JEAN PETERS je danas malo češće isticana kao druga i posljednja supruga producentskog magnata Howarda Hughesa, ali njena filmska priča je daleko vrjednija spomena od privatnih stvari iako je trajala veoma, veoma kratko i zapravo bila prekinuta ulaskom u spomenuti brak. Svega osam godina, no više nego respektabilnih.

Od 1947. do 1955. se poklanjala kameri i kamera njoj, za to vrijeme se pojavila u čak dvadesetak filmova, debitirala s Tyroneom Powerom u klasičnom poverovskom Kapetanu iz Castile s dosta mačevanja i uskih trikoa, a vjerojatno najbolja bila u noiru Pickup on South street Samuela Fullera.

Nije voljela igrati uglancane seksualne objekte, privatno se čak nije ni šminkala, ali natprosječan fizički izgled je "osudio" Jean Peters na to u par navrata, čak i u tom najboljem. Ipak, Pickup nije bio samo prolazak u cvjetnoj haljini već i glumački zahtjevna, mračna i cinična storija u kojoj je, u miksu uličarskih i špijunskih žargona, zablistala svom snagom, poput, naravno, i kolega Richarda Widmarka i Thelme Ritter. 

Trebala je imati glavnu ulogu, a onda se pojavila Marilyn

Gospođa Ritter je čak nominirana za Oscara iako su takvi kanalizacijski krimići rijetko dobivali pažnju na ceremonijama tog vremena, a da je bilo još malo više pravde, barem nominaciju je mogla dobiti i Jean.

Odlična je bila i uz Marlona Branda u Viva Zapata (1952), također je u Niagari (1953) odigrala suprugu Josepha Cottena i lik koji je tumačila Jean trebao je biti središnji, ali je onda Marilyn Monroe upala u projekt, pa je priča prilagođena njoj i poslužila joj je za još veći proboj.

Pitanje je bi li film bio toliki hit da je ostalo sve podređeno Petersovoj, no svakako bi joj pomoglo u penjanju na ljestvici slave. Ovako se rijetko tko sjeća da je uopće bila prisutna u Niagari. 

Humanitarni rad

No nije ni važno, već u narednih par godina je polako završavala svoju spomenutu filmsku priču. Pojavila se u recimo prosječnim naslovima Apache, Vicki, Broken lance, upoznala Hughesa i to je bilo to od nje što se tiče direktnog, glumačkog utjecaja na američku kinematografiju.

Poslije 1955. nije se više nikad pojavila na platnu, a tijekom sedamdesetih (zanimljivo, poslije razvoda od Hughesa) se vratila par puta na TV, no ne u previše značajnim dimenzijama.

Završna četiri i kusur desetljeća provela je živeći relativno mirnim životom, uz organizaciju bezbrojnih humanitarnih akcija, kao i usavršavanje u oblastima psihologije i antropologije. Međutim, to nije previše zanimalo žuti tisak, samim tim ni širu javnost. Preminula je 2000. godine dva dana pred 74. rođendan.

Kucamo na vrata zaboravljenih asica - Elizabeth Jean Peters.