Ivana Brlić-Mažuranić hrvatska je i europska spisateljica, poznata po svojim djelima koja se čitaju i danas. Kroz dugu i bogatu karijeru Ivana se profilirala kao ekspert dječje književnosti, objavljivala je radove važne za hrvatski nacionalni pokret te se smatra jednom od prvih feminističkih ikona s našeg prostora. Ivana je preminula u Zagrebu 1938. godine.
Djevojka iz ugledne i bogate obitelji
Ivana se rodila 1874. u Ogulinu. Njen život ne možemo nazvati tipičnim jer dolazi iz jedne od najistaknutijih hrvatskih obitelji toga vremena. Mažuranići su već generacijama davali brojne kulturnjake, političare i učenjake. Njen otac bio je cijenjeni hrvatski odvjetnik i političar, ali i povjesničar, a njezin djed bio je jedan od najpoznatijih banova hrvatske - Ivan Mažuranić. Nije ni čudo da se od Ivane puno očekivalo.
Sa sedamnaest godina se zaručila za odvjetnika Vatroslava Brlića i iduće godine se udala u crkvi sv. Marka u Zagrebu. Jedan od kumova bio im je tadašnji gradonačelnik Milan Amruš. Vatroslav i Ivana preselili su se u Slavonski Brod, gdje su živjeli većinu života. Imali su petero djece, a slobodno vrijeme Ivana je iskoristila kako bi čitala i pisala.
Bogata karijera hrvatskog Andersena
Svoj talent Brlić-Mažuranić je pronašla u književnosti. Od malena su je zanimale priče, knjige i jezici. Tečno je govorila francuski i njemački pa je svaki put iz Beča došla s hrpom novih stranih knjiga. Počela je isto tako pisati. Prvo dnevnik, eseje i poeziju, a uskoro i prve priče. Objavljivala ih je u raznim časopisima narodnjaka (hrvatskih preporoditelja).
Postaje poznatija široj publici 1913. godine kada izdaje roman za djecu pod nazivom Čudnovate zgode šegrta Hlapića. Tada počinje raditi punom parom pa izbacuje pjesničke zbirke, pedagoške knjige te povijesno-pustolovne romane. Također je pisala o obiteljskom rodoslovlju. U međuvremenu je prevodila sve one knjige koje je kupila u Beču pa su se mnogi Hrvati mogli upoznati s aktualnom europskom književnošću.
Njezino najpoznatije djelo, Priče iz davnine, objavljeno je 1916. godine. Bilo je iznimno popularno, a čitali ga nisu samo djeca već i odrasli. U Pričama se Ivana igra s fantastičnim motivima slavenske mitologije te ih spaja s temama ljudske žudnje za srećom, ljubavi i morala. Djelo je prevedeno na engleski ni deset godina kasnije. Engleski časopisi nazivali su ju prozorom u povijest i kulturu Hrvata.
Ostali su ju pak zvali hrvatskim Andersenom, a doma ju nekad zovemo i hrvatskim Tolkienom zbog fantastičnih elemenata u njenim djelima.
Tragični kraj obitelji Brlić
Ivana je tijekom cijelog života bila lošeg zdravlja. Muž ju je nekoliko puta slao u austrijske bolnice kako bi dobila najbolju uslugu, no nakon što je umro, obitelj je bila pred financijskim kolapsom. Nije pomoglo ni što je sin Ivan živio rastrošno pa su roditelji često morali uskakati.
Ivana odlazi u Zagreb u bolnicu nakon što joj je već dugo vremena bilo loše. Tamo je 21. rujna 1938. umrla, kompletno iscrpljena i osiromašena. Depresija nakon smrti oca, muža i djeteta nikad je nije napustila, unatoč svjetskoj slavi, nominacijama za Nobela i brojnim priznanjima.