HAJDUK danas u 14 sati u osmini finala SuperSport Hrvatskog kupa igra protiv Mladosti iz Ždralova. Riječ je o članu Druge NL, odnosno trećeg ranga hrvatskog nogometa, o kojem smo pisali u svibnju i tako predstavili veliki sportski projekt koji, među ostalim, uključuje izgradnju novog stadiona.

Ždralovi su u prvom kolu pobijedili Viroviticu 6:0, a zatim istim rezultatom nadigrali Oriolik. Kao nagradu za dobre nastupe u idućoj fazi natjecanja dobili su Hajduk, koji je pak u drugom kolu pobijedio Tehničar iz Cvetkovca 5:1. Iako u Ždralovima igra puno mladih igrača, što zahtijevaju propozicije lige, u sastavu trenera Tihomira Bradića i Antonija Cvančića nalazi se i iskusni Ivan Baraban.

Bio je dio moćnog RNK Splita

Baraban je 34-godišnji napadač čija je profesionalna karijera započela u Cibaliji 2007. godine. U četiri godine provedene u svojem, vinkovačkom klubu, osvojio je treće i četvrto mjesto u tadašnjem HNL-u, koji je brojio 16 klubova, pa igrao i kvalifikacije za Europa ligu.

U kultnu momčad RNK Splita - koja je imala Antu Rebića, Ivicu Križanca, Romana Obilinovića, Duju Čupa, Antu Ercega i Mirka Hrgovića - došao je 2011. Vlasnici kluba, braća Slaven i Jozo Žužul, tada su već debelo započeli projekt napretka kluba s kojim je Baraban triput bio četvrti, ali i proživio neke nezaboravne priče.

Baraban je u intervjuu za Index pričao o Cibaliji i Splitu, otkrio kakva su braća Žužul, što misli o Rebiću, Križancu i Obilinoviću te se dotaknuo europske utakmice s Fulhamom i borbe s Johnom Arneom Riiseom. Opisao je što je naučio o Splitu i povezanosti grada s Hajdukom, rekao kako mu je bilo u BiH pa zaključio razgovor informacijama o Ždralovima, klubu koji upravo doživljava uzlet.

Odigrali ste 172 utakmice u HNL-u, zabili 17 i asistirali jednako toliko puta, a pamti Vas se kao džokera s klupe.

Nadimak je nastao u Cibaliji. Dobro sam reagirao po ulasku s klupe, što nisam smatrao kaznom. Ako sam dobio minutu, minutu bih igrao sa 100 posto. Treći sam u HNL-u po ulascima s klupe, njih 89. Prvi je Jakov Surać, drugi Hrvoje Štrok, a treći ja.

Za seniorsku momčad Cibalije u HNL-u debitirali ste 2007. protiv Međimurja. Što je to značilo za Vas kao 19-godišnjaka i što Cibalia znači za cijeli kraj?

Cibalia ima ogromno značenje, riječ je o klubu sa stogodišnjom poviješću, koji je bio važan i u Jugoslaviji. K tome, ima vjerne navijače. Stekao sam dojam da je Cibalia draga svima u Hrvatskoj. Nisam osjećao pritisak iako sam domaći igrač, iz mjesta Vođinci. A imam i takvo prezime pa se to podrazumijeva.

U Cibaliji ste bili do 2011. godine, pri čemu se ističu sezone 2009./2010. i 2010./2011., kada ste osvojili treće i četvrto mjesto u HNL-u u konkurenciji 16 klubova.

Odlično razdoblje, posebice sezona 2009./2010., u kojoj smo do kraja bili drugi iza Dinama, a na kraju treći i iza Hajduka. Te smo godine igrali Europu i slavili klupski rođendan. U klubu je vladalo dobro ozračje i imali smo dobru ekipu: Davor Burcsa, Mario Lučić, Petar Tomić, Tomislav Radotić, Tomislav Mazalović, Josip Milardović, Dario Rugašević, Dino Kresinger, Josip Lukačević...

Klapa je bila odlična, svi igrači bili su iz kruga od 100 kilometara od kluba, osim Kresingera, koji je dugo bio u klubu i kojeg se smatralo domaćim igračem. On je baš volio klub. Što se poklopilo da smo bili treći?

Stvorila se kemija među igračima - svi za jednog, jedan za sve. Naravno, imali smo kvalitetu, a nedostatke rješavali kroz povezanost. Zaista, kemija igrača je toliko bitna. Na klapu ćeš dobiti barem deset bodova.

Kako je iz Vašeg kuta mladog igrača bilo igrati u Cibaliji?

Trener Mile Petković vratio me u momčad nakon što sam šest mjeseci igrao Prvu županijsku nogometnu ligu u Vođincima. Petkoviću sam stoga zahvalan. Trenirao sam s B momčadi, koju je vodio Davor Mladina, te igrao za juniore i seniore istovremeno.

Petković me trenirao dvije-tri godine, nakon čega je otišao. Da, kod njega su bili spartanski treninzi. Jedna anegdota... Igrali smo u Rijeci, utakmica u kojoj sam u 24. minuti ušao umjesto Zorana Zekića i koju smo pobijedili 2:1. Rijeka je bila odlična sa Štrokom, braćom Sharbini, Đalovićem... Top ekipa.

Igrao sam tih dana za juniore, a imali smo i prijateljsku utakmicu u Reškovcima sa županijskim, amaterskim klubom protiv kojeg je Petković uigravao ekipu za Kamen Ingrad. Bilo je ljeto, vruće, 500 stupnjeva. I tako smo imali korner, a ja stavio ruke na koljena.

Kad je Petković to vidio, a svatko je trebao igrati po poluvrijeme, rekao je: "Ja tebe guram, a ti meni noćariš, ne možeš stajati na terenu. Ostali su slobodni, a ti zaveži kopačke." Poslao me iza gola, gdje sam trčao 50x100 metara. Pitao me mogu li ja to. Rekoh, mogu.

Odem, istrčim deset puta i vratim se. On me pita znam li ja koliko moram istrčati pa mi kaže: "Sad 100 puta." I tako ja dalje trčim, a tamo bio jedan stariji čovjek, koji je rekao: "Stani mali, umrijet ćeš." U meni proradio inat i tako me Petković vratio u igru 20-30 minuta, rekavši mi: "Kad je lopta kod naših stopera, hoću da trčiš od crte od crte." 

Tu sam se ja razletio, dobro igrao, pogodio stativu... Idući dan mi je na treningu trener vratara, pokojni Franjo Šafran zvani Lega, rekao: "Trebao si mi reći da se ti teže zagrijavaš. Otrčao si 50x100 metara i letio na terenu. Rekao sam šefu da sam ja kriv jer te nisam dobro zagrijao." Eto, to je jedna od priča o Petkoviću.

Spomenuta ekipa je 2010. godine u kvalifikacijama za Europa ligu ispala od sjevernoirskog Cliftonvillea (0:0, 0:1).

Je i nije bilo veliko razočaranje. Imali smo more šansi, ali nažalost smo ispali. Cijelu sezonu prije Europe uvijek smo imali pun stadion, stvorila se kemija između navijača i igrača. Manje-više je uvijek grad disao nogomet.

Ultrasi su odlični, uvijek vjerni, jako ozbiljna navijačka skupina. Sada je, nažalost, financijska situacija nešto slabija i klub igra u drugoj ligi, ali uvijek dođe stotinjak Ultrasa. Ima mlađih i starijih navijača. Na primjer, moj nećak navija s njima.

Stanko Mršić bio je trener tadašnje Cibalije, a trenirao Vas je i u Splitu. Što možete reći o njemu?

Imali smo poseban odnos. Gotivio je on mene i ja njega. Imali smo scene u kojima smo se svađali i u kojima se dobro razumjeli. Znao je biti strog, ali prvenstveno je znao kada prodrmati i kada opustiti ekipu, posebice u Cibaliji.

Na primjer, bili smo u bazenu za regeneraciju, a on je ubrao cvijeće i bacio ga u bazen. Zašto? Eto tako. Bacio je i čekao da dođemo. Imao je žicu za igrače, za napraviti timski duh. Ne smijem zaboraviti pomoćnog trenera Brunu Buhača, koji je isto bio važan.

U Split ste otišli 2011. i u tri sezone svaki put osvojili četvrto mjesto. 

Bio sam suspendiran u Cibaliji jer nisam htio produljiti ugovor. Oni su izjavili da sam tražio nebulozan ugovor, što baš i ne mora biti istina. Trenirao sam tako s kadetima šest mjeseci i otišao u Split, koji mi je dao odličnu ponudu. Kada sam došao, klub je kao treći iz prošle sezone izborio Europu.

Na kraju krajeva, u klubu su bili odlični igrači, bivši reprezentativci poput Ivice Križanca, Tomislava Dujmovića, pa i Mirka Hrgovića, Ante Rebića... Da, imao sam još ponuda po odlasku iz Cibalije, ali mi se Split činio kao najbolja opcija.

Jednostavno se dogodilo da smo bili četvrti, nešto je nedostajalo, a bilo je još kvalitetnih ekipa jer se HNL dizao. Bili smo blizu, šteta za tu generaciju. Uvijek sam govorio za Split: "Ajde što nas Bog stvori, ali tko nas spoji."

Svaki je igrač imao karizmu na svoj način, svatko je bio luđak na drugačiji, pozitivan način. Bili smo barabe, ali se na terenu to nije vidjelo. Da, tradicija je bila jesti hamburgere na benzinskoj nakon utakmice. Ne znam tko ih je slagao, ali uvijek smo imali neki kajmak uz njih.

Kakvi su bili vlasnici kluba, braća Slaven i Jozo Žužul?

Posebni. Pobijedimo nekoga, Slaven uđe u svlačionice i kaže "dupla premija", a onda mi razbijemo svlačionicu pa on drugi dan pošalje majstore kako bi popravili. I onda idući put ponovno. Prvenstveno su imali prijateljski odnos s igračima. Bilo je trenutaka u kojima su dizali glas u svlačionici ako smo loše igrali, no nije bilo "željezne ruke" nad nama.

Ipak nas je on plaćao, morao je nekada viknuti. Nije lijep osjećaj bio to slušati, ali trebalo je izdržati. Da, premije su zaista sjedale na račun u ponedjeljak, uvijek su bile ispoštovane. Bila je to njegova dobra volja prema nama.

Križanac je bio najveća zvijezda u Splitu. Osvojio je Europa ligu i superkup sa Zenitom i igrao Ligu prvaka. Kakav je osobno?

Oduševio me. Prema meni je, kao prvo, bio čovjek. Igračke kvalitete ne treba ni spominjati. Jasno, bio je pojava, ali jednostavna osoba. Iako nisam bio na pripremama u Međugorju jer tada nisam igrao u Splitu, čuo sam priču.

Među ostalim, Križanac je u superkupu sa Zenitom pobijedio Manchester United (2:1), da bi onda došao u Međugorje i trenirao u blatu do koljena na prvom treningu. Zaradio je ne znam koliko i igrao ne znam gdje, a nije rekao ni "a". To govori o njegovoj veličini. Slušala se njegova riječ u svlačionici, on je bio taj poslije trenera.

Kakav je bio mladi Ante Rebić?

Rebić je bio isti kao i danas. Znao je koliko vrijedi. Bio je moćan, vidjelo se koliko vrijedi i znalo da će biti dobar. U Split sam došao s 23 godine, a on je tad imao 18 te je već bio priključen prvoj momčadi. Imao je mladenačke mušice, no sada je ozbiljan igrač. U konačnici, protiv Dinama bio je kapetan Milana.

Nije tu bio samo Rebić već i Erceg, Glumac, Milović... Svi su se prodali, osim mene. Igrom slučaja ozlijedio sam križne ligamente i to je to. Naime, bili smo u Austriji na pripremama, gdje smo igrali prijateljsku utakmicu s niželigašem. Ušao sam u duel, protivnički igrač mi je došao s leđa i puknuli su. Bio sam na operaciji i nisam igrao šest mjeseci, što je puno.

S obzirom na to da je RNK Split imao par nevjerojatnih igrača, molim Vas barem jednu zanimljivu priču iz Vašeg perioda u klubu.

Mnogo toga mogu ispričati samo o Romanu Obilinoviću. Primjerice, Romano i ja sjedili u kafiću. Popili smo par piva i Romana uhvatilo. Kaže on meni: "Daj, Barbika, mogu li kod tebe spavati da ne vozim doma?" Rekao sam mu da može, ali morao mi je ozbiljno odgovoriti na pitanje.

Sad se on uozbiljio, a ja ga pitam: "Koje si godine počeo trenirati?" Kaže on "od sedme godine", a ja mu odgovorim: "Od sedme godine treniraš? Pa možeš se i ti jedan dan opustiti." On je pao pod stol od smijeha, a svaki je dan bio "pod dudom".

On je dobar kao kruh, ali najgori za sebe. Međutim, bio je ozbiljan igrač. Ipak je s 21 godinom bio najbolji strijelac i asistent slovenske lige. Malo društvo, malo put i otišao je drugim putem. Da je bilo sreće, možda bi bilo drugačije. A opet, onda on ne bi bio on. Redovno se čujemo. Dobri smo prijatelji. 

Sa Splitom ste 2011. igrali kvalifikacije za Europa ligu. Prošli ste Domžale (2:1, 3:1) pa ispali od Fulhama (0:0. 0:2). Za Fulham su igrali John Aarne Riise, Damien Duff, Bobby Zamora, Mark Schwarzer...

Kod kuće je bilo 0:0 i imali smo par zicera, trebali smo ih iznenaditi. Iako smo u gostima izgubili 2:0, također smo imali svoje šanse. Bio je to krasan doživljaj, osobito za mene, koji sam došao iz Cibalije. Neovisno o porazu, lijepa uspomena. Nismo imali što za izgubiti, mogli smo samo dobiti. 

Riise je čuvao mene, a ja njega. U prvoj utakmici izašao je u drugom poluvremenu. Na televiziji mi se činio puno jači nego uživo. Mogao sam igrati protiv njega. Uostalom, u Dugopolju smo protiv Fulhama bili bliže pobjedi. 

Slaven je čak bio malo ljutit što nismo prošli Fulham. Rekao je: "Od koga smo ispali..." Križanac mu je onda objasnio gdje smo bili mi, a gdje Fulham. Slaven Žužul je igrao nogomet, navodno bio jako dobar, ali je vrlo mlad doživio tešku ozljedu. Tko mu je što mogao reći, ipak je on davao svoj novac.

Split je završio u velikim dugovima, no Vi niste među onima kojima klub duguje novac.

Ne, mene su ispoštovali. Doduše, otišao sam ranije. Nisam nikad imao probleme s financijama u klubu. Dobio sam što smo dogovorili. Split je imao lijepu priču i htio je graditi stadion. Ne znam gdje je zapelo, možda su se u tome razočarali.

Ne bih rekao da su braća Žužul uzela prevelik zalogaj jer je riječ o ozbiljnim poslovnim ljudima, do njihova dolaska je klub igrao u nižim ligama. Čini se da je došlo do nesporazuma između Grada i njih. Šteta, Split zaslužuje dva prvoligaša. 

Niste igrali u Hajduku, ali ste godinama živjeli u Splitu. Kako ste iz te perspektive doživjeli Hajduk?

U Splitu mi je tijekom tri godine bilo prekrasno - dobar ugovor, živiš na moru, radiš što voliš i nemaš tako velik pritisak. Hajduk je tamo sve - prvo Hajduk pa onda mama, tata, brat i sestra. Fascinantno, Hajduk im je sve i to im nitko ne može oduzeti. Nas Slavonce vole kamo god dođemo, a i ja sam takav da se brzo udomaćim.

Igrati za Split protiv Hajduka? Obje utakmice igrali smo kao u gostima, nismo se osjećali kao domaćin jer su svi za Hajduk. Možda smo čak među rezervama imali igrače koji bi stisnuli šaku kada bi Hajduk zabio. Odrasli su uz klub.

U Osijek ste otišli 2014. godine. Zašto?

Rekli su da ne računaju na mene iako se govorilo da ću im trebati. Ništa ne zamjeram, takav je posao - kofer uvijek mora biti napola spreman. Naravno da sam htio ostati, ali igrom slučaja nisam. U Osijek sam došao godinu dana prije no što su mađarski vlasnici ušli u klub.

Najgore je vraćati se, ne može se ništa promijeniti, no možda sam pogriješio dolaskom u Osijek. U Osijeku sam odigrao 300-tinjak minuta, zabio dva gola, od kojih jedan Lovri Kaliniću, odnosno Hajduku, čiji je trener bio Igor Tudor.

Onda su me suspendirali, nakon par mjeseci po dolasku u Osijek, jer su tražili da smanjim ugovor, što nisam želio. Međutim, ni njima ne zamjeram. Posvuda mi je bilo lijepo i mislim da sam Osijeku mogao dati puno više no što jesam.

Godinu dana nisam igrao, tjerao sam inat i nisam pristajao ni na što. Iako sam imao dvogodišnji ugovor, raskinut je nakon jedne sezone jer sam odigrao manje od 20 posto mogućih minuta. Otišao sam potom u Široki Brijeg, gdje je tri godine bilo odlično.

Igrali smo i kvalifikacije za Europu u kojima sam zabio gol Birkirkari. Cijela bosanskohercegovačka liga ide naprijed. Da, loša infrastruktura je problem, ali toga ima i na pojedinim terenima u Hrvatskoj. Istina je da se tamošnja liga ne prati toliko, ali i iz nje se igrači mogu prodati van. Ozbiljna liga, nije za podcijeniti.

Odigrali ste 172 utakmice u HNL-u, ali niste zabili previše golova.

Nisam bio gol-igrač, više sam bio radni igrač. Rad mi je bio forte, cijelu sam karijeru bio prepoznatljiv po zalaganju. Sve kreće od obrane. Daje li ti ona sigurnost, vjerojatno ćeš zabiti gol. Osobito danas, kada se igra fizički. Moraš biti spreman i odrađivati zadatke. Ako nećeš, ima tko hoće.

Teško mi je izdvojiti jednog braniča s kojim sam se natjecao. Nekad se igralo čvršće, danas su igrači više zaštićeni. VAR-om se svaka sitnica vidi. Prije su protivnici u Vinkovcima "kupili zube". Jasno, dobro je što je VAR uveden jer sucima ništa ne može promaknuti.

U Cibaliju ste se vratili 2020. godine, kada je klub bio daleko od prijašnjeg statusa.

Glavna razlika je u tome što je klub bio među zadnjima u drugoj ligi. Razgovarao sam s trenerom Petrom Tomićem. Pitao me da dođem nakon što sam u Tuzli odigrao jako dobru sezonu. Razočarao sam se nakon što nisam uspio dogovoriti suradnju s Tuzlom, rekavši da uopće neću igrati.

Na kraju krajeva, i nisam igrao pet mjeseci. Onda mi je Tomić rekao da dođem pa se okupilo nekoliko igrača kako bismo pomogli klubu. Teško bismo osigurali ostanak, no došla je korona i sezona je zaključena. Osjetio sam ljubav prema klubu, htio sam mu pomoći. Rezultatski je klub danas jako dobar. U vrhu je tablice i situacija se popravlja. Cibaliji je mjesto u prvoj ligi.

Igrali ste u Jarunu u Trećoj HNL, a onda došli u Mladost iz Ždralova.

Igrajući za Jarun, prošli smo Ždralove i izborili nastupanje u drugoj ligi. Tada sam upoznao bivšeg trenera Ždralova Danijela Lovrića, s kojim sam imao zajedničke prijatelje. Na njegov nagovor i uz prijateljstvo završio sam u Ždralovima. Ozbiljan klub samim time što se gradi stadion. Klub ide stepenicu po stepenicu, što mi se jako sviđa. Ništa ne ide preko noći.

Ne bih rekao da je Mladost amaterski klub. Svakodnevno treniramo, putujemo poput prvoligaša u trećoj ligi (Druga NL, op. a.), razvojnoj ligi u kojoj mladi igrači moraju započeti i završavati utakmice. Mladost je dobro organiziran klub, jako lijepa priča koja samo raste. Predsjednik Renato Radić je ozbiljan čovjek, vlasnik ozbiljne firme koji je ozbiljno pristupio radu.

U osmini finala SuperSport Hrvatskog kupa igrate protiv Hajduka. Kakvo je raspoloženje u svlačionici?

Prvo smo bili fokusirani na utakmicu sa Zagorcem u Drugoj NL (pobjeda Ždralova 2:1, op. a), to je naš kruh. Utakmica s Hajdukom nam je nagrada. Naravno, misli malo lutaju iako ja s time nemam problem. No idemo utakmicu po utakmicu. Kup je to, sve je moguće. Mladi igrači nisu nervozni, ali jedva čekaju da utakmica počne. Ne znam je li itko igrao protiv Hajduka, no jedva čekaju pokazati.

Kako Ždralovi mogu iznenaditi Hajduk?

Imamo puno igrača koji mogu iznenaditi. Prije svega moramo dobro izgledati kao kolektiv, koji će onda izbaciti pojedinca. Naša je ekipa ozbiljna, što tablica Druge NL možda ne govori (7. mjesto u konkurenciji 16 klubova, op. a.).

Dizat ćemo se iz utakmice u utakmicu, vjerujemo da smo ekipa za sami vrh. Moraju vjerovati u sebe, to je to. Je li predsjednik Radić nervozan? On nikad nije nervozan. Ako i jest, neće to pokazati. Pritisak je na Hajduku, mi nemamo što izgubiti, kao ni Split nekada protiv Fulhama. Moramo se opustiti i uživati.

Imate 34 godine. Kakvi su Vam planovi?

Najvažnije mi je biti zdrav. Igrat ću dok god budem mogao. Ako ne na ovoj razini, onda na nižoj. Uživam u nogometu, u njemu sam cijeli život, to je posao koji volim. Teško je iz nečega izaći. Treniranje i vrijeme s ekipom postaju navika, a navike je teško mijenjati. Štošta bih mijenjao u karijeri, ali ne želim se na to vraćati. Mogao sam ovo ili ono, ali nisam i to je to.