PRIJE 48 godina Stojadin je krenuo na svoju najveću avanturu i jednu od najvećih u dotadašnjoj povijesti autoindustrije.

Prisjećamo se ekspedicije, bolje rečeno, velike avanture Kragujevac-Kilimandžaro u kojoj je sudjelovalo pet crvenih Stojadina te nekolicina entuzijasta među kojima je bio i Joža Vlahović, novinar zagrebačkog Vjesnika. U suradnji s portalom Autoslavia donosimo priču o ovoj velikoj avanturi, ali i još većoj marketinškoj kampanji koja je omogućila promociju tada najboljeg proizvoda jugoslavenske autoindustrije. 

Galerija

Sugovornici Novice Markovića, najzaslužniji za nastavak priče o KK ekspediciji su prof. dr Milan Rakočević, idejni tvorac ekspedicije, Branko Baletić, režiser filma “Kragujevac – Kilimandžaro“, Zoran Simjanović, filmski kompozitor, i Miodrag Barlov, mehaničar Zastave.

Ekspediciju Kragujevac – Kilimandžaro je osmislio Milan Rakočević dok je pješačio pustinjama Afrike, u sačinjavanju nacrta ekspedicije mu je pomogao reli vozač Branimir Perić–Džo. Dragan Drakulić, tadašnji direktor Komercijale Crvene Zastave, uvidio je da je prijedlog o ekspediciji idealna prilika za promociju tada najboljeg modela jugoslavenske auto-industrije, ali i šansu da se Stojadin isproba u eksploataciji pod nenormalnim uvjetima. Ekspediciju je podržao i tadašnji direktor Zavoda Crvena Zastava, Prvoslav Raković.
Poziv za pomoć u organizaciji su odmah prihvatili Modriča, Tigar i mnoge druge male tvornice.

Nakon prigodne svečanosti, ekspedicija je 14. veljače 1975. krenula na put od Kragujevca do Kilimandžara, duljine preko 11.000 kilometara i to kroz bespuća Nubijske pustinje, savana, kamenjara, trnovitih predjela i močvara.

Na ekspediciju je krenulo pet novih, crvenih Zastava 101, četiri s ukrasnim naljepnicama, bez zadnjih sjedala i jedna u potpuno tvorničkom izdanju – s nadimkom ’’Salonac’’ kako su ga članovi ekspedicije nazvali. U motorima se nalazilo ulje Optima Modriča, gume Tigar Pirot. Zastave 101 koje su krenule na ekspediciju su bile potpuno nove, s linije za francusko tržište, a jedine preinake su bile poseban tapecirung sjedala, te stalni rad ventilatora za hlađenje motora.

Dodatno, primijenjeni su eksperimentalni dijelovi kao što su uljni predfilter zraka i uzeti prednje osovine. Testirane su i posebne ’’pustinjske gume’’ iz Tigra - krampon  gume s povećanom izdržljivošću na jake udare i visoke temperature.

Sudionici: 
Branimir Perić Džo – vođa ekspedicije
Ginka Milinković – pomoćnik organizatora
Milan Rakočević – organizator ekspedicije
Slobodan Nikolić i Miodrag Barlov –automehaničari
Joža Vlahović – novinar Vjesnika iz Zagreba
Bratislav Grbić – kamerman
Branko Baletić – režiser filma ’’Ekspedicija Kragujevac-Kilimandžaro’’
Dušan Sekulić – Novinar ’’Ilustrovane politike’’
Mioljub Jelesijević – fotoreporter
Bogdan Šekler – pisac knjige o ekspediciji Kragujevac-Kilimandžaro, “Džambo Afriko”, zvanični liječnik ekspedicije, novinar Večernjih novosti i Borbe
Ekspedicija je prošla kroz Grčku, Egipat, Sudan, Keniju, Ugandu i Tanzaniju. 

Kako bi čitatelji mogli provjeriti kuda je ekspedicija morala proći, evo popisa bitnijih mjesta kroz koja su prošli:

- Kragujevac
- Skoplje
- Gevgelija
- Atena
- Pirej
- Patras
- Aleksandrija
- Kairo
- Helwan
- Aswan
- Jezero Naser
- Wadi Halfa
- Abu Hamad
- Sharm el-Sheikh
- Atbara
- Khartoum
- Malakal
- Kongor
- Malek
- Džuba
- Torit
- Kapeta
- Lodwar
- Kitale
- Eldoret i Nakuru (Na samom Ekvatoru)
- Nairobi
- Namanga Arusha
- Mosi-oa-Tunya
- Marangu
- Mombasa
- Kilimandžaro - osvojen je vrh Gillman's Point s odmorištima Mandara hut, Orombo hut i Kibu hut. Na vrhu Kilimandžara se tada zavijorila zastava samouprave.

Kada KK ekspediciju promatramo iz ugla povijesnog pothvata, zaključak je da je to bio pothvat koji je nemoguće ponoviti jer je 1975. godina bila jedina godina relativno stabilne političke i sigurnosne situacije na afričkom kontinentu. Osnovni adut koji je članove ekspedicije izvukao iz različitih nezgodnih situacija je bio postojanje saveza Nesvrstanih, a jugoslovenska putovnica otvarala je različita vrata i omekšavala stavove lokalnih vlasti, pa su sudionici ispraćani uz pozdrave Titu.

Također, Energoprojekt i druge jugoslovenske tvrtke izvodile su radove širom Afrike, tako da se ekspedicija mogla obratiti za pomoć i jugoslavenskim državljanima stacioniranim u Africi.

Stojadini se nisu kvarili 

Kako su mnogi navikli slušati da se Stojadini kvare, pa očekuju da su se automobili raspadali usput, kvarovi na Zastavama 101 nisu bila česta pojava, nekoliko nosača motora i jedan karter nisu izdržali skokove preko kamenjara u suhim riječnim koritima, dvije zadnje vilice i jedno uležištenje nisu izdržali skok s dine od 3 metra pri brzini od preko 130 km/h u Nubijskoj pustinji. 

Iako je temperatura u kabini dosezala 50 stupnjeva, deformirali su se samo plastični dijelovi audio sustava. Od visokih temperatura stradala je i komunikacijska oprema, a jaja koja su članovi posade kupovali usput bi do kraja dana bila tvrdo kuhana u prtljažniku. 

Najveći problem sa automobilima je bilo utanjanje u pijesak u pustinji, to su bile najveće muke jer su članovi ekspedicije onda morali da guraju, kopaju i svojom snagom da odglavljuju automobile iz pijeska – najbolje rješenje je bila što veća putna brzina. Ekspedicija se ozbiljno zaustavila u Keniji kada je za 15 kilometara trnovitog puta došlo do 60 pucanja guma.

Milan Rakočević uz veliki osmjeh i dalje tvrdi da je Zastava 101 zaista bilo najbolje vozilo koje su mogli izabrati za ekspediciju, lagan, startan, dovoljno brz, i ekonomičan. Pustinjska vožnja je bila veliki izazov, moralo se voziti preko 120 km/h kako bi se izbjeglo propadanje kotača u pijesak. Vozilo se u obliku lastinog repa jer pri velikoj brzini Zastava 101 ostavlja ogroman oblak prašine i pijeska iza sebe koji je smanjivao vidljivost i onemogućavao pravilno disanje putnika u vozilu iza. 

Iz ugla automobilizma, KK ekspedicija je otvorila vrata tržišta sjeverne Afrike za Zastavu 101, ali i za Fiat 128. Naročita histerija za kupovinu Fiata 128 nastala je u Egiptu gdje se ovaj model sklapao od dijelova iz Kragujevca do 2009., a i danas je taj automobil među omiljenima u Kairu.

Zanimljivost je da je KK ekspedicija u pojedinim mastima dočekana kao natjecateljska ekipa ’’East African rally’’ jer je ruta ekspedicija zahvatila dio rute ovog natjecanja.

Ekspedicija je uspješno završena planinarenjem i osvajanjem vrha Kilimandžara, Gillman's Pointa. 

Ako KK ekspediciju promatramo iz ugla medija, ovaj događaj je bio izuzetno važan i široko zastupljen. Jugoslovenske novine koje su imale ekskluzivno pravo objavljivanja članaka i fotografija su bili: Ilustrovana Politika, Novosti, Borba, Vjesnik. Mnogi drugi su to pravo otkupljivali, a glavni medij je bio Tanjug. To je bilo vrijeme kada su se informacije prenosile telefonskim putem ili faksom, a fotografije su se slale zrakoplovom.

KK ekspediciju su pratili i strani europski mediji, a posebnu pažnju su posvetili mediji zemalja kroz koje je ekspedicija prolazila. Naslovi koji su bili zanimljivi su bili: "Avantura 11 Jugoslavena", "Kroz pustinju i prašumu".

Ako KK ekspediciju promatramo iz ugla književne, fotografske i filmske umjetnosti, KK ekspedicija je izuzetno značajan pothvat jer su napisane dvije knjige: "Džambo Afriko" Bogdana Šeklera i "Putokaz za jug" Dušana Sekulića.

U režiji Branka Baletića, kroz kameru Bratislava Grbića, uz scenarij Ginke Milinković i glazbu Zorana Simjanovića, nastao je dokumentarni film "Ekspedicija Kragujevac - Kilimandžaro", koji je bio nepovratno izgubljen dugi niz godina, ali upornost Novice Markovića, uz suradnju Zorana Simjanovića i Branka Baletića, ali i brižljivo čuvanje od strane Milana Rakočevića rezultiralo je da se kopija ovog filma nalazi pod zaštitom jugoslavenske kinoteke, kao i kinoteke Crne Gore.

Veliki broj fotografija je snimio Mioljub Jelesijević, koje je Zastava kasnije koristila u svim reklamnim kampanjama.

Tekst smo uz dopuštenje autora prenijeli s portala Autoslavia.com