VELIKE su šanse da ste se u nekom trenutku oslonili na pravilo pet sekundi. Prilično je jednostavno: ako vam hrana padne na pod, a vi je podignete u roku od pet sekundi, možete je pojesti bez straha da je preplavljena klicama, bakterijama i prljavštinom.
Zanimljivo je da povijesna osnova za pravilo od pet sekundi seže stoljećima unazad, u dane Džingis-kana i Mongolskog Carstva.
Prema Paulu Dawsonu i Brianu Sheldonu, autorima knjige Did You Just Eat That?, kada Džingis-kan nije bio zauzet ubijanjem ljudi ili pravljenjem djece, izmišljao je pravila poput onog koliko dugo hrana može ostati na tlu a da je pritom dobra za jesti. Iako nije odredio vremensko ograničenje, smatrao je da se hrana s poda može pojesti dokle god on tako smatra.
Što se tiče znanosti, istina je da što duže hrana stoji na podu, to su veće šanse da će postati opasna za jelo. No razočarat ćete se kad čujete da znanost kaže da klice počinju prianjati za hranu čim ona dotakne tlo. To znači da može biti kontaminirana čak i ako je na podu djelić sekunde.
Znanstvenici koji su testirali pravilo pet sekundi otkrili su da su vrsta hrane i vrsta površine važniji od toga koliko je ostala na tlu, ali općenito je hrana bila manje sigurna za konzumaciju što se duže zadržala na tlu.
Otkrili su i da je voće posebno podložno skupljanju klica. S druge strane, za hranu koja padne na tepih je manje vjerojatno da će biti zaražena klicama.