FILM "Muka Kristova" Mela Gibsona tijekom Uskrsnog vikenda ponovno se našao na prvom mjestu po zaradi u američkim kinima, mjesec dana nakon što ga je izgubio.
Film je zaradio 17,1 milijun dolara, što je za 61 posto više u odnosu na prethodni vikend, najviše zahvaljujući tome što su crkve zakupljivale za svoju pastvu cijela kina diljem Sjedinjenih Država. Do sada, samo u SAD-u, Gibsonov je film zaradio 354,9 milijuna dolara, a analitičari smatraju da bi mogao preći 400 milijuna dolara i svrstati se po zaradi među prvih pet.
Uspjeh je gotovo bio zajamčen jer je film pobudio veliku pažnju polemikama o navodnom antisemitizmu koji se širi sa ekrana i zato što su ispitivači tržišta koji su savjetovali Gibsona i producente shvatili da će milijuni kršćana potrčati u kinodvorane i da će to s posebnim žarom učiniti oni koji pripadaju kršćanskoj desnici, bilo katolici, bilo protestanti, a u manjoj mjeri pravoslavni. Zašto?
Zato što žive u uvjerenju da je njihova vjera slabo zastupljena u društvenom životu pa je za njih ovaj film nešto više od jakog kulturnog, čak i vjerskog događaja, nego ga doživljavaju kao simbolično približavanje religijskog iskustva javnom životu. Ti se kršćani, podsvjesno, nakon gledanja filma osjećaju važnijima i utjecajnijima.
Gledatelje koji ga žarko brane ne mare što je Krist u filmu prikazan kao superman iako izgleda kao da je prošao kroz mašinu za mljevenje mesa. Iako se radi o lošem hororu i izrazu kolektivnog sadizma te da film skraćuje cjelovitu poruka spasenja i zbunjuje kako kršćane tako i ne-kršćane, oni koji ga fanatično brane, u stvari brane vlastitu potrebu da im vjera bude društveno relevantna, utjecajna pa i politički.
Autor želi da se zapitamo tko je Isus? Možda Gibson to zna bolje od sviju nas kada je uspio da se kino pretvori u crkvu. I u tome Gibson jako liči na američkog predsjednika Busha kojemu ovaj film jako pomaže. Naime, Busheva se kampanja u Iraku sve više pretvara u potpuni debakl. Američki vojnici ubijaju iračke civile kao mrave baš kao što su činili i u Vijetnamu. Ali još uvijek Bush ima podršku polovine biračkog tijela. Ta će podrška, zahvaljujući Gibsonovom filmu, biti održana ili čak ojačana.
Naime, vatreni navijači ove verzije Isusove muke dobivaju poruku da se tada, pred Isusom, kao i danas, pod Bushom, vodi ključna borba dobra i zla i to što Bushu stvari u Iraku ne idu najbolje već se tumači paralelizmom sa Isusom koji je umro i teško nastradao iako je bio pravedan. Gibsonov film, de facto, tjera glasače, desno orijentirane katolike i protestante, u tor republikanaca i pojačava količinu nasilja koji jedni i drugi, kršćani u kinodvoranama i vojnici u Iraku, opravdavaju i množe, u vlastitim umovima i srcima i na tijelima Iračana, kako tko.
Zato, kao što je Bush postao prijetnja mirotvornim nastojanjima i međunarodnom pravu, tako je Gibson razvalio strukture pomirenja i povjerenja koje su se dugo stvarale među kulturama i religijama jer njegov je film sve samo ne ono što današnje vrijeme krvavog nasilja traži - poruka mira i suživota.