BRAĆA Vujović, zvijezde iz zlatnog razdoblja Hajduka 80-ih godina, proslavili su 60. rođendan. Zlatko i Zoran su Hajdukove legende, ali njihov put do slave u Splitu bio je pun prepreka. Donosimo razgovor iz magazina Tempo, iz 1987. godine, koji nas vraća u slavne dane povijesti Hajduka i braće Vujović. 

SIJEČANJ 1987.: Zoran Vujović, za kojeg su čak i splitski novinari tvrdili da je "samo prosječan" nogometaš koji se u Hajduku "šlepa" uz brata Zlatka, za nekoliko mjeseci koliko igra u Francuskoj dokazao je svoju pravu vrijednost - proglašen je za najboljeg stranca u zemlji prvaka Europe.

Kad su svojevremeno braća Vujović stekli prava odlaska u inozemstvo, jedan od njih, Zoran morao je progutati mnogo aluzija na svoje igračke vrijednosti. Gotovo svi "poznavatelji" nogometa u Splitu (među kojima je bilo čak i novinara) tvrdili su da ne vrijedi ni kao prosječan igrač. Zaboravljale su se njegove ranije igre u Hajduku i reprezentaciji i on je za mnoge bio samo "žunta" svom bratu.

"Ispadalo je da ja bez Zlatkove pomoći ne mogu naći angažman u inozemstvu", žalio se tada Zoran.

"A meni se, u stvari, ne ide nikud bez Zlatka. Mi smo ti na poseban način povezani, gotovo da ne možemo jedan bez drugoga. To se u našoj javnosti krivo tumači. Po našem vladanju ispada da sam ja Zlatku "prirepak"... Ali, vidjet ćete uskoro kad zaigramo zajedno u nekom stranom klubu. Budite sigurni da ću biti jednako, ako ne i bolje, ocjenjivan nego Zlatko!"

Zašto je u Jugoslaviji Zlatko uvijek imao bolje ocjene od vas?

"Kod nas se drugačije gleda na igru napadača, a drugačije na igru obrambenih igrača. Vani su svi isti. Vrednuje se i igra u obrani. Pogotovo ako "radiš" i za napad."

E, nije to više taj isti Slišković 

Ne mislite valjda da tamo zasjenite i Sliškovića?

"I on će se naći iza mene!"

Sve ove optimistične izjave bivšeg obrambenog igrača splitskog Hajduka krio sam do današnjih dana jer mu nisam htio nanijeti nove neprilike. Nešto slično već je bio doživio poslije jednog intervjua 1984. u kojem je Zoran tvrdio "da igra za radničku klasu" i da mu je često neugodno kad sretne na ulici umorne radnike koji se vraćaju s posla, a on sjedi u luksuznom automobilu i potpuno je svjež. Poslije takvih izjava Zoran je, umjesto pohvala, bio na udaru navijača. "Niko mi ne vjeruje", tvrdio je kasnije. "Svi misle da su oni moji navodi iz našeg razgovora čisto foliranje, da se pravim važan i da sam dvoličan. A to nije istina. I zato me sve skupa boli. Kad ja to nisam pošteno odradio utakmicu? Kad sam na kraju utakmice izašao s terena suhog dresa?"

Tada su vas uzeli "na zub" i novinari jer ste im kritizirali ljubimca - Blaža Sliškovića. Tvrdili ste da dobiva dobre ocjene i kad stoji na terenu...

"Zar to nije bila istina? Blaž i sada u Francuskoj dobiva dobre ocjene. Evo, na posljednjem testu koji su napravili najpoznatiji francuski nogometni stručnjaci, on se visoko plasirao među 27 nogometaša iz drugih zemalja koji su prošlog ljeta stigli u tu zemlju. Ali čime? Velikim zalaganjem! To nije onaj isti Slišković iz Hajduka. Sada on trči i bori se na svakoj utakmici svog novog kluba..."

Kritizirali ih jer se izvlače na trku

Na toj rang-listi vi ste zauzeli prvo mesto! Od mogućih 20 osvojili ste čak 17 bodova (tehnika 3, psihološka stabilnost 4, tjelesne sposobnosti 5 i opći dojam 5). Time ste zasjenili ne samo Sliškovića i vlastitog brata (koji je osvojio 15 bodova) nego i mnogo poznatije igrače - kao Littbarskog, na
primjer, koji je osvojio samo 12 bodova!

"Dogodilo se ono što sam vam svojevremeno u Jugoslaviji govorio: došlo je do izražaja moje trčanje, a što se malo kod nas cijenilo, zatim borbenost i želja za pobjedom. Meni su, pa i Zlatku, kod kuće "stručnjaci" stalno prebacivali da se na utakmicama izvlačim na "trku", a baš to se u inozemstvu najviše - cijeni!

To je i normalno, ako ne trčiš nema ni igre. Još barba Luka Kaliterna je govorio da najvažniju ulogu na utakmici obavlja igrač koji trči bez lopte jer time stvara mogućnosti za kombinacije. Ako igraš pozicijski, ako se "sakrivaš" iza svog čuvara, kome će onda tvoj suigrač dodati loptu?

Braću Vujović su mnogi u Splitu upravo podcjenjivali zbog te "trke". A kako danas bez nas Hajduk igra? Zašto se sada Vulić jada da nema kome dodati balun, jer se svi "sakrivaju" po terenu!"

Igrate li još uvijek za radničku klasu?

"Aludirate na onu moju raniju izjavu, zbog koje su me toliko zezali u Splitu? Da, još uvijek igram za radničku klasu! Samo što me u Francuskoj radnička klasa ne zeza zbog takvih izjava nego mi aplaudira! Tamo nema igrača koji su unaprijed pretplaćeni na dobre ocjene u novinama i na aplauze. I najomiljeniji igrač je izviždan ako se gospodski ponaša na terenu. Nema u Francuskoj, a vjerujem ni u jednoj drugoj zemlji, života na staroj slavi. Čak i u Italiji se zviždi idolima ako se ne bore, ako ne trče. Osjetio je to na svojoj koži i jedan Maradona..."

Je li se Zlatko oporavio od onog šoka u Engleskoj? (Kvalifikacije za Europsko prvenstvo, Engleska - Jugoslavija 2:0)

"Bio je dosta neraspoložen i suzdržan. Umirila ga je Miljanićeva izjava da na njega i dalje računa za igre u reprezentaciji."

Pokazali smo zlobnicima

U jednoj izjavi za naše novine Zlatko je rekao da je u Londonu nastupio s povredom, da je već duže vuče i da uglavnom zbog toga nije iskoristio sve one šanse?

"Kod njega je, kao i kod mene, uvijek naglašena velika želja da igra u reprezentaciji. Čak i kad je ozlijeđen. Time smo, nadam se, demantirali one zlobnike koji su tvrdili da toliko forsiramo nastupe u reprezentaciji samo da bismo potpisali dobar ugovor u inozemstvu! Da je to istina, sada ne bismo marili za reprezentaciju. Nadam se da sam i u Londonu dokazao svim tim "stručnjacima" da nisam samo prosječan igrač.

Stječe se dojam da u Francuskoj i vi i Zlatko igrate mnogo bolje i opuštenije...

"Ovdje je naš jedini posao da treniramo i igramo. A u Jugoslaviji smo morali baviti se svim i svačim. To nam je odvlačilo pažnju od igre."

Kakvi ste profesionalci, za vas je lako obaviti sve igračke dužnosti...

"Mislili smo, s obzirom na to kako se kod nas trenira, da će nas u Francuskoj čekati mnogo više rada. Znali smo da su Francuzi na utakmicama mnogo poletniji od naših igrača i smatrali da oni "ginu" na treninzima... Ispalo je obrnuto! Njihovi treninzi su za nas - igrarija! Često se dogodi da Zlatko i ja nastavimo trenirati nakon svih, jer nam je malo toga dozirano na treninzima. Osim toga, njihovi treninzi su prava zabava za igrače. Igra se dosta s loptom, izmišljaju se prave igre i to čovjeka privlači na trening. Nema tu zamornih ponavljanja, "maratona" bez lopte i onih dvostrukih dnevnih treninga koji ubijaju ljubav prema nogometu."

Vama ni tada nije bilo problematično izdržati treninge naših nogometnih učitelja?

"Ne govorim ja ovo sve zbog sebe. Ja sam se uvijek tako pripremao da me nijedan trener u Jugoslaviji nije mogao umoriti..."

Baš one 1984., kada ste bili ismijani od mnogih u Splitu zbog iskrenih razmišljanja, vas i vašeg brata sreo sam na Marjanu kako vježbate na prvi dan Nove godine - kada su svi još bili u krevetu!

"Tako mi radimo od malih nogu. Kod nas nikad nije bilo opuštanja. Zato smo se dobro i prodali, zato se i sada tako dobro kotiramo među strancima u Francuskoj..."

Razgovarao: Vinko Bezić (Tempo, 1987.)