim zemljama desne stranke se zauzimaju za slobodno tržište, liberalizaciju poslovanja, slobodnu trgovinu, protive se visokim porezima te se protive državnom uplitanju u gospodarstvo. Nositelji slobodnotržišnih, antiinvervencionističkih, pro-market politika u razvijenim državama su stranke desnog centra, konzervativci. To je podržano i dapače očekivano od desnog biračkog tijela.
U Hrvatskoj su često najveći ljevičari upravo desničari, desni birači i političari. Zbog toga je sasvim svejedno hoće li na vlasti biti desnica ili ljevica, jer i jedni i drugi provode socijalističke, lijeve politike. Toga je ljevica svjesna pa zna da se ne može profilirati ekonomskim pitanjima, jer su u njima gotovo identični hrvatskoj desnici pa se drže svjetonazorskih pitanja. I zato su svjetonazorska pitanja jedina zaista bitna u politici Hrvatske. U ekonomskim pitanjima se svi slažu, desni birači s lijevim biračima i desne stranke s lijevim strankama.
A rezultat toga je ekonomska stagnacija Hrvatske, relativno slab ekonomski rast u odnosu na usporedive države.
Zbog toga će Meggle biti samo jedan gospodarski subjekt u nizu koji je shvatio da mu se u Hrvatskoj jednostavno ne isplati poslovati.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala