Foto: Alisa Kekić

ČETIRI mjeseca nisam bila u Hrvatskoj. Što i nije tako dugo s obzirom na to da mi je najdulje izbivanje iz Lijepe Naše trajalo godinu dana. No po povratku, osjećaj je svaki put isti. Kao i okolina.

Tata mi kao i uvijek spremno uzima kofer iz ruke i nosi ga na četvrti kat. Koraci su mu sve kraći pa usporavam i ja naivno misleći da neće primijetiti da je postao sporiji. Ulazimo u stan i spremno se izvaljujem na isti trosjed po kojem sam prolila dječji šampanjac za svoj 12. rođendan.  

Gledam mamu iz dnevnog boravka kako u kuhinji nad štednjakom priprema ručak. Na nosu joj već nekoliko godina sjede naočale na koje se nikako ne mogu priviknuti. Ispod mog prozora osjeća se isti miris susjedinog gulaša i čuje poznati zvuk video igrica od djece dva kata ispod.

"Jesi doručkovala?" pitala bi me kad bih došla na ručak i podignula obrve.

"Jesam, mama", odgovorila bih ozbiljno, a zatim se nasmijala kad bih se okrenula jer, iako se sad
već vodim kao odrasla osoba, još mi uvijek godi ista pažnja.

Starija generacija u mom kvartu ista je već desetljećima. Smeđi još uvijek po cijele dane sjedi za šankom lokalne birtije, s rakijicom u rukama stručno komentirajući trenutna politička zbivanja. Lice mu se ozari samo kad od lokalnih faca čuje: "I daj ekipi što pije."

Samo da se ima za koju pivu i cigare, i što ti treba više od života?

Konobar još uvijek govori: "E, da sam 10 godina mlađi...", a Plavi je i od toga davno odustao, blijedo gledajući u čašu pive i u glavi živeći u nekim drugim vremenima, za koja bi pak netko drugi rekao da nikad nisu ni postojala.

Vrijeme kao da je stalo za njih. Odupiru se promjenama i uzdišu za starim vremenima, okupljaju se za blagdane i rođendane, i nakon koje čašice počnu se žaliti na život koji zapravo vole voditi.

I tako već godinama, uvijek ista priča, uvijek isto mjesto i uvijek isti ljudi. 

"Opet se smucaš okolo. Kad ćeš se skrasiti?" rekao bi jedan od njih u prolazu.

Samo se nasmijem, svjesna prevelikog jaza i u godinama i u mentalnom sklopu jer ekipa je to za koju "samo neka plaća sjeda na vrijeme", kakva god da je, samo da se ima za koju pivu i cigare, i što ti treba više od života?

Na vijestima ništa novo. Zagrebački vjeroučitelj strijeljao bi Pusićku i Mesića, Markić bi zaustavila Facebook, a Plenković i dalje "odgovorno i nesebično služi čovjeku i njegovu dobru". Kao i uvijek, ovaj put u slučaju Udruge Kolibrići, najpotrebitiji najviše pate, a izvući će ih nitko drugi nego sami građani donacijama. Ljudi se još uvijek u čekaonici kod doktora žale da "nakon 41 godinu radnog staža imaju 2400 kn mirovinu", a doktori nikad više Xanaxa i Zolofta nisu prepisivali.

"Daj stani malo, sjedni, popij", zaustavila su me poznata lica. Otišli smo u kafić u kojem smo sjedili kad smo u srednjoj markirali sa satova fizike i, na trenutak, ja bih opet postala ona zbunjena srednjoškolka. Kao da sam ušla u vremeplov koji me vratio godinama unazad i obuzeo me osjećaj sigurnosti kakav samo tu mogu doživjeti. Iste su to fore, isti duhovi, isti karakteri i shvatiš koliko su godine zapravo relativne i da se čovjek u svojoj biti nikad ne promijeni. Još smo uvijek djeca. Uvijek ćemo ostati djeca, samo s većim brojem traperica i pokojom borom za koju godinu na licu, vječno tražeći potvrdu okoline, vlastiti mir i utjehu u povremenim zajedničkim druženjima.

Lijepo je doći doma, možda baš zato što ću uskoro opet otići

Ima nešto u ispijanju kave u kafiću u kojem te konobar pita: "Pa di si ti, nema te nigdje" ili dok te u banci poslužuje susjeda koja te zna od kad si joj kao mali krao trešnje s drveta ili dok ti mama još uvijek bira "bolje" komade mesa sa stola. Privrženost rodnom kraju nije stvar politike, ni SDP-a, ni HDZ-a, ni religijske pripadnosti.

To su mama i tata, prvo pijanstvo, prve prežaljene ljubavi, prva razbijena koljena. Piva u Alcatrazu, Advent u Zagrebu, pogled ljeti na zvijezde s Pašmana. Ulice koje poznaješ, interne šale koje je nemoguće prevesti strancu pa čak i određeno zajedništvo u nezadovoljstvu prema radu političara i lošoj ekonomskoj situaciji. Uspomene na igranje graničara iza barake, lovljenje miševa po šupama, topli čaj koji te dočekao doma nakon sanjkanja. To je i poštovanje prema konobaru iz lokalne birtije koji žali što nije 10 godina mlađi jer su njegove propuštene prilike tvoje opcije danas.

Ambivalentne su to emocije. Postoji neki osjećaj komfora i sigurnosti kad dođeš doma, gdje ti je sve poznato i gdje ne postoji ništa više što možeš istražiti. A onda postoji i radoznalost prema nečem novom, želja za nečim boljim i saznanje da stvari ipak mogu drugačije funkcionirati. Lijepo je doći doma, uvijek se ugodno vratiti, možda baš i zbog činjenice što znaš da ćeš uskoro - opet otići.