ŠTO BI BILO kada bi junaci čuvenog kazališnog komada i/ili filma Tko se boji Virginije Woolf bili špijuni – to je ideja od koje su krenuli redatelj Steven Soderbergh i njegov scenarist David Koepp planirajući film koji upravo možemo gledati u kinima, Operacija: Black Bag.

U filmskoj adaptaciji Elizabeth Taylor i Richard Burton koriste večeru s prijateljima da se oslobode nakupljenih frustracija iz komplicirane veze dobrano impregnirane alkoholom i moram priznati da mi se Soderberghova početna ideja činila i još uvijek čini infantilnom, ali s druge strane Soderbergh je jako specifičan autor, za kojega ponekad imam dojam da na filmu može baš sve što hoće, a i kritičari su ovaj put vrlo entuzijastični pa je zaslužio poneki kredit.

Zanimljivo je, ali ne od samog početka

U Operaciji: Black Bag Michael Fassbender igra britanskog špijuna Georgea Woodhousea koji dobije zadatak da pronađe izdajnika/icu u njihovim redovima (nije riječ o MI6, već o nešto slabije poznatoj agenciji NCSC - National Cyber Security Centre), a među pet kandidata je i njegova supruga, također špijunka Kathryn, koju igra Cate Blanchett.

Međutim, večera na koju ovaj bračni par poziva kolege s posla, koji bi također mogli biti izdajnici, neće poslužiti za međusobne obračune između inače vrlo skladnog bračnog para, već za neke druge nervoze, nesigurnosti i agresivne ispade.

Zvuči zanimljivo i jest zanimljivo, ali ne baš od samog početka. Nije to akcijski eskapizam u stilu Gospodina i gospođe Smith, potrebno je malo više zagrijavanja i prilagođavanja na Soderbergov specifičan stil izlaganja, jer ponekad se stvari naprosto događaju prebrzo, ponekad su likovi jednostavno prepametni u odnosu na gledatelja (barem u odnosu na gorepotpisanog gledatelja), a u najvećem dijelu filma Soderbergov je odnos prema likovima toliko distanciran da nam je teško približiti im se.

"Kad cijelo vrijeme lažeš o svemu, kako možeš reći istinu o bilo čemu?" retorički se ili ne baš sasvim retorički u jednom trenutku zapita Kathryn, a to je baš taj upitnik s kojim se mora nositi njihov odnos.

Naime, iako rade za istu firmu, Kathryn i George ne dijele poslovne tajne, već ih preskaču kroz izmišljeni špijunski slang iz naslova: crna torba je ono u što se spremaju tajne, pa tako kad npr. Kathryn ide na put, a George ju pita kamo ide, ona odgovara: "crna torba". I dalje više nema pitanja. 

S obzirom na to da oba partnera imaju mogućnost u svakom trenutku reći "crna torba" i da nakon toga više nema potpitanja, potrebno je zaista ogromno međusobno povjerenje da biste bili sigurni da vam partner govori istinu. I to ne samo kad je riječ o špijunskim temama.

Testiranje tog odnosa u ovom je filmu zaista specifično i vrlo zahtjevno, kako za uključene tako i za gledatelje, no kako film odmiče, tako pruža sve više i više zabave. 

I najbolji i najgori režiser na svijetu

Kad želi, Steven Soderbergh može biti jedan od najboljih režisera na svijetu (Erin Brockovich, Seks, laži i videovrpce, Daleko od očiju, Traffic), no podjednako je često i jedan od najgorih (Izdaja, The Laundromat i još desetak sličnih naslova), ipak vrlo se rijetko događa da u istom filmu, kao što je slučaj s ovim, istovremeno pruži i sve najbolje i sve najgore od sebe.

Unikatni vizualni dizajn filma (Soderbergh je sam svoj snimatelj), zavodljivi montažni ritam (sam je i svoj montažer), inteligentni i duhoviti dijalozi te atraktivne glumačke stilizacije, to je onaj Soderbergh u kojemu uživamo, no istovremeno nas živcira njegova apartnost, stilski larpurlartizam i cinizam pripovijedanja.

To ipak nije smetalo Michaelu Fassbenderu i Cate Blanchett da naprave sjajne uloge, a Cate je čak priznala da je ulogu prihvatila bez čitanja scenarija; "scenarij piše David Koepp, a režira Steven Soderbergh, to je sve što trebam znati", objasnila je.

Uz njih, dobro su se u svojim ulogama zabavljale Marisa Abela i Naomie Harris te Pierce Brosnan, no najviše ipak sam Soderbergh koji ne skriva kako je srž njegova filmskog angažmana u eksperimentiranju. Bez mogućnosti da na filmu isprobava nove stvari mu je dosadno, što je vjerojatno razlog zbog kojeg je pobjegao od Hollywooda. 

Iako bi hladno mogao snimati holivudske blockbustere, Soderbergh radije bira male nezavisne filmove u kojima može imati punu autorsku kontrolu i eksperimentirati. Problem s ovim pristupom jest u tome što ti filmski eksperimenti često više zabavljaju Soderbergha nego publiku, iako bi bilo logičnije da je obrnuto.

Usprkos tome što se može steći dojam da Soderbergh ovakve filmove može snimiti lijevom rukom, čak i usprkos tome što se može steći dojam da je ovaj upravo tako i napravio, ipak nam je za zaključiti da je u okviru ove sada već duge eksperimentalne faze Soderberghove karijere, Operacija: Black Bag jedan od njegovih boljih i zabavnijih naslova.

Ocjena: 7/10