Rusija je div s malim penisom, a Hrvati joj se uporno dive
Foto: Index/FaH
JEDNA slika, 1000 riječi. Ova karta prikazuje rusku ekonomiju lociranu na zapadnom, europskom prostoru; nominalni BDP Rusije iznosi otprilike 1,4 trilijuna dolara, što je jednako otprilike ekonomiji Nizozemske i Belgije.
Pametni Rusi otvoreno kritiziraju Rusiju
Rusija je ustvari veliki div s malim pimpekom. 140 milijuna ljudi produktivno je u istoj mjeri kao 30-ak milijuna Nizozemca i Belgijanca, a stvarnost postaje još šokantnija kad usporedite veličinu teritorijalnih područja, pa samim time i geopolitički potencijal. Ovo je otprilike kao da vi imate ragbijsko igralište na kojem cijela vaša familija proizvodi 3 vreće krumpira, dok vaš susjed ima metar kvadratne zemlje te sam proizvodi 16 vreća krumpira.
Pametan Rus osjeća sram kad se suoči s ovom činjenicom, no za sram je potrebna poniznost, a budući da je većina Slavena nacionalistički nastrojena (naročito Balkanci i Rusi), umjesto poniznosti su u stanju iskazati isključivo ponos, pa će tako većina Rusa i dalje ponosno veličati svoje nakaradne režime svih vrsta i oblika, dok će ona manjina - kao što je primjerice Gari Kasparov - ponizno priznati greške svoje države i otvoreno je kritizirati pritom priznajući istinu koju mnogi nemaju hrabrosti priznati – zapad je stoljećima ispred ostatka svijeta, ma koliko god pljuvačke malodušnih kritičara pokušale osporiti njegov ugled.
Zašto Rusija toliko zaostaje za zapadom?
Razlozi su, prije svega, povijesni; Rusi su stoljećima bili pod apsolutističkim carističkim režimom, te su od malih nogu odgajani da je car doslovce Kristov namjesnik na zemlji, pa samim time i ličnost lišena odgovornosti pred zakonom. Rečenicu koju je izrekao francuski kralj Luj XIV. „Država, to sam ja“ bila je formula po kojoj se ponašala većina apsolutističkih monarha, a ruski nisu bili iznimka u tom pravilu. No, dok su francuski revolucionari svoju monarhiju zamijenili idealima prosvjetiteljstva (među koje se uklapa i ideja ekonomskih sloboda), 100 godina kasnije ruski su revolucionari svoju monarhiju srušili i zamijenili ideologijom komunizma.
Jedina razlika između Lenjinovog i Staljinovog rukovođenja državnim aparatom bio je broj žrtava, no metode su bile identične; planska ekonomija bez privatnog vlasništva pa samim time i koncepta osobne odgovornosti, snažna partijsko-administrativna uloga u društvu, kreiranje neprohodne birokracije i logora za neistomišljenike, ideja kolektiva ispred pojedinca te brisanje – dakako, silom ili milom – bilo kakvih idejnih natruha o demokraciji, transparentnosti i slobodi.
Stoljeće kolektivizma ostavilo je svoje tragove na mentalitetu ruskog naroda, na sličan način na koji je stoljeće kolektivizma ostavilo tragove i na mentalitetu našeg naroda. Također, sličan scenarij koji je zadesio Rusiju – moglo bi se čak reći i identični, samo na većoj razini – zadesio je i Hrvatsku. Raspadom komunizma bivši partijci koji su još '89. poslušno služili režimu, '91. su postali velike Hrvatine i katolici, a iznenadno nacionalno i vjersko osvještenje doživjeli su i sovjetski političari. Ono što je nekoć predstavljao Franjo Tuđman u hrvatskom polupredsjedničkom modelu danas predstavlja Vladimir Putin u ruskom polupredsjedničkom modelu; na papiru nema diktature, no zna se tko je na vlasti, na papiru višestranačnost, no zna se koja je stranka vladajuća, na papiru nema kulta ličnosti, no mora se znati koga je dragi Bog poslao da spasi narod, na papiru postoji sloboda govora, no zna se kako završavaju kritičari režima. Drugim riječima, sve što stoji na papiru, na papiru i ostaje.
Bivši KGB-ov špijun kao spasitelj nacije
Bivši KGB-ov špijun je tako postao dominantna ikona konzervativno-pravoslavene post-komunističke ruske revolucije koja ima za cilj osloboditi „ujedinjenu Rusiju“ od „zapadnih imperijalista“, no pitanje koje se zaista nameće je sljedeće; kako to da Vladimir Putin ima toliko obožavatelja i na zapadu? Što to toliko imponira prosječnom čovjeku rođenom na zapadu da svog političkog idola vidi u čovjeku koji je stvorio zemlju u kojoj je od homoseksualca opasnije biti jedino novinar?
Rusija, taj kulturološki div, ta zemlja Dostojevskog, Turgenjeva i Tolstoja, danas je po indeksu slobode medija rangirana na 148. mjestu, i to od 179 zemalja u kojima se provode istraživanja, što znači da je Rusija blizu samog začelja. Dok se navedeni velikani pisane riječi okreću u grobu, razmislite o sljedećem: u kojoj je mjeri važna sloboda medija u građanskom društvu može se vidjeti i na primjeru Indexa. Koliko je puta ulogu koja bi trebala pripadati represivnim i pravosudnim organima odigralo istraživačko novinarstvo? Posljedica manjka slobode govora je manjak novinara s profesionalnim i moralnim impulsom koji reagiraju na negativne pojave u svom društvu, pa tako po indeksu percepcije korupcije Rusija također ostvaruje poražavajuće rezultate; nalazi se na 137. mjestu, a Lijepa Naša – općenito poznata po korumpiranosti – nalazi se na 55. mjestu. Drugim riječima, Rusija je duplo korumpiranija država od Hrvatske. Stoljeće gušenja političkih i ekonomskih sloboda ostavilo je rana i na današnju, autokratsku Rusiju; nalazi se na 107. mjestu na rangu ekonomskih sloboda. Jedino žalosnije od navedenih poražavajućih činjenica jest ta da postoje ljudi koji su genetskom privilegiranošću rođeni na zapadu, a veličaju Putinov režim.
Zapad je daleko najbolje mjesto za život
Ako zapadnu zemlju definiramo kao parlamentarnu demokraciju pristojnog životnog standarda u kojoj svaki čovjek ima političke i ekonomske slobode te temeljna građanska prava, onda se za Putina zaista može reći da je oslobodio Rusiju od „zapadnih imperijalista koji nameću zapadne vrijednosti“. Cijeli svijet treba težiti zapadnjačkim vrijednostima, pa tako i mi, jer unatoč svoj količini neospornih mana, zapad je i dalje statistički daleko najpogodnije mjesto za život. Bez zapadnjačke kulture, znanosti, umjetnosti i ekonomije čovječanstvo bi bilo daleko nazadnije, primitivnije i uzaludnije. Ako postoje Slaveni na koje se trebamo ugledati, to su onda Poljaci i Česi, koji su doslovce spremni instinktivno ispraviti turiste koji njihove zemlje nazovu "istočnoeuropskima" umjesto "zapadnima". I dobro je da ih vrijeđa kad ih ne svrstate u zapad; tako se ponašaju osobe s ispravnim vrijednostima, prije svega moralnim, a tek onda političkim.
Prosječan Hrvat obožava Putina, a posao traži u Njemačkoj ili Americi
Svi Putini, Kim Jong-unovi, Chavezi, Miloševići i ko-sve-ne mrze zapad zbog istog razloga zbog kojeg vi mrzite svog susjeda koji ima veću kuću, bolji auto i ljepšu ženu od vas; jednostavno zato što je - bolji od vas. Budite zahvalni što ste rođeni u zemlji koja barem pokušava ličiti na zapad iako je od zapadnjačkih ideala itekako udaljena jer, ako vi ne pokažete zahvalnost, budite sigurni da će vaša djeca biti zahvalna zapadu u kojem će raditi i živjeli dostojanstvenim životnim standardom. Ma koliko god se prosječan Hrvat izdrkavao na Putina, taj isti Hrvat traži posao u Njemačkoj, Irskoj, Velikoj Britaniji, Australiji, Švedskoj, Kanadi ili Americi. Nemojmo pljuvati po ruci koja nas hrani.
Savršen primjer licemjerstva iz prakse predstavljaju Srbi, poznati po svojoj bratskoj ljubavi s Rusijom koliko i po svojoj otvorenoj mržnji prema Americi. Znate li koliko Srba živi u Rusiji? Nešto manje od 5000. Znate li koliko Srba živi u Americi? Preko 200,000.
Treba li išta više reći?
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati