"NIKADA ne bih otišao iz Azije da me Dinamo nije pozvao. Tamo mi je bilo savršeno u svakom pogledu, ali kada zagrebački dečko dobije poziv kluba za koji je sanjao da igra dok je bio u Zaprešiću, Speziji, Rijeci, Celju, Gwangyangu, Changchunu i Ulsanu..." nasmijan nam nabraja stanice svoje odiseje koja se protezala od sjeverne Slovenije do Južne Koreje. Sve to prošao je već do 25 godine. Ali, ovaj nomadski život nije ostavio traga na njemu. Izgleda još mlađi nego što jest.

Sjećate li se Mislava Oršića?

Ne pitamo vas to zbog onoga što je napravio sinoć, kada je u slovačkoj Trnavi postigao gol kojim je Dinamu donio pobjedu 2:1 nad Spartakom u trećem kolu skupine Europa Lige, te nakon 49 godina čekanja praktički proljeće u Europi.

Nego, jesu li vam jasna sjećanja na njega od prije šest, sedam godina, dok je kao mršavi tinejdžer harao hrvatskom ligom?

Prije nego što će se preko Slovenije, Kine i Južne Koreje trijumfalno vratiti u rodni grad, ali ne u Kustošiju, u kojoj je počeo igrati nogomet.

Ako ste fan HNL-a, odgovor je sigurno potvrdan jer kao lijevo krilo zaprešićkog Intera sjajno odigrao sezonu 2012/13., kada je s 12 golova bio četvrti strijelac lige, iza Benka, Kramarića i Sammira.

Tada je uzdanica Nike Kovača u mladoj reprezentaciji Hrvatske, Zagrepčanin rođen 1992., trebao prijeći u Hajduk, kojem je u upravo završenom prvenstvu zabio gol, uostalom kao i Dinamu i Rijeci. Sezonu ranije protiv Hajduka zabio je pobjedničke zgoditke na Poljudu i u Zaprešiću. Osim Bilih, želio ga je i Crystal Palace, koji se upravo vratio u Premier Legue.

Ali igrač koji je već do 20. godine postao poznati lik HNL-a, u kojem je zabio 22 gola, umjesto u splitskom velikanu ili kultnom londonskom klubu završio je u Speziji. U ljeto 2014. vraća se u Hrvatsku, ali u Rijeci ne dobiva priliku, nego je traži i nalazi na posudbama od Slovenije do Koreje.

Na Dalekom istoku sjajno igra za Jeonham Dragonse koji ga krajem 2015. otkupljuju, a Rijeka dobiva milijun dolara odštete za igrača koji za nju nije odigrao nijednu utakmicu. Iduće godine za 1,3 milijuna eura prelazi u kineski Changchun Yatai.

Ali, u siječnju prošle godine vraća se Koreju. Ulsan Hyundai otkupljuje ga za 900 tisuća eura, a Oršić i u Ulsanu dokazuje da se najbolje snalazi u toj zemlji. Tijekom pretprošle sezone u 48 utakmica imao je 13 golova i šest asistencija. To je ostvario u sva tri natjecanja; korejskom prvenstvu koje je Ulsan završio na četvrtom mjestu, kupu koji je osvojio i azijskoj Ligi prvaka.

Prošlu sezonu Oršić je spektakularno otvorio u azijskom LP-u. Na gostovanju kod Melbourne Victoryja (3:3) bio je zaslužan je za sva tri gola njegove momčadi. Prvi je postigao iz sjajno izvedenog slobodnjaka s oko 30 metara.

Zatim je drugi namjestio suigraču Windbichleru, da bi treći zabio jednako efektno kao prvi, ali iz igre. Na 18 metara iskosa s lijeve strane vagao je čuvara i onda desnicom pogodio suprotne rašlje:

Od Ulsana se oprostio sa stilom, golom u zadnjoj utakmici, za 1:1 protiv Incheona u zadnjem prvenstvenom kolu.

Tada je stigao poziv Nenada Bjelice i Oršić je za milijun eura odštete došao u Dinamo.

Dio odgovora na pitanje "zašto?" mogli ste pročitati u uvodu, a Oršić ga je nadopunjava:

"U Koreji mi je bilo sjajno, od statusa u klubu do primanja. Hyundai se svake sezone bori za domaće trofeje i igra azijsku Ligu prvaka. Po imenu kluba jasno vam je da sam bio jedan od par desetaka tisuća zaposlenika korejskog, ali i svjetskog industrijskog diva, teškog par desetaka milijardi dolara."

Ipak...?

"Kada mi je menadžer rekao da se Dinamo zanima za mene, odgovorio sam mu da se isti tren pakiram i vraćam u Hrvatsku. Tu uopće nije bilo rasprave ni razmišljanja. Rođen sam u ovom gradu i otkad sam počeo igrati nogomet u Kustošiji, maštao sam da zaigram za Dinamo. Kada mi se pružila prilika da mi se ispuni taj san, nisam ramišljao o ničemu drugom."

Dječački san se ispunio i to najzaobilaznijim putem?

"Doslovno. Koliko sam već klubova, država, jezika i kontinenata prošao, a tek mi je 25 godina. Mada ponavljam, u Aziji mi je bilo sjajno i nije fraza kada kažem da uopće ne bih niti razmišljao o odlasku od tamo da me nije pozvao klub za koji navijam otkako znam za sebe. Nogomet na Dalekom istoku je u strahovitoj ekspanziji u svakom pogledu. Na primjer, moj bivši klub Hyundai igra na stadionu čija je izgradnja koštala oko 120 milijuna dolara."

Još od najmlađih dana postizao si dosta golova za igrača koji je zapravo krilo pero-lake kategorije. Nastavio si tako i odmah po dolasku u Dinamo?

"Da, zabio sam već u prvom susretu pretkola Lige prvaka protiv Hapoela, kao i na prvoj utakmici zadnjeg pretkola LP-a kod Young Boysa. Također i u HNL-u za pobjedu u derbiju protiv Osijeka."

Sve su to važni golovi, ali onaj kod Spartaka je povijestan. Kako se osjećaš kao onaj koji je uspio ono što nisu Kranjčar, Cerin, Šuker, Boban, Vlaović, Cvitanović, Olić, Modrić... zabiti gol vrijedan Dinamovog proljeća u Europi. Jesi li uopće svjestan što si napravio?

"Hm, kada slušam ta imena, moram priznati da mi je malo neugodno. Ali, lagao bih i kada bih rekao da ne osjećam ponos što sam uopće stavljen u istu rečenicu s njima. Odmah po postizanju gola bio sam naravno presretan, ali moram priznati da je meni, kao i mojim suigračima, tek po dolasku u svlačionicu bilo jasno što to znači. Jer sjeli smo i samo gledali tablicu skupine. A tamo je stajalo: 1. Dinamo, 9 bodova iz tri utakmice..."