BROJ devet po nepisanom pravilu pripada napadačima. To je prvi broj koji vam padne na pamet kada prvi put čujete priču o nekom golgeteru. Ne znate o kome se radi, ali zamišljate da nosi "devetku". Robin van Persie spada u onu rijetku vrstu napadača kojem pristaje veći broj - desetka.

Njemu pripada taj broj koji vas asocira na igrača koji ima "X faktor" u svojoj ekipi, onoga koji mora najviše razmišljati, koji pojednostavljuje igru i pretvara je u umjetnost. Van Persie je od prvog treninga odrađenog kao petogodišnjak iskreno zavolio loptu i uvijek u sebi čuvao tu dječačku ljubav, uvijek se prema njoj odnosio kao prema predmetu koji prije svega voli, a ne od kojeg će živjeti. Na loptu je gledao kao na prijatelja kojeg odlično razumije, baš kao i ona njega.

Jedan veliki trofej i beskrajna ljubav prema nogometu

Proteklog vikenda Van Persie je odigrao svoju posljednju utakmicu u karijeri. Na leđima je nosio broj 32, na grudima grb Feyenoorda, na lijevoj ruci kapetansku traku, na osobnoj karti datum rođenja: 6. kolovoza 1983. godine. Datum koji je odradio svoje - kucanje na vrata 36. rođendana bio je dovoljan znak da profesionalnom nogometu kaže "zbogom".

Karijera legendarnog Nizozemca neće biti upamćena po gomili trofeja. U suštini, Van Persie je osvojio samo jedan veliki trofej, Premiership s Manchester Unitedom 2013. godine, u posljednjoj sezoni sir Alex Fergusona na klupi kluba s Old Trafforda. S Arsenalom je osvojio FA kup, s Feyenoordom također nacionalni kup, kao i Kup UEFA-e, a karijeru će pamtiti i po dva bolna poraza - u dresu Topnika s klupe je gledao poraz u finalu Lige prvaka od Barcelone 2006., a s Nizozemskom je izgubio u finalu Svjetskog prvenstva 2010. godine od Španjolske.

Bila bi laž ako kažemo da Van Perse nije ni igrao za trofeje, prelazak iz Arsenala u Manchester United govori o tome da je i njemu na kraju bilo stalo da neku jaču medalju ponese kući. Patetično i neistinito bi zvučalo to da je nogomet igrao samo da bi uživao u njemu, a ne da pobjeđuje i slaže trofeje. No ne bismo mnogo ni promašili kada bismo ga opisali kao takvog, kao igrača kojem je igra kao igra bila važnija od borbe za titule.

Naime, kako igrača koji je u presudnom trenutku utakmice spreman izvesti neobičan i neočekivan potez, uz to i totalno riskantan, okarakterizirati kao igrača kojem je pobjeda iznad svega? Kako mu uopće dati tu "predatorsku" crtu karaktera? Tek tada bismo ogriješili. Van Persie je dovoljno puta svojim stilom igre i potezima pokazao kako doživljava nogomet, pokazao je da dječački zanos iz njega nikada nije izašao.

Jedan od onih koji je nogomet pretvarao u umjetnost

Sjetit ćete se onog sjajnog dvomeča između Arsenala i Milana u osmini finala Lige prvaka 2012. godine, kada su Rossoneri kod kuće slavili 4:0, a onda nakon samo 45 minuta igre u uzvratu na Emiratesu gubili 3:0. Topnici su se vratili u život, bili na rubu čuda, na korak da izbace Zlatana Ibrahimovića, Robinha i ostatak društva. 

Čisti zicer za potpuni povratak stigao je u 59. minuti kada je Christian Abbiati odbio Gervinhov udarac, a lopta stigla točno pred Van Persiejeve noge, na liniji peterca. Mogao ju je Van Persie zakucati u mrežu, pitati Abbiatija u koju će stranu šutirati i slatko mu se nasmijati. Ne. Odabrao je "podbosti" loptu, prebaciti talijanskog golmana. Odabrao je genijalan, ali i lud potez, odabrao je teži put koji je trebao izgledati tako jednostavno, uradio je ono što bi uradio i na igralištu u Kralingenu, dijelu Rotterdama, gdje je kao klinac provodio sate i dane igrajući nogomet s prijateljima marokanskog porijekla. Samo, ovaj put, u Londonu, na punom Emiratesu, u utakmici koja odlučuje putnika među najboljih osam u Europi, Van Persijev pokušaj nije uspio. Stari Abbiati je i dalje imao dovoljno brze reflekse da na vrijeme podigne ruku - i do kraja susreta rezultat se nije mijenjao. Bila je to ujedno Robinova posljednja sezona u dresu Topnika, njegov posljednja utakmica u Ligi prvaka za voljeni klub.

Ali da nije birao takve poteze, ne bi ni bio drugačiji, ne bismo ga ni pamtili kao posebnog nogometaša, kao napadača kakvih više nema, a nadamo se da će ih opet biti. Napadača koji bi se bez problema snašao i u srcu veznog reda, napadača s osobinom playmakera, s tehnikom najboljeg fantazista u ekipi, s darom za sve vrste prekida, s kompjuterski proračunatim osjećajem za prostor, sa završnicom ubojitog golgetera, kao i iznadprosječnom igrom u zračnim duelima. Jednostavno, Van Persie je bio kompletan napadač, ali njegova svestranost nije proizlazila iz sjajnih fizičkih mogućnosti, nego urođenog talenta.

Golovi koji se pamte

Da nije bilo takvih poteza, nikada ne bi bilo ni onoga genijalnoga gola za Manchester United protiv Aston Ville, kada mu je Wayne Rooney poslao loptu koja je valjda letjela toliko dugo da je prošla dvije vremenske zone, a da Robinu opet nije bio problem pospremiti je u mrežu i režiserima Premiershipa osigurati sadržaj koji će se desetljećima vrtjeti na televizijskim ekranima. Ne bi bilo ni onoga gola na Mundijalu 2014., kada mu je jednu sličnu loptu poslao Daley Blind u susretu protiv Španjolske, a Van Persie elegantno i oprezno poput plesača na ledu zaplovio prema Ikeru Casillasu i odložio loptu u mrežu, za najavu velikih predstava Nizozemske na tom turniru i za kraj španske dominacije.

Da nije igrao tako kako je igrao, nakon one Rooneyjeve lopte bi krenuo s puno manjom dozom rizika i samo jednim ciljem - postići gol. Ne bi svoju reputaciju stavljao na kocku i ostavljao veliku mogućnost da se osramoti velikim promašajem. Ne bi onda ni onu Blindovu loptu onako smjestio u gol, već bi i nju najprije iskontrolirao i potom pokušao sigurnijim načinom zatresti mrežu. Oba puta birao je nešto čega se skoro nitko ne bi sjetio dok lopta leti, oba puta je odabrao biti poseban, a ne običan. I nije to činio da bi zadovoljio ego, nego zato što je iskreno volio i drugačije doživljavao taj predmet koji mu je dolazio u susret.

S loptom je spavao, s loptom se budio. Žonglirajući bi išao u trgovinu, pa i u školu, a tamo bi mu bilo najdosadnije jer je jedino tamo nije mogao koristiti. Kažu da je nervirao kupce u trgovinama, jer bi ih driblao dok bi oni tražili što će kupiti. Čak je znao, prolazeći pokraj raznih lokala, loptu lagano poslati prema staklu, nakon čega bi mu se ona vratila njemu bez da polomi staklo. Tako je možda i stekao onaj umjetnički osjećaj za prvi dodir, tako je i naučio loptu primati i odlagati toliko mekano, kao da se radi o leptiru kojeg ne želi ozlijediti.

"Bit će imućan i poznat"

Van Persie je od malih nogu bio izuzetan. Vidjelo se da može izrasti u velikog nogometaša. Uostalom, takvo što je i predviđeno po njegovom rođenju. U gatanje možete vjerovati ili ne, ali priča kaže da je Robinovim roditeljima rečeno da će imati troje djece, da će prvo dobiti dvije djevojčice, a onda i sina. Nakon što se to dogodilo, Robinov otac je ponovo otišao istoj gatari koja mu je tada poručila da će njegov sin biti loš učenik, ali sjajan nogometaš.

"Nogometna zvijezda je rođena, bit će imućan i poznat", rekla je gatara.

Stoga, Robinov otac se nije brinuo ni nervirao kada bi mu u školi nastavnici kritizirali sina, kada bi mu govorili da je nezainteresiran za školu i da mora utjecati na njega kako bi se popravio. Mali Robin i otac Bob vjerovali su da će dijete postati veliki nogometaš.

Kada je kao 13-godišnjak prešao iz Excelsiora u omladinski pogon Feyenoorda, bilo je jasno da priča ide u pravom smjeru. S nepunih 19 godina debitirao je za prvu momčad Feyenoorda i odmah u istoj sezoni (2001./2002.) zaigrao u finalu Kupa UEFA i osvojio to natjecanje.

No koliko god ta sezona i pobjeda u finalu bile velike i značajne za njega i njegovu karijeru, tu će sezonu pamtiti i po jednom incidentu. Naime, tijekom jedne ligaške utakmice, Van Persie je uzeo loptu od Pierrea van Hooijdonka, jednog od iskusnijih i najutjecajnijih igrača u momčadi, i umjesto njega izveo slobodan udarac. Takav potez naljutio je Van Hooijdonka, koji je zajedno s drugim iskusnim igračima po završetku sezone od trenera Berta van Marwijka tražio da poduzme određene mjere.

Istina je da se Robin u to vrijeme i nije ponašao baš prikladno. Ponijela ga je slava i na terenu i izvan njega, tako da taj slobodan udarac nije bio jedini "minus". Rezultat svega bilo je njegovo sve češće igranje za rezerve, kao i provedeno vrijeme na klupi u prvoj momčadi. Tek u drugom dijelu sezone 2002./2003. dobio je pravu šansu i bio redovniji u udarnih 11 prve momčadi, gdje je ponovo pokazao o kakvom se talentu radi.

Generalno, u dvije sezone nakon osvajanja Kupa UEFA-e Van Persie je neprestano imao uspone i padove u Feyenoordu, svako malo je mijenjao taj status od redovnog startera do igrača koji ulazi s klupe. Tako je dolazio u situacije da igra za drugu momčad, a jedna takva mu je na neki način i odredila karijeru.

Feyenoordova druga momčad igrala je protiv Ajaxove 15. travnja 2004. godine. Van Persie je znao da će ga tada gledati Steve Rowley, šef Arsenalove skautske službe. Stoga je nastojao biti što mirniji i nije si dopuštao da ga isprovociraju pijani i razjareni navijači Ajaxa. Sve se odvijalo na terenu pred 4000 navijača i bez prave zaštite od eventualnih incidenata. Van Persie je bio miran, a jedinu reakciju prema navijačima pokazao je nakon što je postigao gol za 1:1, poslije kojeg je uputio poljubac ljutitim navijačima Ajaxa. Po završetku utakmice oko 40 navijača Ajaxa zaletjelo se na njega i krenulo ga udarati. Branili su ga i igrači Feyenoorda i igrači Ajaxa. Na svu sreću, prošlo je bez većih posljedica, ali ostala je trauma, dovoljno ozbiljna da je Van Persie kasnije imao noćne more zbog toga.

Ponižavanje Ajaxa za oproštaj

Ipak, važnije od svega, Rowley je vidio što je trebao i Van Persie je na kraju potpisao za Arsenal. To je već bilo ispunjenje snova. Nije mogao vjerovati da trenira uz Thierryja Henryja, Dennisa Bergkampa, Roberta Piresa, da stasa uz savjete Arsena Wengera. Možda ostaje žal što s Topnicima nije osvajao trofeje, što mu je najveći uspjeh s njima zapravo poraz u finalu Lige prvaka od Barce. No bez obzira što ni s Arsenalom, ni s Manchester Unitedom, ni s Fenerbahčeom, ni s Feyenoordom nije osvojio mnogo trofeja - relativan je pojam mnogo, ali jedan trofej nacionalnog prvaka i dva nacionalna kupa malo su za igrača kakav je Robin - Van Persie iza sebe ima sjajnu karijeru u kojoj je odradio dovoljno posla da ga se dugo pamti. 

Naposljetku, Nizozemska ga, uz osvojeno srebro na Mundijalu 2010. godine i broncu četiri godine kasnije, pamti kao najboljeg strijelca u svojoj povijesti (50 golova u 102 utakmice), Premiership kao igrača koji je osvajao titule za najboljeg strijelca (2011./2012., 2012./2013.), najboljeg asistenta (2008./2009.) i autora najboljeg gola sezone (2012./2013.).

U svojoj posljednjoj sezoni postigao je čak 16 golova u 25 ligaških nastupa. Okončao ju je bez trofeja, ali najvažnije od svega - konačno je s Feyenoordom svladao Ajax, i to čak 6:2. Ekipi koja je ove godina očarala Europu, Van Persie je sa svojim klubom napunio mrežu do vrha. U tom meču, pobjedi koja je stigla nakon što je u dresu Feyenoorda protiv Kopljanika ubilježio po tri remija i tri poraza, on je odigrao simultanku i postao najstariji igrač koji je u velikom nizozemskom derbiju postigao dva gola. 

Ako bismo tražili potez koji je Van Persie uradio u tom trijumfalnom Der Klassiekeru, a koji bi opisao njega, njegov stil nogometa i karijeru, to bi bio onda njegov drugi gol. Dolazak na pravo mjesto u pravo vrijeme i onda taj upečatljivi dodir, kao da mu na stopalo slijeće leptir, a ne lopta. Stoga, ne možete reći da on loptu udara, nego je samo odlaže, želeći je smjestiti na bolje mjesto. Tamo gdje će i on i ona i poklonici kluba za koji igra biti - sretniji. 

Nakon te utakmice Van Hooijdonk, čovjek s kojim se Robin nekada svađao, na Twitter profilu napisao je: "67 minuta seksi nogometa Robina van Persieja."

Ta pobjeda, iz ove perspektive, djeluje kao posljednja obaveza koju je Van Persie ispunio. Kao utakmica nakon koje je spokojnije krenuo k oproštaju. I naravno, kao utakmica koja je još jednom oživjela riječi Arsenea Wengera sir Alex Fergusonu onog ljeta kada je Robin prešao iz Arsenala u Manchester United: "Bolji je nego što misliš."