I pored aktivnosti visokih njemačkih i francuskih dužnosnika, prije svih mislim na njemačku ministricu vanjskih poslova Annalene Baerbock, ali i francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, koji su ne samo verbalno nego i praktički iskazali što misle o unutarnjoj i vanjskoj politici srpskog predsjednika - iniciranjem Rezolucije o genocidu u Srebrenici i kasnije njenim usvajanjem na Općoj skupštini UN-a u New Yorku, opomenom da Francuska i EU očekuju brzo procesuiranje odgovornih za teroristički napad u mjestu Banjska na sjeveru Kosova, pružanjem bezuvjetne potpore poštivanju Daytonskog mirovnog sporazuma, cjelovitosti i teritorijalnom integritetu BiH te upadljivim požurivanjem Crne Gore da svoje "domaće zadaće" iz europske agende dovrši do ljeta "jer bi to bio jak signal onima koji žele spriječiti njen put ka EU" - očito da je Vučić, iako pod pritiskom, još jednom uspio politički preživjeti.
Naime, prema rezultatima izbora od 2. lipnja ove godine, Vučićev SNS je pobijedio razjedinjenu opoziciju koja se iscrpljivala u raspravama treba li na izborima uopće sudjelovati zbog neravnopravnih uvjeta izbornog procesa. Tako nisu iskoristili ni "pozitivne signale" iz Europskog parlamenta nakon usvajanja rezolucije od 8. veljače ove godine, koja je imala za cilj upravo ukazati na prirodu nedemokratskog režima u Srbiji. Vučić ne samo da je "preživio" nego je uspio na duži rok učvrstiti već i onako dugu vladavinu. Netko mu je u tome svakako morao pomoći.
Dvostruka igra
Nadam se da niste zaboravili one patetične, otrcane scene, u svakom slučaju nedostojne jedne stare i ponosne države kakva je Srbija, u kojima se na Općoj skupštini UN-a srpski predsjednik zaogrnut državnom zastavom pojavljuje poput kakvog nogometnog navijača da brani srpski narod od optužbi koje je sam isfabricirao i promovirao. Jer izuzev Vučića i njegovih suradnika, nitko Rezolucijom o genocidu u Srebrenici nije imao namjeru povući paralelu između presuđenih ratnih zločinaca, neposrednih izvršitelja i idejnih tvoraca ovog masakra s jedne i srpskog naroda s druge strane.
Ne samo da to Bošnjacima kao žrtvama masakra nije padalo na pamet, ili Nijemcima kao inicijatorima rezolucije, kako je u srpskim tabloidima danima prijevarno pisano, ili bilo kom drugom sudioniku u procesu, nego je takvo stajalište apsurdno, s obzirom na to da se u međunarodnom kaznenom pravu krivnja ove razine apsolutno individualizira. U prilog izrečenom mogu poslužiti obje presude međunarodnih kaznenih tribunala donijete u slučaju genocida u Srebrenici, gdje ne morate biti pravni ekspert da prethodno spomenuto ustanovite.
Dakle, srpski narod nije i ne može biti genocidan, kako je cijelo vrijeme tvrdio nitko drugi do sam predsjednik Srbije i njegovi trabanti. Narativ je nastavljen grotesknim Svesrpskim saborom. Nameće se pitanje zbog čega je Vučić isfabricirao cijelu priču oko genocidnosti srpskog naroda.
Izjava Christophera Hilla
Prisjetimo se na trenutak recentne izjave američkog veleposlanika u Beogradu, Christophera Hilla, priopćene nakon izbora 2. lipnja, u kojoj je istaknuo da "premda Srbija treba provesti brojne reforme, a posebno riješiti problem pristupa medijima" čini se da kod posljednjih izbora ima pomaka u provedbi, odnosno da je "reguliran problem migracije." Gospodin Hill je apostrofirao zadovoljstvo Sjedinjenih Država odnosom Srbije prema Ukrajini i dijalogom s Kosovom.
Moram priznati, na prvi pogled zanimljiva izjava američkog diplomata, ako se imaju u vidu konstantne i oštre opomene koje Vučić dobiva od vrhunskih EU dužnosnika u vezi politike neuvođenja sankcija Rusiji zbog agresije na Ukrajinu. Također, zanimljiva i u kontekstu stava francuskog predsjednika Macrona, kako sam već spomenuo, kada se to tiče reakcije srpskog pravosuđa prema slučaju Banjska. A što tek reći o histeričnoj potpori Vučićeve propagandne, tabloidne mašinerije svemu što dolazi s Istoka, iz Rusije ili Kine te oštroj kritici zapadnih vrijednosti i svjetonazora.
Nemam dvojbu da je gospodin Hill vrlo dobro informiran o svemu prethodno spomenutom, a također, koliko god izgledao zbunjeno pred svojim kineskim pločama za pojašnjavanje problema od košarke do makroekonomije, siguran sam da i srpski predsjednik dobro zna što radi. Magla se prodaje nekom drugom. Kao i agenda Srpskog sveta ili negiranje genocidnosti Srba koja ne postoji ili izlizani, ali uvijek učinkoviti narativ o ugroženosti Srba u regiji. Zapravo, glavna je poanta eutanazirati svijest naroda koji je samo prije koju godinu indoktriniran drugim idejama za potrebe ondašnje politike. A evo i dokaza za ove tvrdnje.
Pisanje Financial Timesa
Prema pisanju uglednog Financial Timesa, Srbija, ili bolje reći srpski predsjednik, je zavjetujući se Putinu na bezrezervnu vjernost, neizravno, ali odlučno snabdijevao streljivom njegovog protivnika na bojnom polju. Od početka ruske agresije na Kijev, Srbija je, dakle, preko drugih zemalja (spominju se Sjedinjene Države, Španjolska i Češka) izvezla u Ukrajinu streljiva u vrijednosti od 800 milijuna eura.
Tako Vučić, naravno neizravno, ali značajno podupire napore Zapada da nadopuni nedostajuće streljivo za ukrajinsku vojsku koja se suprotstavlja nelegalnoj Putinovoj invaziji punog opsega. Napor predsjednika Srbije vrijedan je respekta, ali tu novu-staru politiku prema diktatoru iz Kremlja treba "otvoriti", odnosno približiti običnim građanima koji i dalje vjeruju dosadašnjem narativu Vučićevih tabloida o Putinu kao spasitelju Srpstva.
Moram priznati da ne vjerujem srpskom predsjedniku kada kaže kako ne zna gdje te granate koje srpska vojna industrija proizvodi završavaju, kao što teško mogu povjerovati uvaženom gospodinu Hillu da je Srbija za svega pet ili šest mjeseci napravila iskorak od meke autokracije ili neliberalne demokracije kako je stanje u Srbiji opisivano u krugovima bliskim Washingtonu, Berlinu, Parizu ili Bruxellesu sredinom prosinca prošle godine do "vidljivih pomaka u provedbi izbornog procesa" u lipnju ove godine.
Ono što je neusporedivo bitnije od mog nepovjerenja je kako, na primjer, na navedeni članak Financial Timesa gleda ruski predsjednik i što on misli o svojim "vjernim" saveznicima na Zapadnom Balkanu. Ovom iz Beograda, ali i onom iz Banje Luke.
Summit u Švicarskoj
Kako ne bi ostavio bilo kakvu sumnju u konzistentnost svoje nove-stare politike prema jednoj od tri trenutno goruće točke u globalnim geopolitičkim odnosima srpski predsjednik je izdao instrukciju svom ministru vanjskih poslova da uzme učešće na recentno održanom mirovnom summitu u Švicarskoj i potpiše završni akt odnosno deklaraciju kojom se podržava teritorijalni integritet Ukrajine te poziva na dijalog kako bi se postigao održiv mir. Na temelju površne analize dešavanja u Švicarskoj može se konstatirati da su značajni subjekti globalne geopolitičke scene bili ili odsutni ili premda prisutni nisu potpisali završni dokument.
Među odsutnima su, naravno, bili Rusija koja nije ni pozvana na summit, ali i Kina te njen najbliži saveznik, nuklearno "opremljeni" Pakistan. Od prisutnih značajnih igrača svjetske političke scene koji nisu potpisali mirovni dokument izdvajam Indiju, Brazil, Saudijsku Arabiju, Meksiko, Južnu Afriku i Ujedinjene Arapske Emirate.
Ako bi željeli usporediti dosadašnje izjave najviših srpskih dužnosnika, među njima i predsjednika Vučića, s izlikama predstavnika onih zemalja koje nisu potpisale završni dokument na summitu u Švicarskoj - na primjer Indije koja kaže da je "New Delhi odlučio izbjeći pridruživanje zajedničkom saopćenju zbog odsutnosti Rusije na summitu. Indija vjeruje da mir u Ukrajini zahtijeva okupljanje svih sudionika i iskren i praktičan angažman dviju strana u sukobu" - onda je jasno o kakvom je saltu riječ u Vučićevoj vanjskoj politici. Ili, naprotiv, konzistentnosti. Tko će znati? Građani Srbije koji su ga birali sigurno neće.
Što bi novi-stari partner mogao dobiti kao nagradu?
Prije svega, Amerikanci su pragmatični ljudi pa je sukladno tome i jedna od značajnih determinanti njihove vanjske politike pragmatizam. Praktična korist prevođenja Vučića i Srbije na stranu Zapada bila bi veća stabilnost regije bez toksičnog utjecaja Rusije. Međutim, također, Amerikanci vode računa i o obvezama prema starim saveznicima, ali i o poštivanju temeljnih principa diplomacije i međunarodnog prava što naravno utječe na njihov kredibilitet u međunarodnim odnosima.
Prema tome, ako je srpski predsjednik imao ideju da bi nagrada za napuštanje povijesnog saveznika s Istoka mogla biti revizija državnih granica na Zapadnom Balkanu, odnosno državnih granica zemalja koje su Sjedinjene Države priznale kao neovisne, prije svih Crne Gore, BiH i Kosova, mislim da su takva nadanja pretenciozna.
Crna Gora je u najtežoj poziciji
Ipak, od sve tri gore spomenute zemlje, po mom dubokom uvjerenju, jedino bi Crna Gora mogla doći u obzir da postane "nagrada" za Vučićevu novu-staru politiku otklona od Putina. Zbog čega? Prije svega postotak građana Crne Gore koji se ne slažu s njenom neovisnošću i žele neku vrstu čvršće zajednice sa Srbijom je i dalje osjetno visok. Kontinuirani pritisak velikosrpske politike u cilju brisanja crnogorskog nacionalnog i kulturnog identiteta temeljenog na postojanju tisućugodišnje države nije ništa slabiji od onog nakon stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
Ako se u jednadžbu uvrsti gore spomenuti američki pragmatizam, onda bi za njihovu vanjsku politiku moguće bio prihvatljiv i neki novi referendum (dakle, nikako nasilna promjena granica), gdje bi se zajednicom dvije države tipa Otvorenog Balkana ili čvršćom, Srbija pod kontrolom Zapada nagradila izlaskom na more. Sasvim "pristojna" kompenzacija za gubitak Kosova (uz neizbježne korekcije u smislu formiranja zajednice srpskih općina i posebnog statusa imovine srpske pravoslavne crkve), te napuštanja bilo kakve daljnje potpore secesionističkim težnjama BiH entiteta Republika Srpska.
I pored svega, u konačnici, pitat će se građani Crne Gore. Ako žele državu za koju su se borili njihovi djedovi i pradjedovi, bez obzira osjećali se nacionalno kao Crnogorci ili Srbi, Crna Gora će postojati, a tu želju morat će poštovati i Vučić i Amerikanci.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala