6. rujna 1688. godine napokon je oslobođena utvrda Beograd. Bila je pod osmanskom vlašću još od 1521. godine, a služila je kao polazišna točka vojske koja je opsjedala Beč. Nakon što je opsada Beča propala 1683. godine zbog pomoći iz Poljsko-Litavske Unije, Osmanlije su bili natjerani na povlačenje iz Panonske nizine. Vojska Habsburške Monarhije zauzela je bitne utvrde te nastavila prema Balkanu.
Napad na Beograd predvodila su dvojica mladića
Ofenzivu na Beograd predvodio je Maksimilijan II. Emanuel. Radi se o bavarskom plemiću čija je reputacija već tada bila poznata svima u Europi. Dokazao se u ratu protiv Osmanlija i pokazao se kao sposoban i ambiciozan general. Reputacija i status omogućili su mu vrlo lukrativan brak s Marijom Antonijom Habsburg, najstarijom kćeri tadašnjeg austrijskog cara Leopolda I..
Kad je krenuo na Beograd s 35.000 vojnika, bilo mu je samo 26 godina, a među njegovim savjetnicima bio je i Eugen Savojski, koji će se istaknuti još više tijekom rata za španjolsko naslijeđe. Osim njih dvojice, istaknuo se i general Jovan Monasterlije, koji je predvodio srpsku vojsku u napadu na Beograd.
Jednomjesečna opsada i dvogodišnja kontrola grada
Opsada Beograda trajala je gotovo cijeli kolovoz. Habsburška vojska zauzela je Adu Ciganliju početkom mjeseca i otamo vršila vojne akcije sve dok Beograd nije pao 6. rujna. Bila je to samo jedna od operacija u velikom ratu koji je trajao sve do mira 1699. godine. Do tada su Osmanlije ponovo zauzeli Beograd.
Beograd je promijenio vlasnika još četiri puta do kraja 18. stoljeća, a svaki put je bio razoren pa ponovo izgrađen. Ta činjenica potvrđuje stratešku i vojnu važnost tog grada. Kao mjesto odakle se može kontrolirati riječni promet na Dunavu, nadgledati panonska prostranstva te kontrolirati obližnje mostove, Beograd je bio ključan Habsburgovcima i Osmanlijama.
Grad je završio svoju nesretnu ping-pong fazu u prvoj polovici 19. stoljeća. Nakon Drugog srpskog ustanka Mihajlo Obrenović imenuje Beograd svojom prijestolnicom 1841. godine.