SILVIJE Tomašević, dopisnik Hrvatske radiotelevizije i Večernjeg lista iz Italije, ovih je dana na N1 televiziji otkrio godinama čuvanu tajnu: ''Bilo je gotovo i neugodno kad sam pratio u papinskoj biblioteci kada je bio premijer Orešković sa svojom suprugom. Predstavio je suprugu i ona je izvukla papirić iz džepa i čitala bukvicu Papi kako bi trebao proglasiti Stepinca svetim jer hrvatski narod pati zbog toga što Stepinac nije proglašen svetim'', povjerio je Tomašević televizijskim kamerama detalje obraćanja Sanje Orešković, supruge bivšeg hrvatskog premijera, Svetom Ocu u travnju 2016. godine. Uvaženi dopisnik iz Italije dodao je i preporuku političarima da se ''ne miješaju'' i ''svojim pismima ne bombardiraju papu Franju'' jer ''time samo čine medvjeđu uslugu cijelom procesu''.

Narodnim rječnikom, svaka mu piva, samo zašto smo o tome doznali tek sada? Da nismo nešto zaboravili?

Medaljon i ganuće

Idemo vidjeti kako je isti događaj isti Silvije Tomašević opisao u Dnevniku Hrvatske televizije prije tri godine: ''Dodatni pritisak na Oreškovićevu molbu da se što prije kanonizira Stepinac učinila je njegova supruga što je dala Papi jedan srebrni medaljon s likom Stepinca i pročitala ono što je pripremila na talijanskom jeziku i pritom bila vrlo ganuta. Tako da je Papa vidio da je ta iskrena molba hrvatskog naroda da se što prije Stepinac proglasi svetim.''

Možda nije loše konzultirati još neki izvor? Večernji list, na primjer? Evo što je tamo zapisao Silvije Tomašević: ''Sanja Orešković je papi Franji pročitala pismo molitvu u kojem priželjkuje skoru kanonizaciju Stepinca te mu darovala malu Stepinčevu medalju.''

Točka.

Od travnja 2016. godine, kada je Tomašević informirao o vatikanskom izletu jednog od opskurnijih hrvatskih premijera – a konkurencija je nevjerojatno oštra – do danas, kada Tomašević govori o onome o čemu je izvještavao, istup Sanje Orešković u njegovim je riječima prevalio dug put od ''molitve'', odnosno teksta koji je interpretirala iskreno i ''vrlo ganuta'', do neugodne bukvice pročitane s papirića. U međuvremenu, što je najvažnije za profesionalne apetite medija koje opslužuje Tomašević, Orešković i njegovi zaštitnici u vladajućoj partiji zbrisani su sa scene, a to se ne oprašta. Proždiranje političkih lešina omiljena je poslastica mnogih domovinskih glasila.

Dovoljno se prisjetiti obrata u odnosu prema Ivi Sanaderu – isti mediji i autori koji su ga portretirali kao omiljenog vođu punog vrlina, u njemu su, nakon što je dao ostavku i pao u ruke pravosuđa, vidjeli ogledni primjer svega lošeg što može postojati.

Veliki Oglašivač

Ili slučaja Ivice Todorića, famoznog Velikog Oglašivača. U jednom trenutku bio je onaj koji ljubi bika među rogove, kako je zapisano u vjerojatno najblesavijem hagiografskom prikazu njegove ljubavi prema ljudima, životinjama, biljkama i zemlji. Poslije je proglašen lopovom i varalicom. U međuvremenu, dogodio mu se fatalan gubitak moći.

A to hrvatsko strvinarstvo ne prašta.

U žestokoj konkurenciji, Tomaševićeva vijest s odgođenim djelovanjem tek je tragikomičan podsjetnik na profesionalne standarde režimskih medija. Tko se želi prilagoditi, mora naučiti o moćnima govoriti lijepo. Barem dok su moćni.

Poslije se smije reći i istina.