DINA Franka Herberta dugo je u Hollywoodu imala reputaciju romana koji je nemoguće ekranizirati. Osim što je u pitanju roman koji se smatra jednim od najvećih SF dostignuća u 20. stoljeću, priča o povijesti njegovih filmskih adaptacija podjednako je legendarna i traje doslovno od trenutka kada se prvi dio pojavio u knjižarama 1965. godine.

Vizija daleke budućnosti ljudskog roda, u kojoj feudalne obitelji vladaju čitavim planetnim sustavima, uvezani u kompleksne igre moći, prevrata i intriga; vizija vjekova u kojima ljudski rod dostiže viši stupanj psiho-fizičkih mogućnosti, a sve to omogućava psihoaktivna supstanca Spice melange, razumljivo, uspjela je kliknuti s mladima hipi epohe, nastavivši također opčinjavati generacije koje su dolazile nakon toga. 

Ne čudi zato da je Alejandro Jodorowsky, prvi ozbiljan redatelj koji se latio njene ekranizacije, u predlošku vidio priču dostojnu da se od nje napravi najgrandioznija filmska tvorevina ikada zamišljena. Jodorowsky je doveo Jaggera, Dalija, Orsona Wallesa, Gloriju Swanson da glume, s druge strane okupivši umjetnike poput Moebiusa i Gigera za dizajn, a Pink Floyd za glazbeni score, zamišljajući nadrealističku ekstravaganciju koja bi trajala sumanutih 10 sati.

Na ruševinama ove Dine nastao je moderan SF u Hollywoodu, jer su ljudi involvirani u njega kasnije radili na Star Warsu i Alien franšizi između ostalog, a mnogi su naravno i krali ideje za vlastite projekte (da ih ne spominjemo poimence). Nakon toga, bio je red na Davida Lyncha, čovjeka drugačije poetike, ali opet sličnog Jodorowskom, makar u tome što je samosvojni autor i posjeduje vrlo specifičan filmski izraz koji ne trpi previše studijskih upliva sa strane.

To se, nažalost, na zlosretnoj Dini iz 1984. i pokazalo, pa je dobar dio Lynchove vizije ostao na "cutting room flooru", a ono što je ostalo predstavlja intenzivni sudar između komercijalnog filma, koji pokušava ispričati koherentnu priču, i "čistog" filma s dugim uvrnutim sekvencama poput Paulovih začinskih tripova ili lebdenja mutiranog navigatora u trbuhu broda.

Problem naracije - opterećenost originalne priče

Najočigledniji uspjeh Dennisa Villeneuvea upravo je u tome – da se ispriča koherentna priča, široj publici dovoljno jasna i pitka, da je može pratiti netko tko knjigu nije pročitao, a da se pri tom u postupku ne izgube njeni vitalni dijelovi. Od samog ulaska u svijet Dine čitatelj, ali i potencijalni gledatelj, biva bombardiran nepoznatim terminima: Gom Jabbar, Shai-Hulud, Kwisatz Haderach, Lisan al Gaib, Bene Gesserit, Landsraad, C.H.O.A.M… i svi oni u romanu podrobno su objašnjeni i stavljeni u kontekst i međusobnu vezu.

Preneseni na film, prijete da će ga udaviti u dugim ekspozicijama kojima se većinski neinicirana publika dodatno opterećuje, a film gubi lagodnost u ritmu pripovijedanja. Villeneuve, da bi u tome uspio, nastupa s dva dijela od ukupno pet sati i petnaest minuta, dakle duplo više no što je imao Lynch i duplo manje no što je želio Jodorowski, i opet, ni to nije bilo dovoljno da se sve pokrije, ali su izbori na što se fokusirati, a što staviti u drugi plan, ili sasvim ukloniti, bili uglavnom pametni i uspješni.

U novoj Dini nemamo ekspozicijski prolog kao kod Lyncha (omiljen među ljubiteljima techno glazbe), već u nju ulazimo promatrajući događaje i dijaloge koji se više nego u svim adaptacijama čine prirodnim i organskim tom univerzumu. Fokus je na Paulu i njegovom putovanju, i svi bitniji likovi bivaju uvedeni u priču neopterećujuće, jasno definirani osnovnim karakteristikama, a činjenica da ih glume već poznate holivudske face olakšava modernom nefokusiranom gledatelju da sve isprati bez da im mora pamtiti imena. Tu je Zendaya, tu je Jason Momoa, tu je Josh Brolin (Thanos), tu je "ona hot cica iz Mission Impossible" kao Paulova majka te je nebitno da ih odmah znaju kao Chani, Duncun Idahoa, Gurney Hallecka ili Lady Jessicu.

U jednoj od uvodnih scena Tufir Hawat (Stephen McKinley Henderson) na pitanje Vojvode Leta o trošku puta imperijalnog broda, koji Atreidesima donosi odluku o preuzimanju vlasti nad Arrakisom, zavrne očima kao u transu, a onda ispriča svom vojvodi ove podatke u detalje.

Oni koji su čitali knjigu znaju o čemu se u sceni radi i što zapravo Tuffir jest, dok ga oni koji nisu vide kao starog savjetnika svoga lorda i nije im toliko bitno da im se kaže bilo što detaljnije o redu Mentata. Isto tako, nije bitna činjenica da nadsvjetlosno brzim brodovima upravljaju nekakvi navigatori organizirani u gildu koje je Spice mutirao tisućama godina i koji sada, umjesto računala, projektiraju njihove putanje. Prosječan gledatelj zna da gleda SF i očekuje svemirske brodove te mu je nevažno kako oni zaista funkcioniraju.

Narativno dakle Villeneuve ovim rezovima sebi ostavlja dovoljno prostora da detaljno objasni ostale stvari: Bene Geserit red, projekt Kwisatz Haderacha, odnose Harkonnena i Atreidesa, vjeru Fremena u Mahdija, naglašavajući i bez skrajnutih detalja osnovno – spice je ključna supstanca u univerzumu, tko kontrolira Spice, kontrolira sve.

Stil i vizija

Stilski, za razliku od svojih prethodnika, u vizualno-redateljskom tretmanu ovoga svijeta ne ide se u preveliku ekstravaganciju i osobitost - za to danas nitko ne bi htio platiti, niti bi to ljudi htjeli gledati. Mnogi kritičari zamjeraju da nova Dina u tom smislu previše igra na sigurno, da je industrijski produkt, nije autorski smjela i luda kao one ranije, ali to je uvjet koji se mora ispuniti da bi se uopće dobila sredstva za jedan ovako tehnički ispeglan film pogodan za prikazivanje u IMAX dvoranama.

Dizajn palača i kostima, uspoređen s onim planiranim ludilom kod Jodorowskog, čini se odveć običnim, varijacijom na temu već viđenih formi koje možemo naći i u današnjem svijetu, a ne u svijetu svemirske aristokracije 20 tisuća godina u budućnosti. Odjeća u kojoj su glumci defilirali crvenim tepihom na premijerama djeluje prije smjelije i bizarnije no ono što nose u samom filmu. 

Također, tretman droge, famoznog Spicea i njegovih efekata na um i tijelo, ta potentna metafora s kojom su stariji majstori znalački poigravali, Villeneuveu je tek "mekgafin", nešto što je dovoljno da pokrene cijelu priču, ali kod njega nema smjelo elaboriranih vizija, narkotičkih proviđenja ili mistike. Dina je u biti doslovce jedan veliki narkomanski trip, koji je pisao uživatelj i konzument droge, koji pretpostavlja ideju da infrastrukturu budućeg galaktičkog carstva vode narkomani i da ovisi od protoka i distribucije droge u njemu.

Ipak, kultura droge iz 60-ih značajno se promijenila i ljudi danas narkotike rjeđe spominju u vidu "otvaranja vrata percepcije" ili sredstva da se dođe do dubljih spoznaja. Od svega toga, danas je ostao tek puki hedonizam, a filmovi poput Svete planine ili Eraserheada teško bi u naše vrijeme komunicirali čak i s alternativnijim dijelom mlađe populacije te je samim tim bilo iluzorno očekivati da Villeneuve i njegov tim naprave svijet koji nalikuje nekom raskošnom tripu Moebiusa, Jodorowskog ili Dalija.              

Ekološki aspekt

Tek provučena kroz priču, ali nedovoljno detaljno, što možemo uzeti kao jedan od većih propusta, jest strana ekološkog angažmana ove nove Dine. Sažeto – borba Fremena je borba za zeleni Arrakis. Za zemlju pogodnu za život, zeleni raj u koji ih njihov Mahdi aka Lisan al Gaib treba povesti. Ključan lik u tom smislu jest Liet-Kynes, koga je Villeneuve dvostruko kastrirao. Promjena spola, ili "gender-swap", koja je s njim načinjena da bi se umirili woke duhovi, i davanje lika crnoj glumici Sharon Duncan-Brewster pokazalo se tek kao konfekcija, jer je propušteno da se uz to istoj da važnost koju u romanu njen lik posjeduje.

Za vanjski svijet Dr. Kynes, arbitar promjene i nadzornik mirne predaje vlasti Harkonnena na Atreidese, također je i imperijalni ekolog i duhovni vođa Fremena, poznat po Sietchkom imenu Liet. Dakle, neka preteča Paula u smislu autsajdera koji dolazi među lokalce, uči njihove običaje, postaje jednim od njih i počinje se boriti za njihovu stvar. Implicirana dilema te borbe, koju je Villeneuve propustio eksplicitno izložiti, sastoji se u tome da bi veće teraformiranje Arrakisa olakšalo i poboljšalo život njegove populacije, ali bi također uništilo ekosustav džinovskih crva za koje je voda, čak i u malim dozama, fatalna.

Samim tim, proizvodnja začina melanža bi se - ili smanjila, ili potpuno obustavila, što bi dovelo do kolapsa ekonomije i društva na galaktičkom nivou.

Ovdje je dakle u pitanju jedna u romanu prisutna analogija koja premašuje puko metaforičko izjednačavanje začina s naftom. Na koliko samo realnih trenutačnih situacija u svijetu se time može aludirati – gdje se lokalnom stanovništvu uništava ekosustav, izrabljuju resursi, a sve zarad opstanka globalne kapitalističke ekonomije?    

Politika – opasnost od karizmatičnih vođa

Naravno, borbu Fremena, koristeći plodove Misionarie Protective – stoljetnog socijalnog programiranja lokalnog stanovništva od reda Bene Gesrit, preuzima na sebe Paul Atreides. Karizmatični vođa i mesija, čijim je likom Herbert želio izreći svoj neblagonaklon i upozoravajući stav o svim prethodnim sličnim, ali i budućim liderima masa i očevima nacija, a koji je viđen, kako se ispostavilo, od većine prvobitnih čitalaca, prije kao heroj no zlikovac, što je i bio jedan od razloga za njegovo pisanje nastavka Dune Messiah.

Lynchov film također ignorira ovo stanovište i završava inauguracijom Kwisatz Haderacha i provalom oblaka na Arakisu, simboličkim događajem koji je označavao kako je i sam planet prepoznao kozmičkoga mesiju. Jodorowski je, razumljivo, bio još luđi i predviđao da Paul umre, ali da nastavi živjeti u svim ljudima kao kolektivna svijest čovječanstva i samog planeta koji putuje kroz svemir kao živo biće. 

Villeneuve, za razliku od svojih starijih kolega, ipak ovdje pravilno razumije Herberta. Politička manipulacija kojom Atreidesi dolaze na vlast, koristeći snage Fremena u svoje imperijalističke svrhe, gora je i manipulativnija od direktne Harkonnenske eksploatacije. 

Razumljivo, ni tu se Villeneuve ne usuđuje ostaviti publici da sama izvede zaključak, smatrajući valjda da današnji prosječan gledatelj za to sam nije sposoban. Umjesto toga, on modificira lik Chani, koja služi kao glas razuma i direktno nas u publici upozorava na to što se događa. Chani je pripadnica sjevernih plemena, koja su u filmu prikazana kao nesklona praznovjerjima fundamentalističkog juga.

Zaljubljuje se u Paula čovjeka, a ne u Lisan al Gaiba - mesiju, tvrdeći da će ga voljeti sve dok bude ostao "dosljedan sebi", pa čak i u jednom trenu na saboru starješina deklarativno izjavljuje - "proročanstvo je ono čime nas porobljavaju". Na kraju, kada Paul potpuno prihvati svoju mesijansku ulogu i postane Car galaksije, njegov dinastijski brak s Irulan Chani shvaća kao izdaju (sve žene u kinu ovdje su uskliknule "smeće muško!") i za razliku od romana, gdje se mirno podredila ulozi konkubine, odlazi natrag u pustinju u neizvjesni rasplet drame koji će nas čekati u trećem dijelu, koji žudno iščekujemo.

Na koncu - možemo reći da je i dalje Dina jedina prava i potpuna ona koju imate naći u Herbertovim romanima. Istodobno, film Denisa Villeneuvea jest njena do sada najbolja i najvjernija adaptacija koja je uspjela napokon ispričati jasnu, koherentnu, a u isto vrijeme zabavnu i filmski atraktivnu priču koju je jedino ispravno pogledati na velikome platnu. Ako još niste – smatrajte ovo posljednjim pozivom.