U POSLJEDNJIH deset godina potpisnik ovih redaka proveo je ukupno tri godine smucajući se Južnom i Sjevernom Amerikom, Karibima, Afrikom, jugoistočnom Azijom i Pacifikom, a u siječnju 2024. godine dobio je priliku posjetiti najmnogoljudniju zemlju na svijetu. Na Indexu imate priliku čitati njegov serijal putopisa iz Kine. 

>>> Kina - zemlja gdje je pritisak zbog obrazovanja sulud, a u životu uživaju samo starci

Ishoditi privremenu vozačku dozvolu u Šangaju birokratska je odiseja ravna srednjovjekovnom prelasku Atlantika - nikad ne znaš kuda će te put navesti, koliko ćeš se na pojedinom mjestu zadržati i gdje ćeš na koncu završiti. Po dobroj staroj socijalističkoj recepturi, svaki korak, ma kako malen bio, valjalo je napraviti na drugom mjestu, što i ne bi bio toliki problem da te izmišljene instance (Ured za certificiranje certificiranih prijevoda stranih vozačkih dozvola) nisu bezobrazno razbacane po nepreglednom labirintu trećeg najmnogoljudnijeg grada na zemlji.

Dobar dio papirologije bespotreban je, neovisno o tome o kojoj se državi svijeta radi, no ono na čemu Kinezi inzistiraju notorna je glupost. Naime, u 2024. godini, bez identiteta pisanog tradicionalnim jezikom, u sustav se ne može ući. Za jednim otužnim šalterom fonetska izvedenica od prezimena Buble postala je moje ime, a obiteljska loza punice (prva carska dinastija Kine) prezime. Tako se na njeno neskriveno oduševljenje rodio redikulozni kineski zet Qin Bulei, dalmatinski Don Quijote koji će većinu vremena u Kini provesti boreći se s raznoraznim vjetrenjačama.

Kafkijanski zaplet

Vrhunac birokratskog ludila bilo je dvosatno predavanje na kineskom jeziku o pravilima vožnje. Iako sam trubio da ne znam jezik i da sve nema baš nikakvog smisla, proćelavi službenik učinio je ono što najbolje zna - slegnuo ramenima i tražio da mu predam mobitel. Prokletnici, magistrirali su na mučenju ljudi. Da stvar bude gora, animirani uradak imao je grešku. Nakon tri minute prekinuo bi se te počeo ispočetka. Napamet znam svaku sekundu tog prokletog videa.

Napuštajući policijsku ustanovu, uvjeravao sam se kako sve i nije prevelika cijena za vožnju prostranstvima Kine, a onda se susreo s još jednim kretenskim pravilom. Iako u posjedu valjane dozvole, nije mi bilo dopušteno voziti nijedan privatni auto, već isključivo rent-a-car. Kakve to sad ima veze i s čim? E boga mi, ovog divljeg konja neće tek tako osedlati. Po starom balkanskom običaju, predložio sam svojoj novoj obitelji da na planirani road trip ipak krenemo njihovim autom. Šanse da će nas patrola zaustaviti baš u mojoj smjeni nisu bile velike.

Tko je mogao znati u kakva ću govna ženu uvaliti. Cijelo popodne slušala je žalopojke svoje majke, a sve su se mogle svesti pod isti nazivnik: "Za koga si se to, majku mu, udala?" Sustavu prkose jedino oni skloni nepotrebnom riziku, praznoglavi niškoristi bez budućnosti. Nitko to nije izričito rekao, fini su to ljudi, ali osjetio sam da se preko noći istopilo sve ono dobro što sam dotad napravio (budio se prije devet, svakodnevno se tuširao, šetao s njima poslije ručka, naučio koristiti japanski WC bez toalet-papira, pa se čak i susprezao od fizičkog kontakta sa ženom).

Neandertalac u Kini 

Srećom, ispostavilo se kako je unajmiti auto zapravo puno bolja ideja. Za dvadesetak eura dnevno dobili smo iznimno udoban SUV koji nam je, na moje preneraženje, uručen bez ključeva. Kad sam se pokušao praviti pametan, predbacivši punici kako, eto, i opjevane kineske agencije znaju napraviti previd, pogledala me u stilu "o kakvim ključevima priča ovaj neandertalac". Živimo u 21. stoljeću, potapšala me po glavi. Baš sve se, pa i paljenje auta, obavlja preko mobilne aplikacije. Bože, svakih čuda se čovjek nagleda u Kini.

Možda čak sofisticiranija od samog automobila bila je aplikacija za navigaciju koja je skenirala područje kojim smo se vozili do u najsitnije detalje. U nju su, izuzev napredne signalizacije (pokazuje preostalo vrijeme svakog svjetla na semaforu) i AR sustava (klasične satelitske karte na velikim prometnim petljama beskorisne su), integrirani jako korisni dodaci, poput "dužine čekanja na obližnjim benzinskim pumpama", "broja slobodnih mjesta na stanicama za punjenje električnih vozila", pa čak i upozorenja o nadolazećim vremenskim uvjetima.

Da je kojim slučajem nije bilo, aplikacije, naravno, vrlo bih vjerojatno još prvog dana završio u zatvoru. Onaj video koji zbog kvara nikad nisam odgledao ispostavio se kao krajnja nužnost. Prometni propisi u Kini noćna su mora iz koje se nikako ne da probuditi. Svakih pet kilometara, a nekad i češće, postavljeni su stupovi s najmanje petnaest kamera različite funkcije (procjenjuje se da sustav nadzora u Kini danas broji više od 700 milijuna kamera). Kazne nisu velike, ali ih možeš dobiti desetak u jednom jedinom danu.

Kineski prometni gulag

Ako se prestrojavaš preko pune crte - 30 eura, ako ne držiš dovoljnu udaljenost od auta ispred - 40 eura, ako se koristiš mobitelom u vožnji - 40 eura, a ako nisi vezao pojas - 50 eura. Nadalje, nekada se na otvorenoj cesti ne smije voziti preko 60 km/h, nekad preko 70 km/h, nekad preko 80 km/h, nekad preko 90 km/h, a ako te u bilo kojem trenutku snime u vožnji 20 posto bržoj od propisane, stiže kazna. Što je najgore, ograničenja brzine nasumično se izmjenjuju svakih par kilometara.

Koliko god me aplikacija pravovremeno upozoravala na sve promjene i koliko god pazio da ne pogriješim, već u prvih dvadeset kilometara napravio sam tri prekršaja. Poslije dva i pol sata vožnje, na pola puta do poluotoka Huyun, punica je izbrojila 2500 kuna kazni. Pritisak unutar i izvan automobila postao je toliki da sam bio potpuno spreman, u slučaju sljedeće kazne, zaustaviti auto na kakvom odvojku, poslati u tri materine i punicu i auto i kamere te pješke krenuti kući u nekoj svojoj verziji bijega iz kineskog gulaga.

Sve bi se to i dalo nekako provariti da je vožnja državnom cestom G15 nosila ikakvu satisfakciju, ali vraga. Priroda je, kao i uvijek u siječnju, bila siva i maglovita, ali i takva ništa manje negostoljubiva od gradova, ako se tako uopće mogu nazvati ti kilometarski grozdovi odurnih zgradurina. Danje svjetlo zaista je pokazivalo svu ružnoću moderne industrijske revolucije koja je u Kini otpočela prije 30-ak godina i kojoj se, nažalost, još ne vidi kraja. Međutim kad sunce zađe, priča se drastično mijenja.

Višegradska kafana na kineskom Amalfiju

Kinezi su majstori osvjetljenja i Kina noću zaista izgleda prekrasno. Vidiš samo ono što oni žele da vidiš (e, kad bi barem stalno bila noć, partija bi odmah potpisala). Nema boljeg primjera od Zhongxincuna. To ribarsko mjestašce u kasnim je noćnim satima izgledalo kao Positano. Po tamnoj planini što se prijeteći nadvila nad morem bile su kao rukom razbacane stotine živopisnih kuća. Joj, kad se ujutro probudim, maštao sam, a pogled mi pukne na ovaj Amalfi južnog kineskog mora, pa se spustim u pitoreskni centar na espresso i croissant. 

Nažalost, takvo što u Kini ne postoji. Kad sam ujutro rastvorio zavjese, skoro sam umro od tuge. More je bilo sivo kao olujni oblak, a po nezdravo zelenoj plaži bili su rasuti milijuni školjaka što su ogromne dizalice čudovišnim mrežama prenosile s jedne hrpe na drugu. Obzor je bio načičkan golemim transportnim brodovima i naftnim platformama, a ne da nije bilo pekare i kafića, već nije bilo ni centra grada. Tek jedna kafana, skromna kao ona Andrićeva na višegradskoj čaršiji.

Kao i tamo nekad, u samom kutu prostorije, osam pari krvavih očiju utapalo se u rakiji od sirka koju je gazdina žena cijelu noć strpljivo podgrijavala na malenom kuhalu. Dok im prsti stišću masne karte, nitko ni riječi da kaže. Iako sam, tvrdi gazda, prvi bijelac što je ušao nakon 17 godina, pogledali su me ravnodušno kao da smo dan ranije zajedno nalijevali teracu dvije ulice dalje. Razgovorljiv je bio jedino gluhonijemi promatrač ovog mitskog Doudizhu okršaja. Taj nesretnik ostat će osoba s kojom sam se najbolje razumio tijekom dvomjesečnog boravka u Kini. 

Gulangyu - čarobni fragment drevne Kine

Srećom, razočaravajući prvi dojmovi rasplinuli su se čim smo ušli u Xiamen. S tek nešto više od četiri milijuna ljudi, kao biser u moru gigantskih metropola Kine, Xiamen je bio grad baš po mjeri čovjeka. Njegova kruna bez sumnje je otočić Gulangyu, koji možete zamisliti kao Dioklecijanovu palaču negdje na pola puta do Šolte. Na 15-minutnoj plovidbi do njega slučajno sam otkrio koliko Kinezi čeznu za kršenjem pravila. Kako je trajekt bio prekrcan, popeo sam se na ogradu, a kada sam se nakon par minuta okrenuo, najmanje još desetak ljudi sjedilo je na njoj.

Zašto je Gulangyu fascinantan? Riječ je o ekstraktu onog najboljeg iz kineske kulture, a bez upliva teške industrije, prometnog krkljanca i opsesivne gradnje. Tek tada zavodljiva drevna Kina, što se danas izlaže još jedino u fragmentima, dolazi do potpunog izražaja. A Gulangyu ne samo da je oslobođen zamorne propagande već i gradske gerijatrije što maršira parkovima pjevajući domoljubne pjesme. Odakle crpe zanos, teško je shvatiti, no činjenica je, sve što su Maovi propagandni posteri u prošlosti isticali i obećavali - danas je stvarnost.

Drugu večer u Xiamenu odlučio sam provesti sam pa kao i uvijek otišao potražiti masažu. Uputili su me u državni hotel Sandu, čiji se masažni studio prostire preko cijelog kata i ima 77 identičnih soba. Megalomanski projekti u Kini priča su za sebe. Prateći beskrajnim hodnicima glasne potpetice drugarice Xin, shvaćam da će ona i njenih 47 kolegica cijeli životni vijek provesti čekajući mušterije koje nikada neće doći. Da je ovaj objekt negdje u Americi, bio bi običan paravan, a u Kini je zaista samo masažni studio. Nevjerojatno je koliko resursa Kinezi troše ni za što.

Jurski park kontrarevolucije i dalje je otvoren

Ništa bolje to ne opisuje od Ruijina, kolijevke kineske revolucije, sjedišta Maove Crvene armije. Ulaz u ovaj grad, izgubljen negdje u gorju Jianxija, danas krasi kapija u obliku 30-metarske crvene zvijezde i nalikuje ulasku u kakav komunistički Jurski park. Po cijelom gradu vijore se crvene zastave, propagandnih postera više je no u Sjevernoj Koreji, a svakih par stotina metara nijemo vrište spomenici neznanim junacima. Dinosauri koji tumaraju gradom uistinu se ponašaju kao da Crvena armija nikada iz njega nije ni izašla. Najgore je, naravno, onima što žele naprijed. 

Jedan takav, imena Chen, nedavno se usudio otvoriti restoran koji ne nalikuje svakoj drugoj prljavoj zalogajnicu u kraju. Kad smo mu stigli u posjet, vrijeme ručka već je prošlo. Srećom, čistačice što su prostor pripremale za večeru bile su dovoljno mudre da ga zovnu. Kad je čuo o čemu je riječ, skočio je s kućnog kauča i dojurio natrag. Dok je svoja najbolja jela kuhao samo za nas, moram priznati da sam se pomalo osjećao kao Anthony Bourdain, posebice jer je na društvenim mrežama još danima poslije izbacivao fotografije s Qin Buleijem u naslovnoj ulozi.

Kako to uvijek biva, mjesta koja otkrijemo posve slučajno, kojih nema na turističkoj karti Kine niti se spominju u brošurama, ostanu nam nekako najbolje urezana u pamćenje. Baš kao Ruijin, i Chenzhou, doduše iz posve drugih razloga, izgleda kao da je izašao iz kakve bajke. Stari dio grada bez sumnje je jedan od najljepših koje sam ikada vidio, a ako fotografski aparat nečemu ne čini pravo, ne čini to smaragdnoj rijeci Chengi Jiang što, ispresijecana drvenim mostovima, vijuga kroz prastare bijelo crne kuće.

Road trip jugozapadnom Kinom - hodanje po neutabanom snijegu

Atmosfera je uvečer tako romantična da smo na jednom od mostova uhvatili punicu i punca kako se drže za ruke. Slika je njihovoj kćeri natjerala suze na oči. Nikad ih nije takve vidjela. Slušali su jedan nastup na uličnim karaokama s kojima sam se tad prvi put susreo. Odgovor zašto su karaoke tako popularne u Aziji krije se upravo tu. U kulturi u kojoj nije uputno iskazivati osjećaje ni govoriti o emocijama pjesma je iznimno bitan ventil. S obzirom na to da nema svatko vremena ni novca unajmiti kabinu na dva sata, instant pražnjene na ulici za sitniš sve je popularnije.

Ništa manje popularan među lokalcima je i trideset kilometara udaljen Gaoyiling. Iako posve nepoznat, taj riječni klanac malo je svjetsko čudo. Šetnja po njegovim strmim obalama bila je neponovljivo iskustvo, pogotovo jer su kineske vlasti, najveća dadilja sedam kontinenata, planinarenje učinili dostupnim svima. Svaka atraktivnija planina ima stepenice isklesane u stijeni, a one poznatije i žičaru, tako da se izletnici, neovisno o životnoj dobi i tjelesnoj spremi mogu s lakoćom dokopati vrha.

Ipak, jedna je lokacija daleko iznad drugih - Guilin, dragulj Gianxija. Njegove jedinstvene planine, koje se poput stožaca izdižu iz ravnice, dosegle su u Kini status Hajara al-Aswada. Barem jednom u životu svaki Kinez mora ih posjetiti. Kanjon rijeke Li jedan je od najljepših na svijetu, a vožnja brodom pruža nevjerojatan pogled na formacije i na drevna pitoreskna sela. Ono najbolje - područje Guilina jedan je veliki avanturistički park. Planinarenje, vožnja biciklom, obilaženje špilja, kajakarenje i zip line - nema čega nema.

Zastrašujući susret s mnogoljudnošću Kine

Posljednje odredište ovog dvotjednog putovanja trebao je biti otok Hainan, točnije grad Sanya na njegovu krajnjem jugu. U najpoznatije kinesko ljetovalište, nažalost, nikada nismo stigli. Zašto? Zbog izvanzemaljskih prometnih gužvi. Od grada Xuwena do luke Hai`an (dva trajekta voze svakih 60 minuta, 24 sata na dan) svih šest traka bilo je prepuno automobila kao da se radi o kakvom masovnom bijegu pred udar asteroida. Nemaš dojam o tome koliko ljudi živi u Kini, sve dok se ne pojavi nešto popularno što bi svi htjeli vidjeti. Onda zavlada ludilo.

Kasnije sam saznao da su svemu kumovali radovi na jedinoj prometnici koja vodi u trajektnu luku, a koje kineske vlasti već godinama kao za inat obavljaju baš u vrijeme Chunyuna. Riječ je o tradicionalno najvećoj modernoj migraciji ljudi na svijetu, kada se uoči 23-dnevnih praznika povodom kineske nove godine preko 380 milijuna ljudi zaputi kućama ili na godišnji odmor. Rekordna je 2016. godina, kada je avionski, željeznički, autobusni i brodski promet zabilježio nevjerojatnih 2.9 milijardi putnika.

Zašto se radovi obavljaju baš u to vrijeme? Teoretičari zavjere reći će kako vlasti žele da se ljudima odlazak na odmor zgadi do te mjere da ga više nikad ni ne pomisle iskoristiti. TV ekipa, jasno, nije bilo nigdje, na nacionalnoj televiziji samo se pozitivne vijesti vrte, no zato je TikTok grmio o obiteljima koje su u autu provele cijeli dan bez vode i hrane. Ta 72 sata, koliko je trajalo sveopće iskrcavanje na Hainan, na otok se nije moglo doći ni avionom ni vlakom ni brodom, a i oni koji su stigli pisali su da na ulicama vlada nezabilježeni krkljanac.

Kopajući pijesak

Od Hainana smo, srećom, odustali na vrijeme i krenuli prema Beihaiju, apartmanskoj meki od milijardu i jednog nebodera koji, otkako je korona počela, zjape apokaliptično prazni. S više od polovice luksuznih zdanja vise ogromne reklame o prodaji stanova, koje očajni agenti poput kuhanog kukuruza nude po ulicama i plažama. Srećom, kolonijalni dio grada toliko je fascinantan da čovjek zaboravi na betonski jad koji ga okružuje. Nevjerojatno je kako dobro izgledaju reklame na izlizanim crno-bijelim zidovima. 

Isto se, nažalost, ne može reći za gradsku plažu koja slovi kao jedna od najljepših u cijeloj Kini. Kilometarski pješčani sprud Beihaija izgleda pristojno samo iz zraka. Iz svake druge perspektive to je nepristupačna močvara. More je sivo i hladno, a pučinom jure prastari gliseri koji nude adrenalinske vožnje. Posebno su smiješni kraljevski tronovi na kojima se nespretne mušterije unosi na brodove. Vidi se da ne znaju zašto to rade. Doduše, nije da imaju što drugo raditi, a odmor su masno platili.

Jedina druga dostupna aktivnost kopanje je pijeska koje na tako lijep način ocrtava mentalni sklop Kineza danas. Stotine ljudi, starih i mladih, od jutra do mraka kopaju po plaži, ali ne zato što to žele ni jer će nešto vrijedno naći. Prije nekoliko godina, tvrdi punac, na plaži su se pojavili prodavači i počeli iznajmljivati lopate. Od trenutka kad je prvi uzeo lopatu, kolona mrava krenula je za njim. Nema onoga što se Kinezima ne može prodati, neovisno o tome kako pametni i obrazovani bili. Oni jednostavno nemaju svoje mišljenje, tako su navikli, tako sustav funkcionira...

U posljednjem nastavku pročitajte kako smo svi zajedno otišli na daleki sjever, gdje sam u Shulanu, srcu notorne Mandžurije, upisan u mjesne knjige kao prvi Hrvat u povijesti. Kako sam upoznao puničinog oca koji s 84 godine nikad u životu nije vidio bijelca te kako sam na jedan dan postao pripadnik Maove Crvene garde.