NA DANAŠNJI dan prije šest godina preminuo je legendarni dinamovac Josip Kuže, jedini trener čiji je lik na svakoj utakmici na tribini s Bad Blue Boysima. Objavljujemo njegov intervju za Start iz ožujka 1990. godine, a tada najmlađi nogometni trener prve lige otvoreno je govorio o političkim prvenstvima, o njegovim konkurentima, trenerima Partizana i Crvene zvezde Golcu i Šekularcu, o tome kako je od prosječne momčadi napravio šampionski tim, o uspjehu kao konstanti njegova života te može li Dinamo ipak osvojiti ovogodišnje prvenstvo...

Ma koliko, pri prvom kontaktu, ostavljao dojam opuštenog, samosvjesnog i samouvjerenog mladog čovjeka, očita je bila napetost i mala doza nervoze Josipa Kuže, kada smo poslije popodnevnog treninga - tri dana prije utakmice s Partizanom - sjeli u kancelariju tehničkog direktora Dinama, ispod zapadne tribine maksimirskog stadiona, i započeli razgovor.

Pobjeda nad Hajdukom u Splitu donijela je novo samopouzdanje i potvrdila Dinamovo vodstvo na prvenstvenoj ljestvici, no "mrtva trka" s Crvenom zvezdom - čak su deset bodova prednosti ispred trećeplasiranog - ne trpi opuštenost, dapače, iziskuje maksimalnu pozornost pri svakom detalju u vođenju ekipe. Najmlađi nogometni trener domaće Prve lige (37 godina) to najbolje zna i, bez obzira na očigledni optimizam kojim zrači na okolinu, lako će nam priznati da mu se radni dan sastoji od gotovo cjelodnevnog boravka na stadionu: "Dolazim u devet ujutro, a ostajemo do kasno..."

Josip Kuže, iako mlad stručnjak, uistinu se može pohvaliti samo uspjesima. Da mu iznenadne ozljede Ahilovih tetiva nisu prekinule igračku karijeru, koju je namjeravao završiti u Australiji, vjerojatno bi se, po vlastitom priznanju, poslije svega vratio u Dinamo i radio na nekom drugom mjestu. Recimo, mjestu direktora kluba.

No, u novonastaloj situaciji, tamo, na petom kontinentu, preko noći sve se okrenulo. Dobio je ponudu Croatije iz Sydneya da kao trener radi u tom klubu, prihvatio izazov i, već na početku, u dvije sezone osvojio prvenstvo Australije. Danas kaže da je to bilo prijelomno i da je tu definitivno odlučio da će, iako s diplomom pravnika, neku administrativnu funkciju ipak podrediti vrućoj trenerskoj stolici.

Logično, po povratku u Jugoslaviju, "gdje je, ipak, prava nogometna atmosfera, dok sam ondje godinama mogao pobjeđivati i - tko bi to znao?", Kuže je znao što ga čeka, da su pred njim duge godine dokazivanja, da bi danas, bez ustezanja, ustvrdio kako je sve išlo svojim tokom. Bez greške. Godinu i pol dana uspješno je vodio BSK iz Slavonskog Broda, banjalučki Borac uveo je u Prvu ligu, a s Dinamom, osim što mu protivničke ekipe najveći dio aktualnoga prvenstva gledaju u leđa, već 14 kola ne zna za poraz. Mlad je, kaže, pa mu taj "status" omogućava da sebi postavlja stroge kriterije. "Već pri prvom neuspjehu, posumnjao bih u sebe."

Ukoliko bi se oslanjao na Kužin vanjski izgled, ili, pak, ne znajući o kome je riječ, proveo s "Jožom" neko vrijeme ugodno ćaskajući o zagrebačkoj svagdašnjici, neupućeni bi, ne bez razloga, mogao ustvrditi kako je to neki poduzetni biznismen iz consulting-poduzeća, koji je neobično dobro upućen u sva kulturna, medijska i društvena događanja sredine u kojoj živi.

Po izgledu mu se čak i godine teško mogu odrediti. Kuže će se na prvi dio ove konstatacije nasmijati, jer "nisam talentiran ni za kakav posao koji donosi novac", a što se tiče njegova odabira sadržaja za ono malo privatnosti što mu preostaje, među ostalim će reći:

"Volim čitati, ali ne štampu... Najviše me zanima memoaristika. Moja je omiljena tema II. svjetski rat, Jugoslavija u II. svjetskom ratu i ovaj poslijeratni period. Ja sada dolazim na svoje, sve izlazi van! Pa, ako mi, zbog zauzetosti, nešto i promakne, pomalo to skupljam i s velikim zadovoljstvom čitat ću jednom na miru..."

Vaša trenerska biografija zasad je puna samih uspjeha. Čega god ste se, u trenerskom pozivu, dosad prihvatili, rezultat nije izostao. Je li vas strah neuspjeha?

Pa, jest, strah me...mada sam sam sebi odredio kriterije. Slikovito govoreći - u košarci postoje osobne greške - ja ni jednom treneru ne bih dao pravo na pet grešaka! Taj bi kriterij bio mnogo stroži. Osobno, sam sebi možda sam postavio i najstroži kriterij i ne znam kako bih se ponašao da doživim neuspjeh...

Što je neuspjeh? Što znači najstroži kriterij?

"Najdrastičnija je situacija kad klub dade otkaz treneru ili ga prisili na ostavku, ili kad zbog bolesti trener jednostavno kaže da ne može dalje obavljati taj posao... ali, i svaka druga situacija gdje prestaje ta relacija prvog trenera i kluba praktički je raskid prije ugovorenog roka i znači neuspjeh. Kažem, postavio sam sebi taj kriterij - u slučaju prvog neuspjeha, već ću početi razmišljati o tome je li taj posao za mene!

Dinamo je moj prvi veliki klub, osim možda Borca, kojega sam uveo u Prvu ligu... ali trenirao sam i sidneysku Croatiju i BSK (Slavonski Brod), i imao sam uvijek uspjeha, uvijek smo bili prvi... Možda me dosadašnja karijera, koja je uglavnom bila uspješna, i učinila tako "bahatim" da govorim o takvim strogim kriterijima, jer ne znam koji još trener  bio mlađi ili stariji  nije došao u situaciju da ga klub smijeni, zamijeni, da praktički prestane obavljati tu funkciju. Stoga se bojim djelomično neuspjeha, iako sam u ovom trenutku prilično samouvjeren.

Ne znam je li to mladost - ta mladost nosi samouvjerenost i ambicioznost pa ne vjerujem da mogu napraviti takav kiks da dođe do raskida između kluba i mene, po želji kluba. Tu je pitanje kriterija rezultata. Ja sam gotovo uvjeren, i tako se uvijek ponašam kad dođem u neki klub, da mogu napraviti dobar rezultat. Pomalo se razlikujem od drugih trenera, koji najčešće, kad nekamo dođu, obećavaju red i rad...Čovjek mora obećati i kvalitetu rada, ne može samo reći: Ja ću raditi..."

Upravo sam to htio pitati! Dok drugi učitelji kažu da je najvažniji "red i rad", koji je vaš moto?

Isključivo idem kriterijem rezultata. Znam da moram napraviti rezultat. Jer, u nogometu je formula "red i rad" ipak imaginarna To je nestvarno, to nije dokučivo. Ima trenera koji raskinu s klubom, pa nakon tri godine kažu: Ja sam to ostavio, ja sam dobro radio, napravio osnovu... za rezultate koji dođu nakon tri godine?! Smatram da se tako tješe samo neuspješni treneri. Jednostavno, kad dođeš u klub, moraš odmah...

Dva su, otprilike, paralelna momenta: jedan je isključivo rezultat, i to ne onaj koji će doći za šest mjeseci nego natjecateljski, trenutačni, a drugi je perspektivno stvaranje kluba... No, to je već jedna komponenta koja nije toliko uočljiva, pogotovo publici, gledaocima, to je stvar politike kluba.

Nesumnjivo je da sigurnost trenera imponira na jedan svoj način. Kako kondicirate vlastitu sigurnost? S druge strane, pretpostavlja se da svakom novom klubu prilazite i s novim ciljem, drugom vrstom sigurnosti...

Ima stvari koje, pri stvaranju rezultata, trener pouzdano daje ekipi. E, sad, ja kao trener moram apsolutno imati predodžbu što to mogu dati ekipi. Ja mislim da sam izgradio taj sistem, tu relaciju između ekipe i sebe, i točno znam koje prostore ja mogu unaprijediti. Kao mlad trener, možda sam i ludovao, pa sam, ne poznavajući ekipu, govorio da mogu napraviti dobar rezultat. Sad sam već oprezniji. Jer, ipak se sve bazira na kvaliteti ekipe. Neću reći da sam imao sreću, da sam dolazio u dobre klubove, jer ti su klubovi i prije imali iste ekipe pa nisu postizali dobre rezultate, ali mislim da čovjek u izboru od dvadeset igrača može odabrati jednu jezgru ili jake karike na kojima onda gradi sve drugo unutar kompozicije ekipe. Zato, kažem, bitno je da trener posjeduje tu predodžbu što on daje ekipi i da inzistira na tome.

Moram priznati da je prilično hrabro zvučala vaša rečenica, u jednom intervjuu prije početka ovogodišnjeg prvenstva, "Ako Dinamo ne postane prvak, isključivi sam krivac ja"!

Dobro, to sam tako rekao, iako možda...

Da li biste danas nešto korigirali?

Ne mislim da mi je ta rečenica "prenesena" iz Borca. To sam ja u Borcu rekao i prije početka prvenstva i nakon nekoliko kola, kad sam potpuno snimio ekipu... Pred svim novinarima, na konferenciji za štampu, rekao sam: "Ako Borac ne uđe u Prvu ligu, krivac sam ja. Znači da nešto nije u redu, jer Borac ima izuzetno kvalitetan igrački kadar. Ne sjećam se da sam to rekao u vezi s Dinamom, ali mogu sada vama reći...

Doduše, tu izjavu potpisao je jugoslavenski Baby Schimmerlos, Damir Strugar, ali zvučala je ozbiljno, tiskana je...

Da, dobro... možda neću reći da sam ja krivac ne bude li Dinamo prvak, ali znate što ću vam reći: Dinamo u ovom trenutku ima veliki peh da protiv sebe ima tako kvalitetnog protivnika kao što je "Crvena zvezda". U vrednovanju rezultata, Dinamo se mora gledati, komparirati rezultate s jednim Partizanom ili Hajdukom, koji su po igračkom kadru gotovo jednaki, možda i bolji od Dinama, a mi u ovom trenutku njima bježimo deset bodova. To je golema bodovna prednost.

Peh je, kažem, što postoji jedna tako jaka ekipa, kao što je Crvena zvezda, koja je jaka ne samo u jugoslavenskim, već i u europskim okvirima. Kad se komparativno gledaju kvalitete "Zvezde" i kvalitete Dinama, nitko ne kaže da je Dinamo bolji ili da je približno kvalitetan kao "vezda. Svi vrednuju igrače Zvezde kao mnogo kvalitetniju ekipu. Možda oni to i jesu... No, u toj formuli uspjeha ima mnogo faktora Ako nemamo kvalitetu, imamo nešto drugo, imamo mudrost, hrabrost, želju, htijenje... i pokušavamo kompenzirati nedostatke na nekim drugim područjima.

No, to očito nije kompletan odgovor. Hoće li Dinamo biti prvak?!

U redu, sad se ponovo vraćamo na ono "isključivi ću krivac..." U ovom trenutku, svoj rad mogu vrednovati kao dobar jer smatram da smo uspjeli. Mi smo od 25 kola, ne znam točno statistiku, ali sigurno 70 posto vremenskog perioda bili na prvom mjestu. Da nam se to dogodilo nakon tri utakmice, onda bi se reklo da je možda slučajno, da su drugi bili slabi, ali mi smo, nakon odigranih 19 kola, s tri boda prednosti bili jesenski prvaci.

Uvijek tvrdim da je u utakmicama nokaut-sistema, kup-utakmicama, moguća sreća i nesreća, faktor pravde i nepravde, sudačke pravde i nepravde, no u 25 utakmica izjednačavaju se i sreća i nesreća i pravda i nepravda i objektivno je ono što tablica kaže. A, nakon 25 kola, tablica kaže da smo mi prvi. Stoga u ovom trenutku, i naš napor i naš kompletan rad vrednujem kao maksimalan. I ja, ne kao optimist, ne u nekom ludilu optimizma, smatram da ćemo izdržati. Jednostavno, jer smo stvorili atmosferu gdje to strahovito želimo. Stvorena je kompaktnost, zajedništvo koje će nas nositi, a zajedništvo i kompaktnost su, kao nadgradnja na kvalitetu ekipe, silni aduti za stvaranje rezultata.

Da li bi, u slučaju da Dinamo ne bude prvak, to bio neuspjeh?

Objektivno gledajući, za Dinamo je postignuto uspjeh. Svi tako procjenjuju... Nakon osvajanja prvenstva 1982. godine, Dinamo je svake godine bio u borbi za izlazak u Europu i redovno to nije uspijevao. Otada nikad nije tako sigurno bio sudionik u europskim natjecanjima kao ove godine. "Dinamova" publika je u posljednje vrijeme istrenirana na način da bude zadovoljna ako klub ide u Europu... No, osobno ne pristajem na tu soluciju i pripremam igrače: Mi moramo težiti da budemo najbolji, da budemo prvi!

Mnogi stručnjaci, pisci iz sportske štampe, konkurentski igrači i treneri, smatraju da, pojedinačno gledajući, Dinamo nema pobjedničku ekipu... Kako vi gledate na te ocjene?

To je deformacija ljudi u ocjeni kvalitete igrača. Čitava naša javnost deformirana je u tom pogledu. Zna se što igrače čini igračima... Kod nas je najbitnije i gotovo jedini faktor - baratanje loptom. Svi primjećuju kako tko barata loptom. U tom smislu su igrači Zvezde možda kvalitetniji, igrači Partizana također - oni su virtuozi, oni su umjetnici, napamet govorim, naši im možda nisu dorasli, no, kvaliteta je igrača i oduzimanje lopte, i pokrivanje, i duel, i skok, a to gotovo nitko ne primjećuje. I zato ja, u ukupnom vrednovanju svih tih činilaca kod igrača tvrdim da smo mi kvalitetna ekipa - ekipa koja tom svojom kvalitetom može osvojiti prvo mjesto.

Kad smo već kod toga, što vi kao trener, u današnjem nogometu, napose cijenite kod igrača?

Konkretnost. To je stvar do koje trener, jednostavno, mora doći i tu se, pored još nekih stvari koje su strahovito bitne, razlikuju uspješni od neuspješnih trenera. Ja u prvom redu vrednujem tu konkretnost i posebno se osvrćem na nju, za razliku od blef-igrača. Postoje blef-igrači koji mogu sve izblefirati i biti najbolji, ali će takav za mene kao trenera, u rasponu ocjena od jedan od pet, vrijediti za dvojku...

Blef-igrač je...

...igrač koji prekrasno barata loptom, ali možda nema druge sposobnosti, nema motorike, brzine, nije snažan... Najčešći blef-igrač jest tehnički dotjeran igrač. Tehnika je, naime, faktor koji najčešće svi zamjećuju, dok motoriku i taktiku već traže...

Iz vašeg iskustva mogli bismo povući jednu paralelu između trenera u malom klubu, kao što je, uvjetno rečeno, bio Borac, i velikog sistema, kao što je Dinamo... Kakve su razlike? Je li trener uvijek, naprosto, trener ili ?

Postoje razlike... iako možemo govoriti o dvije osnovne grupe trenera treneru-vođi i treneru-učitelju.

Vi ste...

Moja trenerska karijera jednostavno me vodi na to da više budem vođa nego učitelj... Jer, učitelj je trener mladih kategorija ili je trener neformiranih ekipa ekipe koja nije izbalansirana, dotjerana do kraja, koja nije frizirana. Trener-vođa trener je u ekipi koja je "gotova", koja je na dlanu i treba je voditi. U velikim klubovima, pogotovo u Dinamu, dominantna je ta crta trenera-vođe. I to iz jednostavnog razloga što je trener osoba koja određuje kompletnu klimu u klubu. Smatram da tu trener-učitelj ne bi uspio.

Osim što, kako rekoste, određuje klimu, što još čini tu ulogu...? Kakav je vaš primjer?

Ja sam, ipak, trener koji se bavi isključivo igračima. Nisam trener koji vodi računa o drugim poslovima kao što to čine neki drugi... Netko osjeća potrebu da se u politici kluba eksponira kao osoba broj jedan, iako tu postoje i predsjednik, i direktor, i tehnički direktor. Osobno nemam tih ambicija, nisam ih imao ni u drugim klubovima. Moj posao je isključivo vezan za ekipu, za formiranje ekipe, formiranje igre i rezultata.

Ta crta, gotovo bismo rekli, samozatajnosti, kod vas je dominantna. Sve naučene lekcije o trenerima koji su "zakon u klubu" u vašem slučaju stvar su potrošenih priručnika. Vaše ime, naprosto, ne podrazumijeva nikakav spektakl sam po sebi. Možda sam u krivu?

Ne, ne... ja sam po prirodi takav čovjek.

Iz drugog plana?

Da, iako u analizi svojih rezultata i svega onoga što se dogodilo uzimam to kao svoju prednost i kvalitetu. Moja lakoća ophođenja s ljudima, jednostavnost u kojoj ne gradim nikakav zaštitni plašt oko sebe, stanovita je prednost, jer na taj način stvaram dobru atmosferu... Recimo, dok sam radio u Banjaluci - navodim taj primjer, jer su ljudi ondje karakteristični, prilično jednostavni i znaju to cijeniti - ondje sam ušao u nešto nezaboravno. Ljudi koji prate nogomet tvrde da je to zaista nesvakidašnje i da rijetko koji trener može doživjeti ono što sam ja doživio upravo tom svojom spontanošću...

Ispričat ću vam jedan slučaj: sjedim u društvu s predsjednikom općine, Izvršnog vijeća, a prilazi čovjek s gitarom koji je meni posvetio neku pjesmu... i ja odlazim s njime, a ostavljam ove prve. Jednostavno sam takav... Volim takve trenutke, ne volim protokole, volim ono što je za dušu! Iako se uvijek netko javi, znate, jer svi pate od nekih protokolarnih stvari ili nešto zamjeraju, pa kažu: Vidi ga, on se druži s ovim, on priča s onim, ili radi ovo... itd.

Može li se već danas govoriti o Kužinoj formuli uspjeha?

Ne Kužinoj formuli, svaki trener ima svoju formulu...

Pitam za vašu?

Znate kako?! Nekoliko je momenata ... Zanatski gledajući, postoji formula uspjeha. Opet ću vam ispričati jedan slučaj. Na trenerskoj školi, bilo je postavljeno pitanje koji je dominantni faktor što pridonosi uspjehu između tehnike, taktike, psihičke pripreme, teoretske pripreme i fizičke pripreme?! Za što se tko opredjeljuje? Od četrdeset studenata, ja sam jedini trener koji se opredijelio za taktiku. Uglavnom su se opredjeljivali za kondicionu pripremu, za tehničku pripremu, psihičku...

I, sad, ja sam se u tom trenutku našao u dilemi: ako je četrdeset ljudi protiv tebe, onda ti nisi dobar, ti si u krivu, je li?! No, ostao sam tvrdoglavo kod toga i moja vodilja, u tom mom zanatu, jest taktika organizacija igre. U drugim nekim trenucima koji su strahovito bitni, upravo je ta relacija s ljudima... Pitanje autoriteta i mirnoće, atmosfere u svlačionici, kako se čovjek ophodi prema igračima, prema publici, prema novinarima, prema upravi - to je jedna kvaliteta koju čovjek, jednostavno, nosi u sebi.

Međutim, u formuli uspjeha postoji nešto što je izvan toga, što mi ne možemo formirati ni kroz zanat, ni kroz ophođenje s ljudima - to je talent. To se ne može naučiti iz knjiga i ja to slikovito ovako opisujem: trener ili vidi ili ne vidi.

No, vaš dolazak u Dinamo nije išao glatko. Nekoliko sezona govorilo se o tome, štampa vam je tu stolicu u nekoliko navrata već bila dodijelila, a na koncu ta je kombinacija otpadala. Kako ste vi primili to iščekivanje? Što ste očekivali od tog mjesta?

Prvi nagovještaji da bih ja mogao biti prvi trener Dinama potekli su od Ćire... Ja sam bio trener u Slavonskom Brodu i te godine, 1985, igrali smo dvije utakmice s Dinamom. U prijateljskoj je BSK pobijedio s 4:1, dok smo u Kupu izgubili na penale... Nakon toga, Ćiro je jednostavno došao u klub i rekao da se ja moram vratiti kao trener. On je već javno pričao da sam ja njegov nasljednik. Normalno da mi je to bilo drago, a još draže bilo mi je kad je zaista došlo do povratka...

No, znao sam da je tu još dug put, da meni to nitko ne može staviti u ruku i reći: Ti si prvi trener Dinama, da je preda mnom period ne samo usavršavanja u poslu već i dokazivanja... Prošle su dvije godine, gdje sam radio kao asistent Ćiri u okviru druge ekipe i, po svom odlasku, on me je istaknuo kao kandidata za prvu ekipu. Biti trener Dinama vrhunac je trenerske karijere i, znate kako, to u psihi jednostavno ostavi traga iako za sebe tvrdim da sam prilično normalan čovjek, da to nisam previše emotivno prihvatio...

Nakon nekoliko dana shvatio sam da neću biti trener Dinama, iako su sedam dana novine uporno pisale o meni kao praktički jedinom kandidatu... i onda je bio izabran Skoblar. Moja okolina to je primila, ne tragično, ali s negativnim emocijama... Ja sam to prihvatio mirno: U redu, nisam prošao, idemo dalje, proći ću drugi put! I, nisam ništa čekao već sam otišao u Borac. Netko drugi, na mom mjestu, sigurno bi čekao.

Imao sam prekrasnu situaciju - bio sam jedini ugovorni trener Dinama, mogao sam biti ovdje, Skoblar mi je nudio da budem njegov pomoćnik, da čekam i da eventualno dočekam da budem prvi trener... Na taj način, konačno, za trenere su došli i Golac, i Peruzović, i Šekularac... masa trenera koji su iz pozicije pomoćnog trenera, nakon negativnih rezultata njihovih prethodnika, došli na tu poziciju. Ja sam išao, ne u rizik, čak ni u kocku, jer sam bio uvjeren da mogu napraviti dobar rezultat... jednostavno, išao sam za onim što me zadovoljavalo. U tom trenutku mene je isključivo zadovoljavao rad s prvom ekipom.

Nikad niste htjeli čekati...?

Ne, to me ne bi zadovoljilo.

Govori li to, možda, i o vašem temperamentu?

Sigurno. To se nadovezuje na ono o vođi... Držim da sam u tim trenucima imao dobru poziciju, vukao dobre poteze i, konačno, u trenutku kad je Skoblar otišao, ja sam praktički... vodio sam Borac još 75 utakmica. Zbog javnosti nitko nije izlazio s time da sam trener Dinama, ali ja sam se sa Zajecom dogovorio odmah po Skoblarovu odlasku...

Stoga, smatram da sam išao jednim redoslijedom, da mi nitko to nije dao, da sam se odlučivao i odlazio i u Slavonski Brod i u Banjaluku, kad nitko možda ne bi bio otišao, jer ipak su to, da tako kažem, teške situacije... Odvajaš se od obitelji, odlaziš u drugi grad. Mnogo sam truda uložio da bih stekao tu poziciju. Pratili su me dobri rezultati i smatram da sam je, jednostavno, zaslužio.

Rekli ste da je biti trener Dinama vrhunac karijere. Znači li to, ujedno, i potvrdu statusa ili je, ipak, riječ i o dokazivanju?

Ha, dokazivati se mora! Nije sad moja trenerska karijera završena u 37. godini, uz potvrdu da sam trener Dinama i da sad nema ništa ispred mene... Ima. Moram biti uspješan trener Dinama (smijeh), je l' da, to je već korak više... a ako sam uspješan, onda to potvrditi u toku dvije-tri godine ili ne znam... A opet, jednostavno, stvoriš image uspješnosti da bi išao dalje, jer sam potpuno svjestan da u Dinamu ne mogu biti tri godine, da je još najviše godina dana preda mnom i idem dalje, u drugi klub.

Godinama se u razgovorima o Dinamu govorilo o sukobima na relaciji uprava-trener-igrači... No, dolaskom Zajeca, vas, novih ljudi, mlade ekipe, situacija se očito promijenila. Osjeća se nova klima, mnogih antagonizama više nema. Kako funkcionira ta nova priča o Dinamu?

Poći ću najprije od sebe... Ja sam čovjek blage naravi, to svi uočavaju i svjestan sam toga. Blagost ponekad stvara nered - ako je netko blag, to ljudi osjete i dođe do nereda. Mogu reći da mi u ekipi nemamo nereda jer, da ga imamo, ne bismo bili prvi! I, upravo na tom mjestu, smatram da ljudi često krivo gledaju na stvari kad kažu: Joj, pa ti ne vičeš, morao bi biti oštriji i s upravom kluba!

Ne moram ja biti oštriji kad imamo prekrasnu situaciju, atmosferu, sve je gotovo idealno... Mi smo klub koji nije imao ni jedan eksces u ovih osam mjeseci, ni unutar ekipe, ni na relaciji trener-igrači-uprava. Svi smo zaslužni za to. U prvom redu uprava, na čelu s predsjednikom, koja je stvorila situaciju gdje postoje svi uvjeti za normalne pripreme.

E, sad je tu Zeko (Zajec - op. p.), jedna posebna ličnost, koji je praktički ispred te uprave i kompletne organizacije posla kao čovjek koji ima veliko iskustvo iz igračkih dana, a posjeduje i autoritet imena kojim opet djeluje na mnoge stvari. Bilo je pokušaja nekakvih dobacivanja sa strane, kao: Zeko je ovo, ti si ono, vi ste dva tabora... Mi smo, to vam zaista mogu reći, idealan tandem u poslu. Zato mogu konstatirati da se kod nas nije događalo ništa što bi moglo remetiti igre i rezultate, a predviđam da se takvo nešto neće događati ni ubuduće. Nas dvojica, sa svojim načinom ophođenja pouzdano garantiramo jednu mirnoću i korektnost u svemu.

Godinama ste bili igrač Dinama, a i poslije igračke karijere ostali ste vezani uz taj klub te, na koncu, postali njegov prvi trener. Što, po vama, Dinamu nedostaje da bi definitivno bio veliki klub?

Kontinuitet. Kako ljudi koji rade na poslovima direktora, trenera, tako i igračkog kadra. Posljednjih nekoliko godina, ulaz i izlaz igrača u Dinamu bio je golem. Svakih šest mjeseci, ekipa se bitno mijenjala. U takvoj situaciji, i da jedan trener vodi ekipu, ne može stvoriti igru. Igrači se nisu dugo zadržavali, nije postojala jezgra od 78 igrača koji zajedno igraju četiri-pet godina. To se dogodilo onoj Ćirinoj ekipi, koja je imala jezgru, bila formirana, i onda je došao Ćiro koji je u svom radu iskoristio mogućnosti te ekipe. Jednostavno, smatram da za jaki Dinamo treba kontinuitet. U ovom trenutku, klub ima veliko bogatstvo u mladim igračima koji mogu dugo zajedno igrati.

Uz sve uspjehe u ovoj sezoni, na dva kolosijeka niste uspjeli otići dalje... Kup UEFA i Kup maršala Tita za vas nisu protekli onako kako se to možda očekivalo ili barem nadalo?

Nekoliko je nesretnih faktora koji su pridonijeli negativnom rezultatu s Auxerreom. Prvo, veliko neiskustvo, jer to je bio početak našeg zajedničkog rada... pa je bila utakmica u Skoplju, gdje smo tri dana prije igrali na plus 40 stupnjeva, što nas je potpuno iscrpilo, itd. S druge strane, dogodilo se da smo mi u toj utakmici dvadesetak minuta dominirali i nismo dali gol, dok su Francuzi iz jedne polusituacije poveli i uspjeli zaigrati na način koji njima odgovara. Zato je ispalo tako...

Protiv Partizana, pak, odigrali smo utakmicu u jednoj psihozi "rata", jer je Partizan stvorio takvu atmosferu gdje je bilo prepucavanja oko termina i, na koncu, kad je nakon mjesec i pol dana završilo to "ratovanje", došli smo u situaciju da su oni uvjetovali neke stvari kroz ponašanje publike, izlazak iz stadiona itd, što jednostavno psihički nije pogodovalo našoj ekipi. Pogotovo zato što u tom trenutku, kao ekipa nismo bili čvrsti. Nekoliko dana prije, odigrali smo jednu lošu utakmicu protiv Olimpije, koja nas je kao ekipu iskompleksirala i koja nam je izbacila dva standardna igrača tog trenutka, Cupana i Beseka... U utakmicu s Partizanom, kažem, ušli smo ranjeni, nesigurni u sebe i ja sam znao da je ne možemo uspješno završiti. Nakon toga odmah smo se, jednostavno...

Smatrate da je ova ekipa definitivno za Europu?

Da, iako ja kao trener, na planu igre moram inzistirati na još nekim stvarima. Postoji mnogo prostora koji još možemo popraviti.

Unatoč tome što ste prvi, nameće se dojam da Dinamo nije adekvatno zastupljen u reprezentaciji?

Nije, nemamo ni jednog igrača koji igra u prvih jedanaest, a mislim da oni to zaslužuju... Nemamo čak ni među šesnaest, a nismo sigurni niti da će ih biti među dvadeset i dva putnika u Italiju... Znam da Osim to ne voli i apsolutno nemam želju da se miješam i da mu sugeriram, ali kao trener Dinama koji poznaje naše igrače, u okviru svojih kriterija, moram reći da imamo šest igrača koji to zaslužuju, koji, u usporedbi s igračima što su u reprezentaciji, pouzdano zaslužuju svoje mjesto. To javno kažem, iako znam da će Osim biti nezadovoljan ovom rečenicom.

Bez obzira na to što se iz vašeg načina rada može zaključiti da niste trener sukoba, ovo prvenstvo nije proteklo i bez vašeg duela - sa Šekularcem, s Golcem...? Zašto?

Nisam to shvatio kao sukob... Sve je počelo od moje rečenice: "Mislim da će do kraja biti neizvjesna borba za drugo mjesto!" Jednostavno, smatrao sam da će "Dinamo" biti prvi, a to i sad mislim! Nisam nimalo podcjenjivački reagirao prema Zvezdi ili Partizanu i ne vidim zašto se Šekularac našao povrijeđenim. Oni, normalno, inzistiraju i govore da će Zvezda biti prvak, pa ja nikad nisam reagirao na to. Nisam nikad reagirao kad je, ne znam, Šekularac rekao da će osvojiti Europu ili kad je to Golac govorio...

Po toj logici, ta bi se Europa trebala naljutiti na Šekularca ili Golca, je l' da?! Golac je reagirao na jednu moju izjavu gdje sam rekao da Partizan mnogo toga radi na grub i silovit način, misleći pritom na dovođenje Mijatovića, na atmosferu oko naše kup-utakmice, i rekao sam da će im se to razbiti o glavu.

Evo, Partizanu se to razbilo o glavu i nije slučajno ovo što se događa - da su izgubili šest-sedam utakmica zaredom. Uostalom, ni oni nisu zadovoljni. I kod njih su stalno neki sukobi, a moja je krivica što sam to rekao javno. Golac je reagirao kako ja ne bih... upotrebljavajući riječi defektno itd, no ja to nikad nisam shvatio kao zločestoću Golca ili Šekularca. To je bio period kad se ništa bitno nije događalo, pripremni period, i mislim da smo tim svojim izjavama samo podržavali jednu napetost, pokušavali stvoriti atmosferu... Ja na to gledam sportski. Sportski ću dočekati i Golca i Šekularca kao svoje prijatelje, kao rivale.

Dinamo i Zvezda toliko su na prvenstvenoj ljestvici "otišli" da prvenstvo, što se toga tiče, postaje nezanimljivo. No, kako da se u jednoj takvoj atmosferi igraju utakmice koje slijede?

Teško, jer nemate pravo na grešku. Ja volim izjednačeno prvenstvo, ali ovo prvenstvo nije toliko izjednačeno i to je velik problem, jer praktički ne ovisite sami o sebi nego o nekim drugim ekipama. Zvezda je dobra - dobro igra i zaslužila je rezultate koje ima - ali, činjenica je da je u nastavak prvenstva ušla s utakmicom protiv Vardara, koji je izgubio sve utakmice, i to uglavnom na domaćem terenu. Da je došla Osijeku kad je bio u totalnom kaosu, da je igrala s Partizanom, koji se spremao za europski kup... a to su, recimo, tri bitna rezultata... Mi takvu sreću nismo imali. No, svejedno, ta će se borba nastaviti. Ona jest neizvjesna, ali mislim da smo mi ipak u prednosti jer imamo taj bod prednosti i imamo pravo na grešku. Naša je greška nadoknadiva jer bi Zvezda tada bježala jedan bod... Ako oni pogriješe, mi bježimo tri boda.

Hoće li, ipak, sve odlučivati posljednje kolo i direktan zagrebački duel?

Volio bih da ne odlučuje, ali, nažalost, mislim da tu sudbinu ne možemo izbjeći.

Tko, do kraja, ima povoljniji raspored?

Teško je reći... Oni to tvrde za sebe, mi za sebe... (smijeh). Davno sam predvidio da će negdje oko 1. svibnja sve biti jasnije... (smijeh).

Mnoga današnja sportska natjecanja gledaju se i kroz prizmu kulminirajuće politizacije društva. To je neizbježna tema. Kakva su vaša razmišljanja o tome?

Za mene je užasna stvar da netko pokušava sport i nogomet upotrijebiti u političke svrhe. A činjenica je da ga tako upotrebljavaju, da se stvari pokušavaju ispolitizirati tako da bi se sugerirala ili potvrdila neka teza koja određenoj sredini odgovara. Mogu reći da smo mi sportaši čisti. Garantiram. Da u ovom trenutku nema nacionalizma čak ni politizacije ... i držim da će tako i ostati, da među igrače, u svlačionicu, teško može ući nešto što bi moglo bitno poremetiti takve odnose.

Tribina je drugo. Uvijek je tribina bila pozornica gdje se više pričalo nego što se smjelo. Tamo negdje prije deset ili dvadeset godina na tribinama su se događale stvari koje su na Trgu Republike ili na Terazijama bile nezamislive... tako da je, onda, normalno da se do danas to nastavlja. Mene to kompletno političko ludilo ne zanima i krivo mi je što je uopće do svega toga došlo... da se kod mene srušio jedan svijet, znate, jer ja sam apsolutno izvan politike, nisam talentiran za to.

Moji afiniteti, moja razmišljanja jednostavno su takvi da je to uvijek za mene bilo periferno područje koje nisam ni primjećivao, ni registrirao, i onda sam se odjednom susreo s ljudima koji su bili politizirani... Odjednom, u Srbiji mi igramo utakmicu i ja osjetim da ljudi pričaju o tome... Normalno, kad je jedna sredina politizirana, to utječe i na druge sredine i nažalost, došlo je do toga da je čitava Jugoslavija politizirana, svatko vuče na svoju stranu... Nema tu nekog kriterija poštenja i objektivnosti već se uvijek radi o subjektivnom pristupu gdje sam ja u pravu, i moja sredina i moje novine... a svi drugi su u krivu!

Negdje sam naišao na vašu tvrdnju da će i aktualni nastavak prvenstva biti politički?

Ne, ja sam se uplašio da ne bude politički jer, konkretno, golem je utjecaj sudaca na rezultat - negativan ili pozitivan. Uplašio sam se da suci iz jedne sredine ne sude za svoju sredinu. No, moram izraziti svoje zadovoljstvo što su u ovom trenutku moja iskustva upravo obrnuta. Suci sude u okvirima nogometnih pravila i nogometne pravde. Nisam primijetio da netko navija za svoje.

Kažete da se politika ne bi smjela miješati u sport...

To bi bila tragedija. Sport je nešto drugo.

No, neke vaše kolege ponašaju se suprotno?

U redu, netko se identificira s ličnostima, a najčešće je Slobodan Milošević osoba koju ljudi troše... Ja sam već reagirao na čudnu izjavu Dragoslava Šekularca: "Osjećam se kao Slobodan Milošević." Rekao sam: Ne znam kada se i kako to Šeki osjeća, da li kad gubi ili kad dobiva?! Sva ta dodvoravanja, pa i kod nekih igrača, smiješne su stvari. Neka predlažu Miljanića ili nekog drugog... ili, da ja sad predložim Šuvara... To je, naprosto, identifikacija s euforijom naroda, sredine, bez ikakvih realnih osnova, poznavanja nečega...

Svoj negativan stav o tome stvorio sam još negdje šezdesetih, sedamdesetih godina. Sjećam se kad su svi idealizirali Kennedyja kao predsjednika - i moji vršnjaci, i ljudi za koje sam znao da apsolutno ništa o njemu ne znaju, bili su u "kenedijevskoj euforiji" jer je bio takav trenutak, jer je to bilo popularno - pa sam rekao: Zašto Kennedy, kad nitko o njemu ništa ne zna?!

Postoji li uistinu kompleks Dinama od Zvezde?

Nije to kompleks nego realno sagledavanje ili procjena da je Zvezda zaista odlično organiziran klub, da jedno duže razdoblje predstavlja vrijednost u našem nogometu, da su u ovom trenutku kvalitetni, ali, ne... ne radi se ni o kakvom kompleksu.

Je li istina da ste se sa Zlatkom Vitezom okladili, u 5000 DEM, da će Dinamo biti prvak?

Ne, Zlatko i ja smo jako dobri prijatelji... ja volim oklade i kladim se, ali sa Zlatkom se nikad ne bih kladio, pogotovo ne za 5000 DEM. S njime se mogu kladiti za sendvič i pivo... (smijeh).

Postoji mišljenje da ste preuzeli mnoge manire Ćire Blaževića i da ni jedan važniji medijski događaj u gradu ne može proteći bez vaše prisutnosti?

Nije tako. Činjenica je da me zovu na mnoge skupove i da se odazivam, ali, kad bih govorio u postocima to je možda 20 posto od onoga što se događa i kamo me zovu. Ne sjećam se kad sam posljednji put bio na nekom takvom skupu, ali na prvi sljedeći, kad me pozovu, otići ću...

Dobro, čime se onda bavite izvan treninga, utakmica... Kakvi vas sadržaji privlače?

Osnovno je da, ipak, mnogo vremena provodim na stadionu, a onda sam kod kuće... volim provoditi vrijeme u obiteljskom krugu. No, imam i svoje društvo s kojim se svaki dan sastajem, i to je, uglavnom, sve. U ovom trenutku nemam mirnoću za neke stvari koje inače volim: ne znam, volim otići u kazalište, ali sada nemam strpljenja i mirnoću za to; volim čitati, ali mi nedostaje koncentracija... Vjerujem, kad se riješim svega ovoga i uđem u jedan opušteniji period, da ću se vratiti tim svojim zadovoljstvima.

Čini mi se da premalo ističete svoje vrline?

To mi svi zamjeraju. Kao, ne znam se pohvaliti! Recimo, mi pobijedimo sa 6:0, a ja na konferenciji za štampu 15 minuta pričam o manama i nedostacima igre. Jednostavno, smatram da previše znam i vidim nogomet - sad se već hvalim - da bih mogao prešutjeti ono što ne valja. Možda sam i neoprezan u svemu tome, drugi trener bi od pobjede 1:0 napravio hvalospjeve.

Kako vam se igrači obraćaju?

Promijenio sam neke odnose. Smeta me taj način ophođenja gdje svi kažu "gospon"... pa, sad, da meni igrači govore "gospon Joža" ili "gospon Kuže"... Od prvog trenutka inzistirao sam da mi se, kad smo već prihvatili to "gospon", a izbacili "drug" (smijeh), obraćaju samo s - trener...

O vašem djetinjstvu, odrastanju, malo se zna. Tek sam naišao na podatak da ste rođeni u Vranju, da ste dijete vojnog lica... Kako ste proveli djetinjstvo i kakav je, uopće, bio vaš ulazak u nogomet?

Rođen sam u Vranju jer je otac bio kapelnik vojne glazbe. To je period do moje treće godine, a onda slijede neka mjesta u okolici Zagreba - Sisak, Petrinja Bjelovar - a djetinjstvo sam proveo u Varaždinu. Iz Varaždina sam, u svojoj šesnaestoj godini, došao u Zagreb i tu sam počeo igrati u Dinamu... Proveo sam dvije godine u juniorima, postao profesionalac i tako se zarazio...

Kompletnu igračku karijeru odradili ste u Dinamu?

Da, s tim što sam pred kraj otišao u Australiju, da bih tamo igrao, no povrijedio sam se i nigdje praktički nisam igrao osim u Dinamu...

Što ste ozlijedili?

Ahilove tetive, pukle su mi obje...

I onda ste radili kao trener, odmah tamo, u Australiji?

Da zaposlio sam se kao trener. Otišao sam igrati za jedan tamošnji talijanski klub, ali kad sam se, nakon te ozljede, htio vratiti, pozvala me sidnejska Croatia" i ondje sam počeo raditi. Krenulo je, bili smo uspješni, dva puta prvaci Australije... Tako je krenuo taj trenerski put. Iako sam iz Dinama otišao uz dogovor da se vratim i da radim kao direktor kluba.

To je 1981. godina... Nakon dvije sezone vratili ste se u Jugoslaviju?

Nikome nije bilo jasno zašto se vraćam, jer smo bili prvaci, imao sam status, bio sam materijalno osiguran, prekrasna plaća... No, ja se vraćam ovamo kao potpuni anonimac, nitko ne zna za mene kao trenera jer ipak je to daleko, nitko previše ne obraća pažnju... i odlazim u Mladost iz Petrinje... Ali, taman kad je dobro krenulo, bili smo prvi, nakon šest kola morao sam otići. Taj podatak zna samo manji broj ljudi. Naime, u onom trenutku izbio je "slučaj Rožić", pa je i mene netko spomenuo da sam bio u Croatiji... Moram reći da su u Petrinji bili korektni prema meni, no stvorila se takva situacija da smo ocijenili kako je bolje da odem. I otišao sam.

Kamo?

Maknuo sam se iz Petrinje i ostao bez posla... Ne znam što ću raditi... Završio sam pravo, ali tko će me zaposliti kad zbog te Australije imam problema i kao trener?! U tom trenutku, NK Zagreb mi nudi da budem direktor kluba, ali paralelno se pojavljuje i "BSK" (Slavonski Brod). Žena moli: Ostani ovdje, tu si u susjedstvu, još uvijek si u nogometu! No, ja se opredjeljujem za trenerski posao i odlazim kao početnik u Slavonski Brod. I tu, praktički, sve počinje s mojim trenerskim pozivom u Jugoslaviji. Tu sam proveo godinu i pol dana.

Zašto ste se vraćali iz Australije kad vam je tamo dobro išlo?

Htio sam ovdje raditi. Da sam ostao, sad bih bio bogataš. No, ondje nema takve atmosfere u nogometu. Htio sam ući u ovu atmosferu... I mislim da nisam pogriješio.

Paralelno s igračkom karijerom, završili ste i studij prava.

U gimnaziji sam bio dobar učenik, pa je nakon završetka te škole bilo normalno da nešto studiram... Opredijelio sam se za pravo, jer sam to zaista volio u onom trenutku... U početku to nisam tako vrednovao, ali mi je kasnije bilo drago što sam završio taj studij.

To je protuprimjer uvriježenom mišljenju da nogometaši slabo završavaju škole, za razliku od, naprimjer, košarkaša, rukometaša, vaterpolista...

Ljudi kažu da nogometaši nisu toliko inteligentni pa ne završavaju škole... To nema veze. Jer, teško je generalizirati grupu ljudi pa reći: Nogometaši su glupi, a košarkaši i vaterpolisti pametni... Nogometaši su bili jedini profesionalci i jedini su uvjete za egzistenciju stvarali kroz nogomet, pa su išli linijom manjeg otpora. Što će mi fakultet kad imam ovo, ono... Tada košarkaši, naprimjer, nisu imali te uvjete. Bilo bi zanimljivo izvući današnje generacije i vaterpolista, i košarkaša, i rukometaša, pa da vidimo tko je završio fakultet. Tvrdim da ćete doći do istog podatka kao kod nogometaša.

Još jedna zanimljivost vezana je za vašu karijeru, a počinje od bekovskog para Kuže-Jovičević... Taj tandem nastavio je suradnju i prijateljstvo do današnjeg dana. Čedo je trenutno trener druge ekipe i, u slobodnom vremenu, vaš nerazdvojni prijatelj?

Kad smo, 1972. godine, ušli u prvu ekipu, Čedo i ja smo bili u konkurenciji sa starijim igračima  Ramljakom, Rorom, Lalićem, Miljkovićem, Blaškovićem... On i ja smo jedini bili osamnaestogodišnjaci, devetnaestogodišnjaci... Normalno, razvilo se prijateljstvo, družili smo se, i to prijateljstvo traje gotovo dvadeset godina. On je, u međuvremenu, imao svoj put, i sada smo se ponovo našli u istoj ekipi.

Često smo isticali vašu mirnoću, staloženost... No, kažu da u posljednje vrijeme sve više i više dolazite u sukob s publikom, sucima...?

Nisam ja tako miran. Možda odajem mirnog čovjeka u kontaktu s ljudima, upravo kroz tu blagu narav, ali utakmica je drugo... Nogomet je i inače pun ludila, a pogotovo utakmica... i, u takvoj atmosferi, čovjek dođe u sukob i sa sucem, i s publikom, i s protivničkim igračima... Naprosto, u okvirima nekih svojih kriterija reagiram na nepravda. E, sad, čovjek ne može reagirati na nepravdu na miran način. Ali, ja to sve shvaćam sportski. To što meni beogradska publika psuje majku, shvaćam sportski... (smijeh)

Postoje različite kalkulacije o tome koliko grad stoji iza kluba ili ne stoji...?

Ne, nije istina da grad uopće stoji iza Dinama i, napokon, ne postoje više te relacije... Ne može grad biti iza Dinama ili ne biti. Dinamo samo može imati svoju publiku ili je ne imati. Moje je mišljenje da Dinamo ima svoju publiku i u gradu, i da su građani privrženi klubu. Od ovih Bad Blue Boysa gdje ima taj način ponašanja i gdje se sve više i više djece identificira s navijačima Dinama, odnosno sa svojim klubom.

Upravo o tim navijačkim grupama vladaju kontroverzna mišljenja. Kakav je odnos kluba prema borbenijim navijačkim grupama?

Mi moramo cijeniti naše navijače, jer su oni sastavni dio kluba. Kad govorim o tome, govorim o navijačima i ljudima koji nam daju podršku. Normalno, uvijek se pojavi netko kome možda nije primarno da bude navijač i da prati svoj klub, rezultate, već da bude u toj grupi... No, kažem, u pitanju je manji broj tih momaka, a vjerujem da će sve više i više na vidjelo izlaziti pozitivne crte navijačkih grupa i da će to biti pozitivan pokret.

U tom kontekstu, u javnim glasilima dosta se kalkulira o promociji pojedinih političkih stranaka preko tih navijača...?

Dobro, ja nisam za to... Čovjek se za politički program ili političku stranku opredjeljuje na temelju nekog svog uvjerenja, a ne na stadionu. Ne treba se identificirati ni s kim, ni s kakvom grupom... Stadion nije mjesto ni za kakvu političku manifestaciju ili promociju programa ili, ne znam, pokazivanje privrženosti ovome ili onome...

Prateći vaše javne istupe, stekao sam dojam da čuvate vlastitu privatnost. Nigdje ne ističete obitelj, nema vaših obiteljskih fotografija...?

Istina je da svoj privatni život potpuno odvajam od sportskog. Mnogo ih se javljalo sa željom da me prikažu u obiteljskom krugu i ja to, koliko mogu, na fin način odbijam jer smatram da je privatni život - moj život, koji nema previše veze sa sportom i koji zaista pokušavam očuvati. To je, jednostavno, u meni. Tako i moja obitelj, moja supruga, jednako reagira (smijeh). Slažemo se da je to periferna stvar za moj posao.

Onda, poslovno pitanje: kamo poslije prvenstva? Kakva je ljubav, u tom smislu, s Dinamom?

Ne znam, vidjet ćemo... Imam ugovor na dvije godine. Međutim, ugovor ništa ne znači i Dinamo i ja svjesni smo toga. Po završetku prvenstva podvući ćemo crtu i svatko će pokušati izraziti svoje želje. Ja da ostanem ili da odem, a Dinamo da me zadrži ili ne zadrži. Zato, u ovom trenutku, zaista ne mogu ništa reći... Iako imam želju - da odem u inozemstvo. Ne iz materijalnih razloga već da formiram sebe kao trenera i da se ponovo vratim u Dinamo...

Negdje ste već rekli da se kod vas sve svodi na zadovoljstvo rada...?

Tako je. Pitali su me dokle ću ostati trener Dinama. Odgovorio sam - dok budem zadovoljan. No, u ovom trenutku, ne bih analizirao vlastite osjećaje. Kad, nakon prvenstva, sredim dojmove, znat ću jasno što želim.

Ovaj posao ima lijepih i manje lijepih strana... Kako proživljavate neuspjeh?

Užasno! Strašno! Nema usamljenijeg čovjeka od trenera kad izgubi utakmicu... Ima jedna Ćirina rečenica (smijeh)... smiješna je... ja se ne slažem s njom, a mislim da se ni Ćiro ne slaže, ali on je ipak kaže: "Kad izgubim utakmicu, i kad najviše tugujem, i kad sam najusamljeniji čovjek na svijetu, sjetim se svog konta u švicarskoj banci" (smijeh). Međutim, kažem, ne slažem se s tim, pogotovo zato što ne mogu ući u Ćirinu situaciju, a mislim da se ni on ne slaže s tim...

Hoću reći, mi to strahovito teško proživljavamo. Zaista nema usamljenijeg čovjeka i nema utjehe koja mi može popraviti raspoloženje. Jednostavno, nekoliko dana, do prvog pozitivnog rezultata, ja sam nesretan čovjek.

Razgovarajući s vama, dolazim do zaključka da strogo planirate vlastitu karijeru?

Pa, jest, jest... to da ... to je istina .. Negdje oko Nove godine bio sam s Ćirom i, dok smo razgovarali o mojoj trenerskoj karijeri - a Ćiro je čovjek kojega izuzetno cijenim i jako volim - on mi je u jednom trenutku rekao: Trebao bi ovo, trebao bi ono... Odgovorio sam mu da ja u svojoj trenerskoj karijeri još nisam napravio krivi korak, a da sam uglavnom sam odlučivao, pa da odlučujem i u ovom trenutku, vjerujući da mogu pogriješiti sam (smijeh).

Kad smo već kod Ćire, kako će on reagirati ako Dinamo bude prvak?

Siguran sam da će mu biti drago. Ćiro je čovjek koji voli Dinamo, koji je vezan uz Dinamo, i siguran sam da je apsolutno svjestan kako je to i njegov uspjeh... Ja bih bio sretan da on bude prisutan ako budemo prvi.

Cijeli smo razgovor, manje-više, vodili o nogometu. Da vas, na kraju, pitam: što je, za vas, nogomet?

Ha, ha... Mogu reći, kao zaključak svojoj priči, da nogomet za mene nije egzistencija već, jednostavno, radost i zadovoljstvo.