ODVJETNIK Neven Cirkveni je na portalu Business.hr objavio zanimljivu kolumnu o "aferi Verona". U njoj cijelu aferu naziva "stvaranjem privida mutne vode", te ističe kako tajni sastanak u Veroni nema smisla.
I zaista, nije nimalo čudno da Cirkveni iznosi takve teze, budući da je dotični gospodin ni manje ni više nego jedan od odvjetnika Miomira Žužula, bivšeg ministra vanjskih poslova kojeg je Index prozvao u članku kojim je u nedjelju navečer razotkrio sastanak Žužul-Čović-Sanader.
Na portalu Business.hr Cirkveni je potpisan samo kao "odvjetnik", što neodoljivo podsjeća na aferu "Imostroj", odnosno HTV-ovu emisiju "Otvoreno" o toj aferi, u kojoj je uz autora Indexa Matiju Babića gostovao i Neven Cirkveni, kojeg je voditeljica i urednica "Otvorenog" Hloverka Novak-Srzić predstavila kao "neovisnog pravnog stručnjaka".
Sam Cirkveni je u emisiji, pogađate, žustro branio svog klijenta, a nakon što je Index sutradan objavio kako se radilo o, blago rečeno, podvali, Novak-Srzić je promptno nazvala Babića kako bi mu se ispričala.
Da ne duljimo, pogledajte kakvim argumentima barata Žužulov odvjetnik. Njegov komentar objavljen na Business.hr-a prenosimo u cijelosti.
"Veronski pakt" stvaranje je privida mutne vode
Ne vidim zbog čega bi se predsjednik Plivine Uprave Željko Čović i premijer Ivo Sanader "dogovarali" o Barrovu preuzimanju Plive upravo u Veroni.
Bezumno je potezati 500 kilometara od Zagreba za takav dogovor ako od zgrade Plive do Vlade ima samo nekoliko kilometara. Ako su Čović i Sanader željeli diskreciju, mogli su je jednako postići na Markovu trgu i na opernoj premijeri, gdje su čak vidljiviji. Ne treba zaboraviti da su se oni već sastali na temu Plive.
Priča o veronskom dogovoru u interesu je jedne od strana koja time možda nastoji pripremiti lakšu odstupnicu jer u preuzimanju Plive ne mogu biti dva pobjednika. Jer, lakše je reći da je "voda bila mutna" nego priznati da nisi uspio.
Navodni "veronski pakt" nelogičan mi je to više što mislim da će u preuzimanju Plive odlučujuću riječ reći dioničari, koji će gledati svoje kratkoročne interese, a to je postizanje što bolje cijene. Smatram da cijeli dosadašnji postupak preuzimanja Plive ni po čemu nije spaktakularan. Hanfa se lani bavila sa 40-ak ponuda za preuzimanje, a među tvrtkama je bilo velikih imena. Osnovni je problem u činjenici što hrvatski pravni sustav, za razliku od američkoga i njemačkoga, ne poznaje instrumente obrane trgovačkih društava od neprijateljskog preuzimanja, pa preuzimanje nalikuje pecanju u ribnjaku. Kako nemaju pravnih mogućnosti, tvrtke se mogu boriti još jedino neformalnim kanalima.
Zakon o preuzimanju trgovačkih društava, primjerice, ne poznaje mogućnost da tvrtka koja se obrani otkupljuje vlastite dionice ili izdaje velik broj novih dionica za prijateljsku treću stranu, uz isključeno pravo prvenstva na upis postojećim dioničarima. Dalje, tvrtka koja je meta ne može izdvojiti i prodati dijelove svog društva koje neprijateljski preuzimatelj smatra osobito poželjnima, a onemogućeno joj je i davanje protuponude potencijalnom kupcu.
Umjesto toga, propisana je krajnja pasivnost, a preuzimanje je lagano i lagodno jer tvrtke poput prestravljenog miša čekaju da ih zmija pojede.