PRIJE SVAKOG velikog natjecanja na kojem igra hrvatska reprezentacija naciju muči samo jedno pitanje: Tko će igrati lijevog beka? Ili točnije:

“Tko će igrati umjesto Strinića?”

Oko malo kojeg hrvatskog reprezentativca postoji takav konsenzus. Za Modrića se svi slažu da je najbolji veznjak, ne samo u Hrvatskoj nego i u svijetu. Za Mandžukića se zna da je igrač za velike utakmice, a za Strinića se svi slažu da je, blago rečeno - očajan.

Traže se druga rješenja, zazivaju se Leovac i Borna Barišić, a u nekim prijašnjim reprezentacijama išlo se toliko daleko da je “nekome” palo na pamet da se Luisu Ibanezu nekako nabavi hrvatsko državljanstvo. Cijelo to vrijeme Ivan Strinić je trpio, šutio i igrao. I to dosta dobro, unatoč potpuno drukčijoj percepciji navijača.

Nakon debija za reprezentaciju u svibnju 2010. godine protiv Austrije, Strinić se našao na Bilićevom popisu za Euro 2012. Do tada je već standardno bio na udaru kritika, ali je u Poljskoj i Ukrajini bio jedan od pouzdanijih igrača. Protiv Irske je bio solidan, protiv Italije odličan (asistirao Mandžukiću za 1:1), a protiv Španjolske se jako dobro nosio s tada ubojitim Jesusom Navasom.

Kod Nike Kovača nije se naigrao zbog ozljede mišića koja ga je udaljila i od Svjetskog prvenstva u Brazilu, a kad je na klupu reprezentacije sjeo Ante Čačić, Strinić je pao u drugi plan. Omiljeni Mamićev trener rotirao je na lijevom boku ne bi li našao alternativu za Strinića. Igrao je Pranjić, igrali su Vida i Vrsaljko, a u nekim prijateljskim utakmicama Čačić je čak pokušavao s trojicom u zadnjoj liniji ne bi li se riješio problema lijevog beka.

I onda je, na užas navijača, na popis za Euro u Francuskoj uvrstio upravo Strinića. Protiv Turske je odigrao dobro, protiv Češke je bio odličan. Ako ništa drugo, Strinić nije ništa uprskao, što se od njega “po defaultu” očekivalo. Došla je i “ona” utakmica protiv Portugala. Čvrsta, disciplinirana, ali presterilna Hrvatska ispala je s Eura golom Quaresme u 117. minuti. Glavni krivac za taj poraz, uz Čačića, bio je - Strinić.

Hrvatski lijevi bočni, koji nije ni Marcelo ni Jordi Alba, izgubio je loptu na 80-ak metara od svojeg gola. Nitko od njegovih suigrača pritom nije pratio Renata Sanchesa, koji je 50 metara kao na treningu neometano vukao loptu, Vrsaljko nije zatvorio drugu stranu, Vida nije pokrio Ronalda, ali krivac je bio - Strinić. Sav splet nesretnih okolnosti i dekoncentracije cijele momčadi slomio se na njemu. Kritizirali su ga svi, ali Ivan je, kao i uvijek, i to stoički podnio.

“Izgubio sam takvih lopti milijun i izgubit ću ih još milijun. Naravno da sam razmišljao što sam mogao drukčije, ali na toj, kao i svakoj drugoj utakmici, ja sam dao sve od sebe. Cijelu karijeru nosim se s kritikama, ali nisam više dijete pa da stalno gledam tko će što reći. Stalno ispada da sam ja kriv, ali ne razmišljam o tome. O meni se piše samo kad igram loše, a kad igram dobro - ništa”, govorio je Strinić u danima nakon tog Eura.

Nakon Francuske Strinić je ponovno ispao iz kombinacija Ante Čačića, koji je favorizirao Josipa Pivarića i s njim i ostalom družinom došao na korak do propuštanja Svjetskog prvenstva. Strinića je na lijevog beka vratio Zlatko Dalić i - pogodio. Još jedna važna utakmica i još jedna dobra Strinićeva igra. Sampdorijin bek odigrao je sjajnu utakmicu na Maksimiru. Asistirao je Kaliniću za drugi gol i izluđivao Maniatisa do te mjere da ga je grčki izbornik Skibbe izvadio već na poluvremenu.

U zadnjim prijateljskim utakmicama Dalić je isprobavao razna rješenja na lijevom boku, ali je na kraju odlučio odigrati na sigurno i protiv Nigerije u prvu momčad gurnuti Strinića. Iz jednostavnog razloga - što boljeg nemamo. Hrvatska nije Brazil, Francuska ili Njemačka pa da na svakoj poziciji ima ponajboljeg igrača na svijetu. No i takva “mala”, kako volimo reći, ima strašno puno vrhunskih igrača poput Modrića, Mandžukića, Rakitića ili Lovrena. Neki od njih odigrali su puno više slabijih utakmica za reprezentaciju od Strinića pa se o tome ne priča ni ne piše. A taj isti Strinić igrao je ili bio član Napolija i Sampdorije, a od sljedeće sezone nosit će dres velikog Milana.

Neshvatljivo meta stalnih kritika

“Ne mogu shvatiti toliko kritika na njegov račun. To je potpuno deplasirano. Protiv njega se godinama vodi prava kampanja koja nema nikakvog smisla. On je u ovom trenutku naš najbolji lijevi bek. On je odigrao jako puno dobrih utakmica za reprezentaciju, ali je u fokusu bio samo kad bi igrao loše. On je jedan izuzetan dečko i super profesionalac, korektan i samozatajan, a sad je nagomilao i iskustva te iza sebe ima nekoliko odličnih velikih turnira. Mislim da je rasprava o tome je li on dovoljno dobar za reprezentaciju besmislena”, rekao nam je Nikola Jurčević, bivši član stručnog stožera Slavena Bilića koji je Strinića prvi pozvao u reprezentaciju.

“Mi smo s njim pogodili i igrački i ljudski, a na Euru 2012. godine je bio odličan. Nije njemu lako igrati u takvom ozračju. To igračima slabi samopouzdanje, javlja se strah i ne igraju sa slobodom. On je možda to u sebi drukčije podnosio, ali mi kod njega nismo mogli primijetiti nikakvu nesigurnost ili zamišljenost. On je hladnokrvan igrač, koji je imao jako težak igrački put, ali ima taj neki status i imidž lošeg igrača. To je jako nepravedno jer je riječ o igraču koji ima sve predispozicije za poziciju na kojoj igra. Ima peh što iza sebe nikad nije imao neki veliki lobi i oko njega se nikad nije dizala prašina. Ivan je atipičan nogometaš, i koliko god to paradoksalno zvučalo, to mu zapravo ne ide na ruku”, smatra Jurčević.

Hrvatska nije jedina reprezentacija koja je lutala s lijevim bekovima. Riječ je o jednoj od najdelikatnijih pozicija u nogometu s kojima se bore i puno jače momčadi od Hrvatske.

“To su u nogometu, osobito današnjem, deficitarne pozicije, a u Hrvatskoj se samo o tome priča. Tako je bilo i s Pranjićem. Govorilo se da nije lijevi bek, pa je nama na Euru 2008. bio sjajan. Sad je ista priča sa Strinićem. Greške mu se predimenzioniraju, a zapravo je riječ o jednom sasvim solidnom igraču. Ne možemo mi u Hrvatsku kupiti Marcela ili nekog drugog. No, uopće nemamo tako lošeg igrača na lijevom beku. Ne možemo imati Modrića i Mandžukića na svakoj poziciji. Dečka treba pustiti da igra i dati mu punu podršku. Nije zaslužio takav tretman”, zaključio je Nikola.

I potpuno je u pravu. Ivan Strinić, unatoč nekim svojim lošijim partijama, i dalje je najbolje rješenje za tu problematičnu poziciju. Što zbog igračkih kvaliteta, što zbog iskustva. Iza sebe ima dva jako dobra Europska prvenstva od kojih je na jednom potpuno nepotrebno prozvan tragičarem nacije jer je izgubio loptu 80 (osamdeset) metara od svojeg gola.

Strinić je na kritike navikao, ali mi nismo na njegove dobre igre. A njih je bilo puno i bit će ih, budite uvjereni, još...