PREMINUO je Ray Liotta i svojom nas je smrću udario intenzivno, agresivno, iznenađujuće, s neba u rebra, pravo u slezenu. I navikli smo ga takvog gledati i da nikad ne znamo što očekivati, ali ovo je zaista posljednja stvar kojoj smo se mogli nadati.

U 68. godini, bez bilo kakvih ranijih naznaka, niotkud... Rayčina je rekao "adios" i ništa pametno se ne može reći poslije te vijesti, pa čak ni nešto istinito, tipa da ćemo ga uvijek pamtiti i uvijek voljeti. To se više nego podrazumijeva i svakako je suvišno. Ono što možemo primijetiti jest zaista ogroman broj reakcija na njegovu smrt. Svima je žao Liotte i svi ga obožavaju i to, naravno, nije neiskreno jer da ste i prije pet dana pitali ljude jesu li fanovi Raya i svega eksplozivnog što ide uz njega, ne postoji sumnja u to da bi rekli "da".

Filmofili će naći milijun razloga za ljubav, a oni koji to nisu će naći jedan - "Dobre momke" Martina Scorsesea. Osobna karta među ulogama, ona koja ga je vinula u visine i ona zbog koje je možda i propatio u kasnijim godinama, ako pričamo o baš velikim izdanjima. Jer malo tko je htio riskirati i staviti Raya u pretendenta za veliki blockbuster, dodijeliti mu zasluženu glavnu ulogu usput i time izazvati "hej, pa evo Henry Hill" vrstu feedbacka kod publike koja bi svakako bila široka ako već govorimo blockbusterski.

Iz tog razloga je Liotta vjerojatno ostao na jednoj nagradi Emmy za cijelo svoje stvaralaštvo i kod većine ljudi ostao Henry Goodfella, drag momak, iako druker.

Tri filma za odličan uvod

Sad je možda trenutak da se pomogne tim manje upućenim ljudima i pruži im se prilika da zavole Raya još više nego ranije, a preduvjeti za to su odlični pošto ga, kao što već rekosmo, 99% ljudi ionako voli zbog Scorsesea.

Mogu se dati razni prijedlozi za naredne korake u filmografiji Liotte i svakako se ne može pogriješiti jer koliko god loš neki film bio, ne može ipak biti skroz loš ako je Raymond u njemu. Ali da sada ne širimo previše, recimo da bi priručnik "Ray Liotta za početnike" mogao sadržavati tri filma i da su oni odličan uvod u raspoznavanje energije koju je nosio. Naravno, izuzimajući Dobre momke, koji su svakako svima polazna točka, ta tri filma neka budu Nešto divlje (1986.), Nezakonit ulazak (1992.) i Narc (2002.).

Dobro je što se potrefilo da predložena tri naslova budu iz tri različita desetljeća. To pojačava utisak ustrajnosti granitne sile koju je sa sobom nosio pokojni Liotta (vrlo je čudno nazvati ga pokojnim). Međutim, osnovni razlozi zašto npr. nema Zemlje policajaca jest to što će, kada se spomene taj film, mnogi od onih koji su ga gledali istaknuti kako je to "jedan od rijetkih filmova u kojima Stallone zapravo glumi" itd.

Za neke druge prijedloge bi početni utisci bili slični, dakle ne bi se ticali Liotte, dok za ova tri nema šanse da se u prvoj pohvali ne spomenu njegovo ime i prezime. Ta ostvarenja su baš "njegova".

Nešto divlje

Liotta je pola Škot, pola Talijan (zapravo porijeklom iz Škotske, usvojen od Talijana, ali može se reći pola-pola), a isto je tako pola filma Nešto divlje slatkasta romansa između Melanie Griffith i Jeffa Danielsa, a druga polovica agonija, triler i njihov bijeg od bolesnog manijaka.

Tko može svojom psihozom unijeti takvu promjenu kursa, zamijeniti svibanjski dan za hladnu noć, izbiti zube prethodnom žanru u korist dijametralnog i napraviti da sve to šljaka? Pa nenormalni Liotta, tko drugi?

Smijeh iz tog filma je drugi najbolji u filmskom životu Raya Liotte, ali dio zasluga mu ide i za prvoplasirani ("funny how?"), pošto je Scorsese gledajući upravo Nešto divlje shvatio da ovu jedinstvenu jedinku prirode želi u svojim Dobrim momcima, i to za vodeću ulogu, normalno. Njuh lovačkog psa struji Martyjem, svaka čast za izbor. Ostalo je učiteljica života. 

I zaista, tu je zapravo krenula njegova dominacija, u ovom žanrovski izmiksanom poluklasiku Jonathana Demmea i ako ćemo gledati uzročno-posljedično, ovom tek drugom naslovu u svojoj biografiji Ray duguje i ostatak iste te biografije. 

Nezakoniti ulazak

Što se tiče Nezakonitog ulaska, tu je promijenio pristup u odnosu na Nešto divlje, ali ne i suštinu. Jednako je strahotan, jednako ga ne bismo voljeli sresti u mračnoj, pa ni svijetloj uličici, a ovog puta još ima i značku na sebi.

Ono što je razlika, pored toga što su mu sad žrtve Kurt Russell i pogotovo uvijek predivna Madeleine Stowe, jest da u ovom savršenom psihu kojeg je odigrao vidimo podvučene elemente, daleko je introvertniji, daleko manje bučan i razmahan nego kod Demmea, čak suptilan, a opet osjećamo to divlje u njemu.

Zaista je fascinantno kako je jedan čovjek uspio da s dva toliko suprotna pristupa odigra dva teška manijaka i napasnika. Također, nema slatkoće, nema smijeha kao u ranijem naslovu, Nezakonit ulazak je čisti triler i zahvaljujući njemu i samo njemu taj triler je efektan do srži. A zaista nije lako nadvisiti asove poput Russella i Madeleine čak i kada imaš mesnatiju ulogu od njih. Uspio je.

Narc

Treći je Narc. Taj kriminalno podcijenjeni krimić Joea Carnahana malo odstupa od najave za prethodna dva pošto pohvale ne idu samo Rayu nego i njegovom kolegi po podcijenjenosti Jasonu Patricu. Sigurno da su obojica krema u kategoriji onih koji su morali češće biti na raznim pobjedničkim podijima u prethodna tri desetljeća, a Narc je grandiozan dokaz za tu tvrdnju.

Primjetno je da smo prethodna dva puta istaknuli manijakalne uloge Liotte pa da ne bi ispalo kako je tipski glumac (iako su različito manijakalne), sada je na tapetu jedna u kojoj je opet pun negativne energije, ali se to više ogleda u bijesu, što verbalnom, što samo gestikulativnom.

Nikada nije sočnije izgovarao psovke nego u danom ostvarenju, ali u pitanju je i jedna ekstremno kompleksna i posve trodimenzionalna uloga, u filmu koji se inače dobrim starim "ubačenim policajcem" bavi na jedan na prvu loptu možda ne toliko originalan način. Međutim, urađen je znalački i ako, recimo, volite seriju The Wire, onda će Narc predstavljati iskustvo koje ste čekali osjetiti i na filmu. 

Nešto divlje, Nezakonit ulazak i Narc su jaka djela, sigurno poznata onima koji ne mogu živjeti bez gledanja filmova, ali postoji i publika pero kategorije, ona koja poslije Dobrih momaka želi još Liotte, tako da ako ovo i nisu najbolji izbori za nastavak užitka u njegovoj glumi, onda su barem među najboljima.

Preveliki je to doktor da bi ga bilo tko smatrao čudom za jedan dan, pa čak ni oni najmanje upućeni. Zapravo, preveliki je to bio doktor... Baš je teško prevaliti da je "bio". Veliki Ray Liotta.