NAGLUMIO se Zagreb posljednjih godina drugih gradova, većinom rentajući svoje lokacije kao zamjenu za skuplje srednjoeuropske, primjerice u seriji Dosje Ipcress glumi Berlin, a recimo u seriji Naslijeđe neku neimenovanu fensi lokaciju. U akcijskom špijunskom trileru Canary Black konačno je dobio priliku ugostiti respektabilnu stranu produkciju pod vlastitim imenom, no nije se baš proslavio.

Glavna zvijezda filma je Kate Beckinsale, uz Charlize Theron i Scarlett Johansson jedna od najuspješnijih holivudskih ženskih akcijskih heroina u posljednjih dvadesetak godina, dok je u redateljskom stolcu francuski hitmejker Pierre Morel, inače izašao iz kabanice megaproduktivnog Luca Bessona. Njegov je flagship-film 96 sati svojedobno pretvorio Liama Neesona u akcijsku zvijezdu, no filmom Peppermint nije uspio revitalizirati akcijsku karijeru Jennifer Garner. 

Ovaj film neće mnogo pomoći Kate Beckinsale

Ni karijera Kate Beckinsale posljednjih godina nije na najboljem putu, a ovim si filmom neće mnogo pomoći. U Canary Blacku igra supertajnu, supersposobnu i superseksi CIA agenticu koja poput špijunskog (analognog, a ne digitalnog) nomada živi u Zagrebu sa suprugom (Rupert Friend iz Domovine), koji ne sluti čime mu se žena bavi.

Njihova je svakidašnjica toliko blazirana i kičasta da gledatelju baš i neće mnogo nedostajati kad ga otmu, no Beckinsale koja se u filmu zove Avery Graves ne dijeli to mišljenje pa odluči okrenuti svijet naglavačke kako bi ga pronašla i spasila. 

Ali ne zna ona s kim ima posla, iza urote stoji opasna hrvatska špijunska agencija koja se u filmu zove National Secret Service i ima urede u Kockici, no mi znamo da se po naški zove SOA. Šef zločinačke organizacije nimalo hrvatskog imena Konrad Breznov (Goran Kostić) traži od Avery da pronađe datoteku pod naslovnim imenom Canary Black u zamjenu za mužev život.

Da bi to izvela, mora se odmetnuti od vlastite agencije i od nje ukrasti spomenuti fajl, koji navodno sadrži listu ucjenjivačkih podataka za sve najvažnije svjetske političare, no pokazat će se da mu je svrha još i mnogo opasnija.

Dosta s kratkim sadržajem, ionako se čini 100% recikliran, ne samo iz 96 sati nego i milijun drugih filmova s otmicama, ucjenama, špijunima, uništenjem svijeta i megazlikovcima. Sve smo to već bezbroj puta vidjeli, jedino što nismo vidjeli je da se takva ujdurma događa baš u Zagrebu.

Zagreb u filmu izgleda fascinantno loše

Siroti inozemni kritičari moraju se jako potruditi prvo da budni odgledaju film do kraja, a zatim još da smisle o čemu bi mogli pisati, tek smo mi privilegirani zabavljati se idejom smještanja ove globalne zavjere u naš mali, trošni grad. Teško je suspregnuti smijeh gledajući ured CIA-e u Zagrebu, znate kako to izgleda, one sterilne hi-tech sivo-staklene prostorije s puno kompjutora i videozidova, a zatim već u sljedećem kadru zapuštena ulica u centru grada. 

Zapravo, više nego išta u ovom filmu fascinira koliko je Zagreb ruiniran grad, gotovo je nemoguće pronaći kadar u kojem nema u pozadini išaranih fasada, prepunih kontejnera za smeće i montažnih skela pa nije čudo što je produkcija za ljepše kadrove potegnula do Ljubljane i Tromostovlja. Naša jedina satisfakcija je da je ovaj put Ljubljana glumila Zagreb.

Tijekom filma još ćemo se zabavljati noćnom auto potjerom Ilicom sve do Trga bana Jelačića, zatim naganjanjima i natezanjima u tunelu Grič, jednom tučom u prodavaonici kravata (ofkors) i prizorom Gajeve, koja pak djeluje tako zapušteno da zapravo i nisam siguran je li bila stvarno riječ o Gajevoj ulici ili je scenograf shvatio da Zagreb djeluje autentično tek ako kadar natrpa smećem svih vrsta pa je posegnuo za zamjenskom ulicom. I vrhunac svega, Averyn let dronom na Eurotower u stilu Jamesa Bonda.

Što se ostatka priče tiče, to je jedan od onih filmova u kojima strepite hoće li glavna junakinja stići na vrijeme prekopirati podatke na USB prije nego što je otkriju, hoće li uspjeti pobiti sve koji je čekaju iza ugla, hoće li uspjeti aterirati na zemlju iako pucaju na nju i razvale joj dron te hoće li joj pri tome puknuti visoka peta na čizmi.

Jedan (jedini) zabavan trenutak

Jedini zaista originalan i zabavan trenutak filma jest bejzbolaška tehnika uklanjanja nagazne mine na koju je stala istom tom čizmom s visokom petom u nekom stanu u Radićevoj ulici. Ideja je potpuno sumanuta, ali je makar zabavna, što se nažalost ne može reći i za preostalih 100 minuta filma. 

Možda bi ipak bio makar mrvicu zanimljiviji da je glavni negativac malkoc flambojantniji, ovaj je međutim posve bezličan i nepamtljiv pa mu ne pomaže ni najjača dijaloška razmjena filma koju je odradio s Averynim šefom Hedludnom. "Zaglavio si u hladnom ratu, dok ja vodim digitalni", kaže Breznov Hedlundu, na što ovaj kulerski poentira: "Hladni rat, digitalni rat, samo se šupci mijenjaju". E, baš mu je dobro rekao.

Inače, dotični Breznov kojega zamalo svaki put napišem Brežnjev, na kraju filma traži od svake zemlje da mu isplati 10% svojeg BDP-a. Neki pristanu brže, neki preispituju odluku, no ne čudi što je Hrvatska brzo i lako uplatila svoj dio. Uostalom, nama svakako 10% BDP-a godišnje ode na korupciju pa je to našem filmskom predsjedniku vlade zapravo bio samo još jedan dan u uredu.