U VRIJEME održavanja Eura 2020., idućeg velikog natjecanja nakon SP-a koji počinje za četiri dana, Danijel Subašić bit će jako blizu 35. rođendanu, Mario Mandžukić upravo će proslaviti 34., Vedran Ćorluka već neko vrijeme bit će 34-godišnjak, a Luka Modrić to samo što neće postati.

Ivan Rakitić imat će 32 godine, a Ivan Perišić, Milan Badelj i Domagoj Vida po 31. I dok će njima idući EP biti predzadnje veliko natjecanje, nezamjenjivoj četvorki iz prvog pasusa, koja čini kičmu nogometne reprezentacije Hrvatske, skori SP bit će oproštaj od nacionalne momčadi.

S obzirom na to da reprezentacija HNS-a leti u Rusiju, vrijeme je za pregled onoga što je Hrvatska ovih glavnih igrača dosad napravila na velikoj sceni, kao i za napomenu što joj znači SP koji samo što nije počeo.

Izlazak generacije na veliku scenu 2008. obećavao je da će ova Hrvatska postati sila

Kao njen početak uzimamo EP 2008. Bilić je još ranije u prvotimce promovirao Modrića i Ćorluku, koji su u prvom izlasku na veliku scenu imali po 22 godine, a Rakitić je to postao na Euru na kojem je s 20 godina bio drugi najmlađi igrač. Hrvatska je na penale ispala od Turske u četvrtfinalu, ali mladi igrači i izbornik dobili su velike pohvale zbog atraktivne napadačke igre kojom su pokupili simpatije, posebno jer se tako hrabro predstavila jedna neiskusna ekipa.

Činilo se da će ta Hrvatska, kada se uigra i stekne iskustva još jednog ili dva ciklusa velikih natjecanja, u budućnosti postati sila usporediva s onom iz 1996. ili 1998. 

U idućem ciklusu, debaklu u kvalifikacijama za SP 2010., navedenim igračima pridružuje se i Mandžukić. 

Njih četvorica od tada će postati i do danas ostati nositelji igre generacije koja se osam godina kasnije na SP-u u Rusiji bliži svom kraju.

Naravno, putem su im se pridruživali i otpadali brojni drugi igrači, ali ova Hrvatska imala je, osim spomenute četvorke, još četiri konstante o kojima smo na Indexu od početka pisali: 

Zašto Hrvatska nije napravila što je morala: Izbornici koji se uče na reprezentaciji, igranje na starim zaslugama, nedostatak muda i vođe na terenu i veliko ništa na velikim natjecanjima

Vodili su je neiskusni i(li) nedovoljno dobri izbornici, koji su imali rijetku priliku da se poslu uče na skupu odličnih igrača u nacionalnoj momčadi, koju nakon 2008. nikako nisu uspijevali pretvoriti ni u približno dobru momčad.

Nadalje, nijedan od onih koje je bjegunac u Međugorje postavio na izborničko mjesto, nije imao autoritet ni hrabrost igračkim zaslužnicima koje su stigle godine, ali prije svega veliki kvalitativni pad igara, uz beskrajnu i vječnu zahvalu te organizaciju oproštajne utakmice, reći kako je vrijeme da njihova mjesta preuzmu mlađi i bolji. Nitko se to nije usudio reći "jednom" Pletikosi, Srni, Oliću, pa su oni igrali dok ih je bila volja i dok se nisu umirovili sami. Prvi je to napravio, drugog se trpjelo iako je već dugo bilo vrijeme da ga naslijedi Vrsaljko, a trećem se u 36. godini neuvođenjem u igru na nebitnoj utakmici protiv rezervne Rusije poručilo kako više nije potreban, ali ružno i nisko, a ne iskreno i otvoreno. Zbog pretplaćenosti legendi na mjesta u momčadi i njihovog vječnog igranja, kasnilo se s pomlađivanjem reprezentacije, te uigravanjem s novim igračima.

Treća karakteristika Hrvatske svih tih godina bila je da nema igračkog vođu, neupitan autoritet na terenu i snažnu osobnost kao što su bili Boban ili Niko Kovač. S obzirom na navedeno u prvoj točki, ne možemo reći da je nedostajao igrač koji bi bio "trenerova produžena ruka na terenu" jer izbornici koji su navodno vodili te reprezentacije, najčešće su izgledali i djelovali kao da su im ruke vezane. Bez autoriteta na klupi i terenu, Hrvatska se na velikim natjecanjiima i u važnim kvalifikacijskim utakmicama predavala. Točnije, nije imala muda.

Konačno, usprkos nizu sjajnih igrača, ključnih ljudi najvećih svjetskih klubova, ova generacija Hrvatske na velikim natjecanjima nije napravila ništa nakon EP-a sada već davne 2008. Jer na SP 2010. nije se uspjela ni plasirati, na Euro dvije godine kasnije otišla je preko dodatnih kvalifikacija, dok na prvenstvu nije uspjela proći skupinu. Isti scenarij s play-offom i odlaskom kući nakon grupne faze, ponovio se i na SP-u 2014., samo što je tada prije dodatnih kvalifikacija bio smijenjen izbornik. Da se nije radikalno proširio Euro, Hrvatska bi i na EP-u 2016., zadnjem velikom natjecanju koje je igrala, morala preko baraža. I u ovim kvalifikacijama smijenjen je izbornik. Iako druga u kvalifikacijskoj skupini, na EP se plasirala izravno. Napokon je u skupini igrala kako je morala i ranije te prošla u osminu finala. Ali u prvoj nokaut rundi izbacio ju je Portugal. Konačno, na aktualni SP otišla je uz velike muke i opet nakon dodatnih kvalifikacija i promjene izbornika, pri čemu je i play-off izborila tek u zadnjem kolu.

Ostarjeli su, a usprkos ogromnom potencijalu i velikoj kvaliteti, sada imaju zadnju i jedinu priliku da se pamte kao oni koji su nešto napravili na velikom natjecanju

I tako smo došli na ukrcavanje Hrvatske u avion za Petrograd.

Hrvatske koja je ostarjela, a usprkos ogromnom potencijalu i kasnije dokazano velikoj kvaliteti nogometaša, sada ima zadnju i jedinu priliku da se pamti kao generacija koja je nešto napravila na velikom natjecanju.

Iako su spomenute konstante Hrvatske odavno morale biti poništene, do toga nije došlo zbog dobro poznate situacije u HNS-u, koja se reflektirala na situaciju u svlačionici, a zatim i na igre reprezentacije.

Pogledajmo je li Hrvatska što naučila iz vremena koje karakteriziraju četiri nabrojane odrednice:

Hoće li ova Hrvatska napraviti što mora?

Danas je vodi Zlatko Dalić. Reprezentaciju je preuzeo nakon spektakularne propasti koju je u kvalifikacijama doživjela pod Antom Čačićem i odmah presložio momčad, protresao je i osvježio. Kadrovski i taktički Hrvatska je prodisala i proigrala. Činilo se da će konačno na velikom natjecanju, opet s nizom igrača u naponu snage kao ključnih ljudi najvećih svjetskih klubova, Hrvatska imati i igrati ulogu koja joj je na papiru pripadala zadnjih deset godina. Ali posljednje dvije provjere prije odlaska na SP (Brazil 0:2, Senegal 2:1) pokazuju da, kao što smo pisali, izbornik koji je oduševio u dramatičnom finišu kvalifikacija, kada je promjenama u igri, momčadi i sustavu već otpisanu generaciju umjesto u povijest poslao na SP, pola godine kasnije i par dana prije Svjetskog prvenstva kao da je izgubio magični dodir koji su mu pripisivali tijekom jesenskog preporoda. Momčad mu je u obje faze spora, lako čitljiva i još lakše probojna, igra alibi-dodavanja te se uzda u improvizaciju i napucavanja, a ne u ono u čemu je najjača - kreaciju kroz sredinu i probojnost preko krila. Ako je Dalić ekipi naredio da prije SP-a igra tako kako bi zavarao protivnike, ispričavamo se na opservaciji. Samo, čini nam se da to nije slučaj. Čovjek koji se premišlja hoće li protiv Argentine igrati s Vidom ili Strinićem, nema vremena za takve psihološke igrice.

Što se tiče druge karakteristike, Dalić u predvečerje SP-a ponavlja iste greške kao njegovi prethodnici i koje bi mu se u slučaju da na njima bude inzistirao u Rusiji, mogle obiti o glavu. Stare zasluge i slava ne mogu biti mjerilo pri slaganju momčadi za veliko natjecanje. Dalić bi se pritom trebao sjetiti kako je izgledala Hrvatska na SP-u primjerice 2002., kada ju je po takvom kriteriju slagao Mirko Jozić. Ili kako će izgledati 16 godina kasnije ako sadašnji izbornik Hrvatske bude inzistirao na Mandžukiću bez Kramarića i Ćorluki nauštrb recimo Ćalete-Cara. Ovaj potonji, u sjajnoj formi i nakon odlične sezone, nije dobio pravu priliku u pripremnim utakmicama jer je izbornik ziheraški testirao senatora i oporavljenika Ćorluku, kojeg u takvom stanju njegova otprije poznata boljka - sporost, čini točkom koju će napadati svaki suparnik. Isto kao što Hrvatska u napadu ima igrača manje kada je tamo Mandžukić umjesto Kramarića. Njih dvojica mogu igrati zajedno i to tako da je Kramarić lutajuća polušpica iza već lagano starog, ali dokazanog igrača za velike utakmice. Ali, žrtvovanje Kramarića na klupi kako bi Mandžukić bio jedini napadač, Daliću bi bilo ogromna greška.

Treća karakteristika također se nije promijenila. Ni ova Hrvatska nema vođu. Modrić je najbolji veznjak svijeta, ali nije lider. Također, to što ga izbornik sad troši na krivom mjestu "desetke" umjesto razigravača na centru, ne pomaže da se uz igračku ulogu koja mu ne leži, koncentrira i na lidersku u kojoj također nije on.

Napokon, ono najvažnije - hrvatska reprezentacija uoči SP-a 2018. više je nego ikad u svojoj nogometnoj povijesti puna igrača koji su, ponavljamo, u naponu snage kao ključni ljudi najvećih svjetskih klubova. Osim toga, najvažnijima među njima ovo je zadnja prilika da na velikom natjecanju s reprezentacijom naprave veliki rezultat. S klubovima su odavno osvojili sve; od najjačih europskih prvenstava do Liga prvaka. S druge strane, karijera u nacionalnoj momčadi im je pri kraju, a najveći "uspjeh" s reprezentacijom im je jedna osmina finala na Euru. 

Sve je na igračima: Odavno su potrošili sve isprike. I ako već godinama šute na sve svinjarije u hrvatskom nogometu, najmanje što moraju je konačno "progovoriti na terenu"

Na SP-u u Rusiji sve je na igračima Hrvatske. Odavno su potrošili sve isprike. I ako već godinama šute na sve svinjarije u hrvatskom nogometu, najmanje što moraju je nakon svih tih godina "progovoriti na terenu" te tamo pokazati organe koje su svih ovih godina uspješno skrivali.

A odgovor na pitanje iz naslova je: Hoće. Ako izbornik pola njenih simbola na SP-u preseli na klupu.